spot_img

Nedavno objavljeno

Halid Bešlić: Prvi poljubac pamtim po zemljotresu

U Zetri će večeras biti emotivno, tu prognozu sigurno ne možemo promašiti. Veliki koncert Halida Bešlića publika u njegovom Sarajevu čeka punih 10 godina, od onog 2013. kad je nastupio na stadionu Koševo. Evo nam prilike da se pred Halidov večerašnji izlazak na scenu prisjetimo jednog velikog i iskrenog intervjua koji je našoj Vedrani Božinović dao prije 15 godina: Pjevač čija karijera traje preko trideset godina, otac koji nikada nije znao biti strog i suprug kojem je supruga najbolji prijatelj, za Graciju govori o tome kako su nekada pjesme bile iskrenije, ko će sačuvati sevdah, zašto mladi ljudi slušaju folk više nego rock, ima li iskrenih prijateljstava na estradi i kako je preživio “muški klimaks”

Razgovarala Vedrana Božinović
Snimio Dženat Dreković

Od 1979. godine, kada je snimio prvi album, pa do danas (tekst datira iz 2008.), kada je konačni zbir zvanično objavljenih albuma gotovo dvadeset, Halid Bešlić je odradio na hiljade koncerata, od čega preko pet stotina humanitarnih, pjevao u uspješnim bh. filmovima, u nekima se i pojavljivao, čak postao i vlasnik benzinske pumpe, ali će ipak reći kako se najbolje osjećao dok je bio dijete. I kako je djetinjstvo ono što mu je najvažnije u životu. “Kako god okrenem, djetinjstvo je pokretačka snaga cijelog mog kasnijeg života. Sjećam se te bezbrižnosti i toga da si uvijek imao tačno onoliko koliko ti treba, ništa preko. I kad dobiješ čokoladu, budeš sretan do neba. Danas ne vidim sretno dijete ni sa sto čokolada. Ne znam kako bih uporedio tu svoju sreću sa srećom ove djece danas. Nama je trebalo malo da budemo sretni.”

Suprug i otac, čovjek koji rijetko prošeta gradom jer ne voli gužvu, ali koji će se rado pozdraviti sa svima koji priđu stolu za kojim sjedi, svoj život dijeli na dva razdoblja: bez mobitela i s mobitelom, kojeg nikako ne voli. “Prije mobitela imao si vremena za šuplju priču, a više smo posla sređivali. Danas sam s ovim mobitelom vezan kao da sam u zatvoru. Svako me može dobiti i nikome ne mogu zafolirati kako nemam vremena. Postao sam pomalo robot. Ja kažem – robot Haso”, govori. Ali mobitel ne gasi.

Koja je razlika između one estrade na kojoj ste započinjali prije 30 godina i ove danas?

– Počeo sam pjevati iz ljubavi. S malo znanja, ali mnogo ljubavi. I to bih, možda, kod sebe jedino promijenio. Skratio bih period učenja i bio bih obrazovaniji u muzičkom smislu. Odmah bih upisao muzičku školu, jer kasnije nisam imao ni vremena, ni volje za školu. I mnogo je pjevača počinjalo na isti način – iz ljubavi. To se vidi i u pjesmama. Bile su i emotivnije i ljepše, zato jer su rađene sporije. Pogledajte sevdalinke:  pravljene su u vrijeme u kojem se sporije živjelo, i to se vidi. Isto kao što se vidi kako je život tada bio mnogo iskreniji. Kao i čežnja i ljubav i ostale emocije. Da bi ostala u narodu, sevdalinka se trebala pjevati pedeset, sto godina. Pjesma mora da odlegne, kao vino. Kada se napravi, moraš je malo u raji provjeriti, čuti kako diše, vidjeti je li to – to. Ranije su kompozitori nosili pjesme i po deset godina, pa ih onda davali pjevačima. Danas je napravi prijepodne, a već popodne zove da je otpjevaš i snimiš – ima dobar refren, a ostalo ćemo doraditi. Danas je sve brzo. Sve je šoubiznis i normalno da imamo veliku produkciju; ima mnogo pjesama, pa se u njima nađe i mnogo falša. Ali ostane i pokoja lijepa. Od stotinu pjesama, ako ostanu upamćene dvije, dobro je.

Kako gledate na to da Vas slušaju čak i oni koji javno govore kako nikada, ni pod kojim okolnostima, ne bi slušali narodnu muziku?

