Nedavno objavljeno

Osmi mart je simbol borbe, a ne simbol slavlja

Međunarodni Dan žena obilježava se od konferencije Socijalističke internacionale žena 1910. Tim povodom je u Sarajevu održana panel-diskusija „Ženska prava između generacija“, u organizaciji TPO Fondacije (Transkulturna psihosocijalna obrazovna fondacija) i Univerzitetskog gender resursnog centra, a uz podršku Švicarske ambasade

Tri generacije žena, aktivistkinja su na panel diskusiji u Sarajevu, u galeriji u Kamernom teatru 55, govorile o značaju aktivističkog i javnog djelovanja te razlikama takvog djelovanja u drugačijim društvenim i političkim sistemima. Veliki broj mladih žena prisutnih na ovom događaju bilo je pravo osvježenje i pružilo nadu da će, poučene iskustvima svojih suborkinja nastaviti praksu borbe za jednakost, rodnu ravnopravnost, za prava koja će u konačnici jednom biti potpuno izjednačena sa onim koja se za muškarce podrazumijevaju. Sjajna diskusija iznjedrila je iskustva koja mogu poslužiti kao dragocjeno znanje svim budućim generacijama žena.

Jasna Kovo

Panelistkinje su bile univerzitetska profesorica iz Zenice i političarka Nermina Zaimović-Uzunović, aktivistkinja u „Udružene žene Banja Luke“ Lana Jajčević, novinarka i sekretarka Udruženja BH novinari Borka Rudić, aktivistkinja u „Ženska vizija“ iz Tuzle Amela Hajvaz, novinarka  TV BIR Aida Čičak te političarka Lana Prlić iz Mostara. Moderatorica panel-diskusije bila je profesorica iz Druge gimnazije Sarajevo Jasna Kovo.Jasna Kovo

Profesorica Nermina Zaimović-Uzunović je govorila o poziciji žene u akademskim krugovima, pogotovo kada su u pitanju tehnički fakulteti, ali i o vlastitom političkom aktivizmu. Ona je naglasila kako u vrijeme kada je ona odrastala mladi nisu puno razmišljali na temu ravnopravnosti. Dok je studirala na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, bilo je mnogo kolega, a samo dvije žene na višim godinama, ali da se nikad nije osjećala neravnopravno jer su odnosi bili normalni. Prisjetila se profesorica i u kakvom je stanju šoka bio njezin kum na vjenčanju kad je odlučila da svom prezimenu “samo” doda ono muževo. Druga vremena imala su drugačija pravila i koncepte. “Nije bilo ovakvo vrijeme kao sad. Svi su mogli da biraju posao, jer je bilo dovoljno posla, i možda je to jedan od ključnih razloga što to nije dolazilo do izražaja. Mi nismo znali, a postojala je ta diskriminacija, postojalo je nasilje u porodici. Mi smo govorili: ‘Aha, onaj u komšiluku, čuje se on tuče ženu’. Niko nije reagovao. To je tad bila privatna sfera i mi o tome nismo razmišljali. U akademskoj zajednici, kad sam počela raditi, nije bilo nikakvih problema, ja sam bila članica Savjeta Univerziteta kao mlada asistentica u Sarajevu, jer smo mi dugo godina bili sarajevski Univerzitet. Kasnije će se pokazati da u suštini je to negdje čekalo, to nerazumijevanje, i ono će nas dočekati sa prvim demokratskim izborima“, istakla je Zaimović-Uzunović.

Nermina Zaimović-Uzunović

Tada se otvorila ta lažna kutija tih ljudskih prava, ženskih prava, pojašnjava prof. Zaimović-Uzunović jer se tada vidjelo na tim prvim izborima da nema žena, bez obzira što su kandidovane. „Čitala sam puno studija, pišete žene nisu učestvovale, žene su nevidljive u ratu. Mi smo bile jako vidljive. Osim što sam radila svoj posao, puno sam učestvovala u namjenskoj proizvodnji, nikad me niko nije spomenuo. Nigdje se imena žena nisu spominjala“, kazala je Zaimović-Uzunović.

