Piše Kristina Ljevak
Ponekad, tokom noći, pošaljem mejl ili dugačku poruku na društvenim mrežama nekome od mojih. Kažem im koliko ih volim, koliko mi znače, zbog čega su mi važni, i ne propustim navesti njihove karakteristike koje nemaju veze sa mojim doživljajem njihovih osobnosti.
Radiću to do kraja života, obećavam sebi. Želim se uvući u njihov početak dana, pregled poslovne pošte, razmišljanja da li to što rade ima smisla. Jer takvi su moji, stalno zapitani, kao što sam i sama. Znam da će, kad obave te mučne zadaće, moju poruku otvoriti posljednju. Jer zbog čega bi mislili da im jedna od najboljih prijateljica, s kojom su se možda i juče vidjeli, piše nešto van onoga uobičajenog kako si, šta ima, šta planiraš danas… Volim da znaju da se meni njihova ljubav i podrška ne podrazumijevaju. Da ih ne uzimam “zdravo za gotovo”, da cijenim svaku sekundu njihovog života koji su posvetili nekoj mojoj budalaštini ili ozbiljnom problemu.
Priča o pravednicima, njihovom broju koji je prema nekim pretpostavkama uvijek konstanta, jedina je moja vjera. Spremnost da se rizikuje vlastiti život da bi se spasio život drugog čovjeka, jedina je religija kojoj pripadam. Nažalost, u iskustvima kakvo je naše kolektivno, previsoka su nam očekivanja od pravednika. Prije tri decenije ljudi su kod nas doslovno gubili živote spašavajući život drugog čovjeka. I zato mi je važno da, ovim mojima, napomenem da je svaki trud, svaki iskorak iz vlastite zone komfora, radi mene, jedna mala pogibija, ako se, u vremenu i okolnostima kakve su naše, smrt jedino vrednuje.
Zbog toga je komuna, po meni, idealan koncept življenja. Voljela bih da smo stalno na okupu. Da ih vidim kada idu na spavanje, i kada se ujutro bude. Da znam koja vodi računa o noćnoj obleki, a koja spava u pidžami na irvase. I koja četkicu za zube redovno mijenja, prema savjetu stomatologa, a kod koje je kao četka za WC školjku, kao što je moja. Doduše, toliko sam puta bila u privremenim smještajima kod mojih prijateljica, da im znam navike kao da smo u komuni živjele.
Volim da nam kuham, uvjerena da ponešto umijeća u toj oblasti imam. Oni, znajući koliko volim pohvale, nikada ne štede komplimente. Smijemo se između tih zalogaja, sjećamo boljih vremena kad nam dođu loša, i ne gubimo povjerenje u život.
Ponekad bih im, da su neka sretnija vremena, i da kakvi svirci, iz pjesama, zaista postoje, krenula noću od vrata do vrata, tačnije prozora, i naručivala pratiocima muziku koju moji vole. Prijateljima i prijateljicama serenade su jednako potrebne kao i ljudima koji su u emotivnoj vezi partnerske prirode.
Nekada bih im, poput Rulofa koji se potpisuje na svakoj površini potpisivanju podesnoj, napisala koliko ih volim. Ali nemam njegovu vještinu. Uhapsili bi me kod prvog pokušaja. A Rulof potpisuje sebe. Kod mene bi, spisak mojih, bio podugačak.
Sumnjam da se bilo šta dešava bez razloga. I onda kada je najteže i kada nam je teško pokušati razumjeti kako nas je nešto zadesilo, trebamo pronaći snagu za učenje lekcija iz iskustva koje nam je život servirao. Ponekad su loše okolnosti upravo posljedica propuštene prilike da se određene lekcije lakše nauče. Kada se uče na teži način, oči širom treba držati otvorene. I vidjeti one oko sebe koji ne drže dodatne lekcije, nego zagrle, da manje boli. Koji čuvaju vjeru u smisao i nadu da baš sve na ovom svijetu nije na prodaju, niti je izgubljeno.