– Ima tu i licemjerja. Ti što su najglasniji znaju i najglasnije zapjevati. Ali, upravo među tim ljudima koji se kunu kako nikad ne slušaju narodnu muziku uvijek ima onih koji kažu kako su Halid, ili Haris Džinović, ili Hanka Paldum nešto drugo. Pokušavam da moje pjesme imaju urbanu kvalitetu, jednu civiliziranu notu. Drago mi je što me slušaju svi, to jeste oduvijek bila moja želja. Obično se narodna muzika manje sluša među ljudima koji su školovaniji, ali zato oni slušaju sevdah. Uvijek kažem kako će sevdah ovdje sačuvati pismena generacija. Recimo, kad pjevam na mjestima na kojima pjevaju klasični narodnjaci, tu kad zapjevaš sevdalinku niko ne reagira. Kad se u rock klubu zapjeva ili pusti sevdalinka, tu je reakcija prava. Znači, pravi čuvari sevdalinke će biti urbana raja, koja sluša urbanu muziku. Oni su slabi na sevdah.

NISAM ZVIJEZDA “Narod zna da si zvijezda, ali nemoj ti to da govoriš, pusti da ti oni kažu. To je neko nepisano pravilo koje ovdje postoji. Ja sam se uklopio u to pravilo zato jer nisam nikada živio životom zvijezde, nego životom čovjeka”

Ali je više mladih ljudi koji radije slušaju folk?

– Slušalo se to uvijek, nema tu neke velike razlike. Volim izaći u klubove, i jazz i rock, tu gdje izlaze mladi, i ima mladih ljudi koji ne slušaju samo folk. Mislim da je malo i do rock muzike; kao da je u toj muzici prije petnaest ili dvadeset godina sve stalo, nastao je jedan vakuum i nove generacije danas idu gotovo iz početka. Rock muzika je stagnirala, a pojavilo se mnogo pjevača koji pjevaju folk ili narodnu muziku, i zato se čini da je drugačije. Međutim, niko ne može reći kako Dino Merlin, ili Hari Mata Hari, ili Bijelo dugme ne mogu danas napuniti stadion. Problem je u tome što nema novih grupa. Ja sam se tako obradovao kada je, recimo, Knock Out počeo svirati. Oni su bili grupa po mom ukusu i bilo mi je žao kada je to sve puklo. Sviđaju mi se Maja Milinković, Irina Kapetanović – one su sjajne pjevačice; njima sada treba dobrih pjesama, jer imaju dobre glasove. Ali, ti mlađi pjevači brže odustaju. Potrebne su godine da neko stekne poziciju zvijezde. Ništa ne može preko noći.

Govorite o poziciji zvijezde, mada se ovdje gotovo ponosimo činjenicom da niko nikada nije zvijezda, niti to može biti.  

– Sarajevo je grad koji ne trpi zvjezdomaniju kao oblik ponašanja. Nema crvenih tepiha i nedodirljivih, no to ne znači da pravih zvijezda nismo imali. One su postojale uvijek, ali su se u raji morale ponašati kao bilo ko drugi. Narod zna da si ti zvijezda, ali nemoj ti to da govoriš, pusti da ti oni kažu. To je neko nepisano pravilo koje ovdje postoji. Ja sam se uklopio u to pravilo zato jer nisam nikada živio životom zvijezde, nego životom čovjeka. U BiH je tako, ali je već, recimo, u Beogradu drugačije. Tamo kad uđeš u klub u kojem je živa muzika, obavezno muzičari preko razglasa pozdrave i kažu kako si ti tu. Sjećam se kada je jedne godine Željo igrao s Partizanom i pobijedio, pa sam zamolio Osima da pusti Baždarevića, Škoru i tu raju da malo ostanu sa mnom u Beogradu. Ulazimo u lokale i kako gdje uđemo, pozdravljaju nas preko razglasa, a Škoro kaže: “Luče, da mi je neko pričao, ne bih mu vjerovao. Ovoga kod nas nema.” Ta priča u Sarajevu nikad ne bi prošla. Ne znam zašto, ali to kod nas ne može. U Sarajevu još i nekako, ali u Mostaru – nikako. U Mostaru bi bilo: “Šta će on, majke ti”. (smijeh)

Jeste li perfekcionista kada je posao u pitanju?

– Nisam perfekcionista ni u čemu, pa ni u muzici. A nisam ni ters. Malo, kad se naljutim, ali to je rijetko. Nikada na bini nisam rekao muzičarima malo mi pojačaj ili smanji ovo ili ono. Ja pjevam, i sve istrpim do kraja koncerta, pa na kraju, kad se sve završi, kažem šta nije valjalo, a da narod vidi da se ja nešto okrećem prema muzičarima, nikad! Imaš kolega koje vazda prave drame na bini – ne valja mu ovo, ne valja mu ono, smanji bubanj, digni bas… To je poziranje rezervirano za veće ribe od nas. Naša je estrada siromašna i čim imaš nekoga ko može dovesti dvadeset ili trideset hiljada, on misli kako ima pravo da traži neke posebne uslove. To je nešto što ima smisla kada je u pitanju svjetska produkcija s ogromnim tiražima. Onda ti se gotovo nameće da budeš nešto drugo.