Prije, ispričala je Zaimović-Uzunović, nije bilo samoregulacije žensko-muških prava te da je postojao takav sistem, pod kapom ondašnje partije, u kome je Socijalistički savez vodio brigu o svim društvenim pitanjima, pa su tu bila i pitanja  ravnopravnosti i pitanje demokratizacije. Odatle se odašiljala priča da mora biti toliko žena tu, to se poštovalo, nije se puno propitivalo. “Oko 30% žena je bilo u posljednjem parlamentu BiH prije rata. To je bilo normalno i nije se o tome puno pričalo”, naglasila je prof. Zaimović-Uzunović. Za razliku od današnjeg vremena žene su bile, ako su se istakle svojim radom i znanjem, jako poštovane i uvažavane. Danas to nije slučaj, zaključuje ona.

Aktivistkinja iz „Udružene žene Banja Luke“ Lana Jajčević govoreći o svom aktivističkom angažmanu istakla je da je uvijek osjećala nepravdu te da joj je bilo prirodno da želi da pomogne. “Sticajem okolnosti u toku rata u Banja Luci nisam bila po volji ondašnje ali ni sadašnje vlasti, pa sam ostala bez posla, bez stana tako da sam se zaposlila u međunarodnom Crvenom krstu gdje sam srela puno prijatelja i stranaca i nekako sam od njih saznala kako to u drugim zemljama izgleda. Tokom rata sam u Banja Luci i sama trebala pomoć, ali sam pomagala svojim prijateljima koji su napuštali Banja Luku, čak i ljudima koji su dolazili u Banja Luku tako da sam nekako i tu živjela svoj aktivizam“, pojašnjava Jajčević.

Lana Jajčević

Poslije rata je s grupom prijateljica odlučila da pomogne ljudima koji su ostali bez svoje imovine. “Osnovali smo i taj SOS telefon gdje smo očekivali da će najviše poziva biti na temu povrata imovine i povrata posla, ali sticajem okolnosti se desilo da su prva dva SOS poziva došla od žena koje su trpjele nasilje u porodici. Naravno, žena je prijavila nasilje na telefon, ja sam sva ozbiljna pozvala policiju. Policajac me pitao odakle žena zove, rekla sam iz svoje kuće, svog stana, da bi on meni objasnio kako oni njima ne smiju pokucati na vrata. Da se to desilo slučajno negdje vani bilo bi remećenje javnog reda i mira ali pošto se desilo u kući ne može se djelovati. I od tada smo mi vidjeli da mi moramo mijenjati te zakone, moramo mijenjati svijest o nasilju u porodici”.

Osvrćući se na izlaganja panelistkinja iz prve generacije moderatorica Jasna Kovo je zaključila kako je nominalno bilo ravnopravnosti u prošlom sistemu ali da je taj patrijarhat živio u privatnim prostorima i da je rat izvukao na površinu sve te loše strane naših mentaliteta i ponašanja.

DEKONSTRUKCIJA ŠTETNIH NARATIVA

Novinarka i aktivistica Borka Rudić govoreći o problemu odnosa medija prema ljudskim i ženskim pravima, istakla je da je danas problematično podržavanje rodnih stereotipa i predrasuda te patrijarhalnih obrazaca ponašanja. “To je prva zadaća medijima. Da kroz svaki medijski sadržaj, a posebno danas, sutra i prekosutra kada ćemo više govoriti i izvještavati o ženskim i ljudskim pravima, radimo dekonstrukciju tih narativa koji ne samo da nameću nove stereotipe o ženama nego snažno produbljuju već postojeće”, navela je Rudić. Kada je riječ o samim medijima i ženama u medijima Rudić je istakala da nije lako biti novinarka.

Borka Rudić

“U prošloj godini 31 novinarka iz BIH je bila žrtva različitih oblika ugrožavanja profesionalnih i ženskih prava. Nijedan od tih slučajeva nije procesuiran niti je iko kažnjen. Raditi u jednoj takvoj situaciji, u jednoj sredini nasilja nad ženama koje se toleriše od strane medija, vlasnika medija, urednika, institucija koje su zadužene da provode zakone zaista nije lako ni na dnevnoj osnovi obavljati novinarske zadatke, a kamoli još biti aktivistica i raditi to“, zaključila je Rudić.

