Nedavno objavljeno

SONJA RADAN: Život obilježen umjetnošću i različitostima

Likovna umjetnica Sonja Radan iz Londona, čiji su radovi prije pet godina krasili i kultnu galeriju Saatchi, danas je sve češće prisutna u Sarajevu, gdje izlaže, druži se i upija impresije rodnog grada

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević

Za ovaj tekst kriva je – moja mama. Gledala je na Al Jazeeri Balkans emisiju “Oni pobjeđuju”, a ja sam s pola uha slušala razgovor koji je dopirao iz televizora. “Kako je pametna žena, moraš ovo čuti”, kaže mi mama, dok sabirem misli da i registrujem ono što već slušam. Sonja Radan, sarajevska likovna umjetnica, art terapeutkinja sa 30 godina života u Londonu, pričala je svoju životnu priču. Sjela sam privučena ugodnim i nekako nostalgičnim glasom, i u momentu shvatila: “Pa s njom sam trebala da radim priču i zaboravila!”
Nazvala sam je i ispričala joj kako je došlo do toga da joj se javljam tek nekoliko mjeseci nakon njezine izložbe u našoj ambasadi u Londonu, te smo se vrlo brzo našle u Sarajevu, u koje, kako će mi reći pri susretu, dolazi kad god ima priliku.

U vihoru izbjeglištva

Razgovor nas je vratio u prošlost, tri decenije ranije. U ljeto 1991. cijeli svijet je bio pred Sonjom: likovna umjetnica i profesorica umjetnosti imala je svoju samostalnu izložbu “Opčinjena mjesečinom” u Energoinvestovoj galeriji u Sarajevu. Tog ljeta, dok je izložba još bila postavljena, Sonja je s tad devetomjesečnom kćerkom i suprugom krenula na odmor na Pelješac ni ne sluteći da rodni grad zadugo neće vidjeti. “Mama mi je javila da je bolje da se ne vraćamo u Sarajevo, situacija nije bila sjajna, bio je to osvit rata…”
Našli su se, nenadano i neplanirano, u Grčkoj, gdje je Sonja slikala portrete ljudi na ulici i tako preživljavala. Put ih je nanio potom u Firencu pa u Rim, a Sonja i njezina porodica nadali su se kako će se sve brzo smiriti i kako će se vratiti kući. Nažalost, ono što su vidjeli na televiziji i čitali u talijanskim novinama nije ostavljalo mjesta za nadu. “Našli smo se u Londonu; bili smo prve izbjeglice iz Sarajeva a nekoliko mjeseci kasnije te 1992. u jevrejsko sklonište dolazi nekoliko sarajevskih Jevreja i ostale meni znane Sarajlije. Zamolili smo za pomoć Svjetsku jevrejsku organizaciju, koja nam je omogućila smještaj, a ja sam tada počela slikati. Kad je moj tadašnji suprug prodao moj crtež za 150 funti, bila sam presretna.”
U ugodnom razgovoru vrijeme je proteklo za čas, s pažnjom sam upijala Sonjine riječi. Njezina životna storija je jako zanimljiva, posebno u kontekstu porodične historije: spontano je počela da mi priča o svojoj baki Sarajki, Jevrejki koja se udala za Stevana, Sarajliju pravoslavca kojeg je onda posao šumarskog činovnika odveo Kakanj, i iz te je ljubavi rođen njezin otac. “Moje obje bake su slikale u slobodno vrijeme. Mislim da sam talent naslijedila od njih”, kaže mi. Njezino naslijeđe dodatno je obogaćeno činjenicom da joj je majka katolikinja, njezina tetka je udata za muslimana, a i sama je kasnije usložnjavala i uvećavala različitosti svoje porodice, kroz prvi brak u kojem je rođena kćerka Tara, danas 32-godišnja historičarka religija, a čiji je momak s Kariba. Tara, kaže Sonja, otkriva ljepotu izbora nakon okončanog formalnog obrazovanja, pa se bavi art street djelatnošću.

Sonja Radan: “Lijepo je kad ljudi vole to što radite”

Sonjin sadašnji životni partner, s kojim je više od četvrt vijeka, novinar je Nick Lipley, koji, opet, budući da je živio nekoliko godina u Turskoj, odlično poznaje turcizme u bosanskom jeziku i zna, kroz osmijeh mi govori Sonja, i nju ispravljati kad nešto pogrešno kaže. Takvo bogatstvo života, isprepletenost različitih kulturnih i običajnih formi koju održava suština i veličina ljubavi, i napravilo je od Sonje ovo što je danas. Sa Nickom je veže i profesionalna saradnja, nastala nakon što je njezin partner od Sonjine prijateljice Nine čuo priču o porodičnom porijeklu prezimena Aždajić te inspirisan tom pričom napisao ep Kovač i bik. “Za publikaciju tog epa sam ja uradila ilustracije, i to uz pomoć grafičke dizajnerice Dubravke Cucić. Njegovo prvo izvođenje bilo je upriličeno u našoj ambasadi u Londonu, tamo je ambasador Vanja Filipović, kojeg zaista jako cijenim. Inicirao je i organizovao moju izložbu ‘Sjećanje drveta’ uz veliko zalaganje kulturnog atašea u ambasadi Samre Koričić – i to početkom marta 2020, ali ju je zasjenio početak pandemije”, priča Sonja. Njezine slike ponovno su postavljene u Ambasadi BiH u jesen prošle godine, kad je upriličena retrospektivna izložba, povodom Sonjinih prvih 30 godina profesionalnog rada i djelovanja. Slikanje joj je život, a ne posao, a posebno joj je drago kad to njezino življenje ljudi prepoznaju. “Lijepo je kad ljudi vole to što radite.” Inspiraciju pronalazi u mnogočemu, ali često joj je izvor upravo ona sama. “Pokazujem tako, kroz slike, priče o sebi, to su poglavlja mog života, potraga za ženskim identitetom u raznim fazama života.”

Dom je negdje između

Jedan od identiteta je svakako i pripadnost Bosni i Hercegovini, iako nema dokumente koji to potkrepljuju. Krajem 1992. Sonji je rečeno da bi najbolje bilo da preda tadašnji jugoslovenski pasoš i da aplicira za britansko državljanstvo. “To je bio jedan od najtužnijih momenata u mom životu. Odreći se nečega što si bio 30 godina bilo je neizmjerno tužno – osjećala sam se kao izdajnik i kao izdata. Danas mislim da je moj dom negdje između Sarajeva i Londona.”
A London joj je otvorio vrata i pružio mnogo prilika. Prisjeća se kako je njezin ciklus “Sjećanje drveta” prije pet godina postavljen u čuvenoj londonskoj galeriji Saatchi, jednoj od najvažnijih prostora moderne umjetnosti današnjice. “Toliko ljudi, toliko poznatih ličnosti, toliko entuzijazma i uzbuđenja nisam vidjela ni na jednoj izložbi dosada.” Život u Londonu joj je ispunjen slikanjem, porodičnim obavezama, ali je u rodnom Sarajevu Sonja sve češće. Nakon lanjske izložbe “Ništa nije slučajno” u ateljeu Figure, predstavila se i publici Sarajevske zime u galeriji ArkA Art & Education Center. “Održala sam i čas slikanja. Grupa mladih, talentovanih i radoznalih Sarajlija potvrdila mi je da umjetnost i kultura žive u našem gradu i da ih ostavljamo u dobrim rukama.”

Gracija 432, april 2023.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img