ROKERI I NARODNJACI “Uvijek kažem kako će sevdah ovdje sačuvati pismena generacija. Recimo, kad pjevam na mjestima na kojima pjevaju klasični narodnjaci, tu kad zapjevaš sevdalinku niko ne reagira. Kad se u rock klubu zapjeva ili pusti sevdalinka, tu je reakcija prava”

Osjetite li godine?

– Ima godina-dvije da osjećam. Prešao sam pedesetu i to osjetim – najviše po refleksima. Recimo, nema šanse da vozim auto kao prije. Prije mi je bilo ko od šale otići do Zagreba autom; sad se moram odmoriti već kod Zenice. I žalim za mladošću. Ali, eto, donijela mi je starost i malo iskustva, malo pameti više nego što sam imao prije – mada bi bolje bilo da sam je prije imao.

Kažu da je muški klimaks izuzetno opasan. Kako ste Vi prošli kroz lude godine?

– Nisam kupovao skupe motore. To bi se znalo. Ne znam zašto, ali nisam osjetio neku veliku promjenu. Ja sam živio normalno. Ali, ima oko mene nekih na kojima vidim promjene. Ljudi pobudale. Valjda ostanu željni svačega. Ja nisam. Naživio sam se i sad sam željan nekog lijepog i mirnog života još ovih dvadesetak godina. Što manje sekiracije.

Šta Vas sekira?

– Računi. Nisam discipliniran kao Nijemac. Ja sam klasični Balkanac – potrošiš pare pa kuku lele. A onda se, kao i svi, sekiram generalno. Vezan sam za ovu zemlju, za njen napredak, za bolji život. Da sve bude malo kulturnije, da bude malo reda.

Obično se ima dojam kako se brakovi na estradi raspadaju mnogo lakše od ostalih. Je li teško sačuvati brak kada si konstantno pred očima javnosti?

– Nije teško. Mislim da je to još jedna od predrasuda. Činjenice govore drugo. Jednom sam analizirao estradu i, procentualno, mnogo je brakova koji opstaju godinama. Moji drugovi, pjevači, koji su čak velika imena, nisu se razvodili, osim onih koji su u brakove ulazili više radi medija i promocije nego radi onih razloga zbog kojih se u brak ulazi. Svi smo sačuvali brakove i malo je njih koji su se razveli.

KOD BARAKE “Došle djevojčice u đački dom i zauzele cijeli sprat. Onda smo imali neke igranke, a iza doma je bila neka baraka. E, tamo se išlo kad plešeš, pa izvedeš curu da je poljubiš. Tu sam i ja nju poljubio”

Morate li kao poznata ličnost biti i strožiji otac? Ima li više zamki za dijete?

– Nisam strog. Moj otac je bio izuzetno strog, kao i svi tadašnji očevi. Znalo se tačno šta ne smiješ i bilo je mnogo stvari koje nisi smio. Bojim se da će za još tri generacije sve biti i suviše meko. Moj sin je veliki i uspio sam da ga sačuvam od onih stvari kojih se boji svaki roditelj: ne pije, ne puši, ne drogira se – to je u današnje vrijeme i po današnjim mjerilima veliki uspjeh. Smijao sam se nedavno poznaniku koji ima dvojicu odraslih sinova i koji je pričao o njihovoj ženidbi: rekao mi je kako samo moli Boga da dovedu kući žensko, neće pitati ni ko je, ni odakle je. Mislim da je mom sinu bilo lakše zato jer mu je otac poznat. Ne u smislu da je to koristio, nego zato jer je on umiljat i zna se umiliti ljudima, pa danas kad hodamo gradom više ljudi pozdravi njega nego mene. Ja sam već malo ad acta. Ali, nije to nikad koristio u onom lošem smislu. Nije tako odgajan. On je jedinac i samim tim je mogao biti drugačiji, jer supruga i ja nismo mogli poslije njega imati više djece. Takva je sudbina.

Je li prvi poljubac stvarno davno zaboravljen­?

– Ih, kad je to bilo! One godine kada je bio zemljotres u Banjoj Luci. Po tome pamtim taj prvi poljubac. Bila je neka cura iz Banje Luke, bili smo u đačkom domu zajedno, kao djeca. Došle djevojčice u đački dom i zauzele cijeli sprat. Onda smo imali neke igranke, a iza doma je bila neka baraka. E, tamo se išlo kad plešeš, pa izvedeš curu da je poljubiš. Tu sam i ja nju poljubio. A ne znam više ni ko je bila, ni kako se zvala.

Gracija 74, 8.2.2008.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img