Aktivistkinja u „Ženska vizija“ iz Tuzle Amela Hajvaz naglasila je kako je prethodni sistem poticao ljude na aktivizam, ali da je danas teško potaknuti mlade osobe da se bave aktivizom, da budu dio nevladinog sektora. Na vlastitom primjeru govorila je o počecima aktivističkog djelovanja, poručivši kako joj je aktivizam u genima, jer je njena nena bila prva žena u Tuzli koja je skinula zar, te da više nije bila Husejnaginica nego je postala – Džehva. “Kao mlada novinarka počinjem raditi u Tuzli, počinje rat. Nismo učili na fakultetu kako biti ratni reporter ili kako se ponašati u ratnim uslovima. Tu počinje moj aktivizam. Iz mene progovara  feministkinja za koju nisam znala koliko je jaka. Tražim da mi u studiju gostuju žene, borkinje, one na prvim linijama fronta u Tuzli. Poslije sam počela ispravljati svog urednika da nije profesor nego profesorica, da nije novinar nego novinarka. Nesvjesno sam počela upotrebljavati rodno-senzibilan jezik iako on tad nije bio ni na vidiku“, pojašnjava Hajvaz.

Novinarka Aida Čičak je sa učesnicima i učesnicama panel-diskusije govorila o vlastitom novinarskom iskustvu, odnosno pozicioniranju u medijskom prostoru, u mediju koji bi mogao imati sklonosti da ženama da teme da se bave ženama, kuhinjom, itd. “To namjerno nisam htjela. Htjela sam emisiju koja će govoriti o uspješnosti, ali naravno i o uspješnim ženama. Prisustvo žena u medijima je za mene krucijalno. Vi možete uraditi toliko toga, ali ako ne bude zabilježeno, vi to niste uradili. Kroz 50 godina vi to kao da niste uradile. Zato je za mene osnovno da žene budu prisutne u medijskom prostoru“, pojašnjava Čičak.

Aida Čičak

Aida Čičak navodi činjenicu da žene neće dobiti tapšanje po ramenu ako se bave temama koje nisu općeprihvaćene, a posebno u prostoru gdje žene, zbog posljedica svojih nastupa, moraju da se iznesu sa mnogobrojnim komentarima, strahovima, uvredama i čak prijetnjama smrću. “To često biva razlog zašto žene biraju da uopće ne sudjeluju u medijskom prostoru, jer je tako lakše. Posebno je to prisutno kod mlađih žena. S tim se bolje nose žene koje su ostvarene, visokoobrazovane, koje imaju neke zadate svoje ciljeve. Mlade žene više borave u tom cyber prostoru. Unutar ove države smo nezaštićene u tom prostoru. I smatram moramo da djelujemo kako bismo napravile zakon, nas koje smo javno prisutne ali i naše gošće, druge žene koje sudjeluju u javnom prostoru”, ističe Čičak.

Mlada političarka iz Mostara Lana Prlić pričala je panelistkinjama i prisutnima o izazovima s kojim se žene koje se bave politikom suočavaju u našem društvu, navodeći kako se gleda da je žena uvijek “nečija”. ”

Lana Prlić

Uvijek se ženama, koje djeluju u javnoj sferi, postavlja pitanje kako balansiraju privatni i poslovni život. Jako rijetko će to pitati nekog kolegu osim ako kolega prije ne zamoli novinara da to upita kako bi se on pohvalio kako je brižan otac i suprug.

Govorim o malo opuštenijim emisijama. Druga stvar jeste da ste uvijek nečije. Ja kada sam izabrana na mjesto potpredsjednice stranke ja nema šta nisam bila, od ljubavnice, vanbračnog djeteta i svašta nešto, jer sam bila u tom momentu neko ko je imao 21 godinu“, navodi Prlić.

To ju je tjeralo, pojasnila je, da uvijek radi puno više i bolje. “Mislim da je najnezahvalnija pozicija srednjih generacija. To su generacije mojih roditelja. To je generacija koje je u najljepšim godinama morala da krene, ne od nule, nego iz jednog minusa i sa velikom traumom. Dosta njih je već imalo porodice, djecu. Zaista se divim svojoj mami kako je to sve uspjela. Često na ovim seminarima koje imamo između političkih stranaka, kada pitaju, većinom žene, ko su vam ženski uzori, ko su vama političarke na koje se vi ugledate, itd., dosta ih govori Angela Merkel, Vesna Pusić, Jadranka Kosor. Za mene su uzor dvije žene koje su uvijek uz mene“, zaključila je Prlić.

Za kraj, panelistkinje su mlađim generacijama poručile da su sva pitanja jednako i ženska i muška te da u našem bh. društvu ima još puno otvorenih pitanja. Istakle su da je na nevladinom sektoru velika odgovornost, da ne smije stati te da je potrebna demokratizacija društva jer je demokratsko društvo početak i kraj svega.

“Osmi mart je simbol borbe, a ne simbol slavlja.”

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img