Nedavno objavljeno

VIOLETA SMAILOVIĆ-HUART: Bez približavanja ljudi muzici, nema ni budućnosti

U produkciji Federalne televizije i režiji Nedžada Begovića, imali smo priliku premijerno pogledati dokumentarac o violinistici Violeti Smailović-Huart, koja će ove godine češće sa svoje pariške adrese dolaziti u Sarajevo radi koncertmajstorskog angažmana tokom obilježavanja stogodišnjice Sarajevske filharmonije. U međuvremenu, internacionalni festival koji je pokrenula u Sarajevu, “Muzika na žici”, transformisao se u programe na drugim međunarodnim adresama, koji su bili jedna od tema našeg razgovora

Napisala Kristina Ljevak
Snimci Privatni album

Slijedeći filozofiju svog oca, kompozitora Avde Smailovića, čije je porodično umjetničko stablo iznjedrilo 15 umjetnika i umjetnica, a koja podrazumijeva – Musica ad hominem (Muzika za čovjeka), violinistica Violeta Smailović-Huart svojevremeno je pokrenula festival “Muzika na žici”, zahvaljujući kojem su u Sarajevo dolazili neki od najeminentnijih umjetnika i umjetnica današnjice.
Nakon sedmog izdanja, odlučila se odreći festivalskog dijela koncepta, te nastaviti djelovati pod nazivom “Muzika na žici” kreirajući zanimljive programe, kako u našoj zemlji tako i van njenih granica. Jer “Muzika na žici” je tamo gdje je ona.

Violinisti kao živi muzejski eksponati

Violeta je potpisala ugovor sa predsjednikom nacionalnih spomenika Francuske, te tako postala umjetnički rezident posljednjih nekoliko godina u dvorcu Luja XIV. smještenom u Maisons-Laffitteu, neposrednom predgrađu Pariza.
“Dobili smo cijeli dvorac na korištenje, dvorac koji je inspirisao Luja XIV. na gradnju Versaillesa. Omogućeno mi je da tokom trajanja projekta osmišljavam kompletan koncertni, a i pedagoški program. Napravim masterclass na koji dolaze vanredno nadareni internacionalni studenti od kojih svako vježba u različitoj kraljevskoj prostoriji, od kuhinje do balske sobe. I svaki učesnik ima svoj pano na kojem piše ko je, odakle je, u kojim državama je nastupao, te gdje je nagrađivan. I onda publika, posjetioci, idu iz sobe u sobu i slušaju različite izvođače. Ustvari, violinisti na neki način postanu živi muzejski eksponati. Od 10 sati do 13:30 studenti vježbaju, što je, kako sam već rekla, dostupno za javnost, a od 15 sati su zvanični koncerti”, objašnjava Violeta, kojoj je istovremeno kad i vijest o nedobijanju kantonalnih sredstava za “Muziku na žici” došla i potvrda o prihvatanju njenog umjetničkog koncepta koji je predložila gradonačelniku Cannesa.

Violeta je posljednih godina umjetnički rezident u dvorcu Luja XIV. / Foto: Nedžad Begović

“Bez posebnih administrativnih zahtjeva, samo na osnovu pisma kog sam poslala direktno gradonačelniku, koji je napisao knjigu Kultura će nas spasiti, naš projekt je prihvaćen. Ukratko, napisala sam mu da ja imam ljude, da imam ‘Muziku na žici’, a on ima prostor, pa da vidimo šta možemo napraviti u ova ne baš popularna vremena za kulturu. U Cannesu je to realizovano tako da zadnje sedmice u avgustu imamo kompletnu infrastrukturu na poklon od grada Cannesa, a što uključuje koncertne sale, prostore za rad, pomoćno osoblje, instrumente, reklamu… Ove godine će se to dogoditi treći put. Koncerte imamo na poznatoj pozornici “Suquet”, sa koje se vidi cijeli Cannes, a to što mi sviramo na sceni, pred velikim brojem ljudi, istovremeno se u gradu čuje na ozvučenju.
Ja sam duboko uvjerena da će ljudi slušati ono što im se ponudi, pa ko nije došao na koncert, neka sluša malo Beethovena na ulici”, objašnjava Violeta Smailović-Huart.
Kanska “Muzika na žici” podrazumijeva učešće Violetinih internacionalnih kolega i studenata iz cijelog svijeta, koji uz izvedbeni dio programa imaju i masterclass segmente. Bez približavanja ljudi muzici, nema ni budućnosti, kako umjetničke tako ni one van umjetnosti. I naravno, smatra Violeta, da bi se i kod nas nešto slično moglo napraviti. “Jedino što, nažalost, ja ponekad izgubim entuzijazam zbog niza administrativnih i drugih prepreka, te se jednostavno uklonim. A onda, Sarajevo na ovaj ili onaj način nađe ipak put da me vrati.”

Sarajevu, s ljubavlju

Na press-konferenciji povodom koncerta Stefana Milenkovića, što je bio jedan od događaja u okviru obilježavanja stogodišnjice Sarajevske filharmonije, maestro Ivo Lipanović rekao je kako je Violeta Smailović-Huart transformisala gudače Sarajevske filharmonije u samo nekoliko proba.
Tokom proslave stogodišnjice, na poziv direktora Filharmonije Vedrana Tuce, Violeta će povremeno boraviti u rodnom gradu da bi kao koncertmajstorica radila s Filharmonijom.

“Postojanje ogromnog potencijala među muzičarima te izuzetno dobra volja za saradnju i postizanje iznimnih rezultata bile su moje prve impresije u radu sa orkestrom Sarajevske filharmonije”

Mogućnost doprinosa sredini iz koje je ponikla vidi kao dio svoje umjetničke misije, ali i kao povratak orkestru uz koji je još kao dijete solistica stasavala i u kojem se danas nalaze kako oni ljudi uz koje je odrastala, tako i njeni nekadašnji studenti i studentice kojima je predavala na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Iskustvo koncertmajstorstva pratilo ju je od najranijeg djetinjstva, i onda kada je bila neuporedivo mlađa od svojih orkestarskih kolega i kolegica u školama i na muzičkim akademijama koje je pohađala, s obzirom na to da je muzičko obrazovanje započela sa tri i po godine.
“Naravno da mi je bilo i zadovoljstvo i čast preuzeti ulogu koncertmajstora tokom obilježavanja stogodišnjice Sarajevske filharmonije. Postojanje ogromnog potencijala među muzičarima te izuzetno dobra volja za saradnju i postizanje iznimnih rezultata bile su moje prve impresije u radu sa orkestrom Filharmonije. To je sve potvrdio i izuzetno uspješan koncert Filharmonije sa Stefanom Milenkovićem. Stefan i ja se znamo još iz djetinjstva. On je jako drag čovjek i veliki profesionalac. Izuzetno mi je bilo prijatno sarađivati sa njim na ovom projektu. Muzika je ustvari visoki oblik komunikacije, i u slučaju koncerta kakav je Brahmsov koji je Stefan svirao, orkestar, bez obzira što samo prati solistu, ima vrlo zahtjevnu i moćnu ulogu, te mu mora biti partner”, objašnjava Violeta iskustva sa jednog od slavljeničkih koncerata Filharmonije.

Integrisani život i muzika

Svaki razgovor o muzici i ozbiljnom solističkom i pedagoškom angažmanu kakav je Violetin, vodi i ka razgovoru o disciplini kao nužnosti i onim satima koji se uvijek spominju, kao podsjetnik da se samim talentom rezultati ne postižu. U njenom slučaju je prednost, kako kaže, da ne zna je li prvo naučila svirati ili živjeti, pa su tako život i muzika integrisani jedno u drugo. “Užasno puno radim, ali radim tako da mi to nije teret, nego inspiracija. I uopšte to ne vidim kao neki problem.”
Pored brojnih koncerata, te studenata i studentica koji je redovno obilaze na adresama na kojima boravi, bilo da su bivši ili oni koji će to tek postati, Violeta Smailović-Huart u Francuskoj “potpisuje” 33 studenta u okviru njene univerzitetske katedre, što je s obzirom na vrstu rada gotovo nerealno, kako i sama priznaje uz osmijeh. “Naravno, svi se pomažemo. Stariji studenti pomažu mlađima kad mene nema. Uvijek se nekako snađemo kako bi svi, pa i ja, bili bolji idući put kad se vidimo.”
Još jedan od nasljednika Avde Smailovića krenuo je muzičkim stopama. Violetin sin Ilan, koji uprkos velikom muzičkom talentu i ljubavi prema violini i klaviru, odrasta bez pritiska majčinih ambicija. Nema ih ni za sebe dovoljno, kaže Violeta. Ali je raduje njegova neposrednost i spremnost da piše Renzu Pianu, na primjer, smatrajući ga donekle zaslužnim za raskrsnicu na kojoj se trenutno nalazi. Odrastajući uz njegovu knjigu Arhitektura i muzika, odlučio je da mu piše, ne bi li mu odlazak na stažiranje kod velikog arhitekte pomogao u konačnoj profesionalnoj odluci. Riječ je o tinejdžeru, a ne odrasloj osobi, koji se u uglednoj firmi RPBW (Renzo Piano Building Workshop) izborio za staž u rekordnom roku. Ukoliko se odluči upisati arhitekturu, namjera mu je spojiti na neki način muziku i arhitekturu, na primjer, tokom projektovanja objekta bilo koje namjene, u njemu planirati jedan prostor za koncertna izvođenja. Možda i kao nastavak ideje njegovog dede – Musica ad hominem. I ako svoj umjetnički i životni put odluči nastaviti na drugačiji način, Violeta kaže da joj je prije svega važno da je živ, zdrav i sretan. “A onda da ima hrabrosti za kreaciju i realizaciju svojih snova. Pa neka ih i mijenja”, zaključuje u duhu Panta rhei, još jednog djela Avde Smailovića.

Gracija 432, april 2023.

Latest Posts

spot_img

Raport