Nedavno objavljeno

IZ ARHIVE Affan Ramić ČOVJEK SA DVA F

Najlakše ga je bilo napraviti i roditi. Problemi su nastali kad mu je trebalo dati ime. Ne znajući za koje da se odluči, otac predlaže da oboje stave u šešir svoje prijedloge. Majka na papiriće zapisuje čisto botanička imena (Jasmin, Jesen, Narcis), ali iz šešira izvlači jedan od očevih prijedloga. Ovo je prilog alternativnoj biografiji jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih slikara koji je preminuo u Sarajevu 2015. u 83. godini

Piše: Ozren KEBO

Tako je mali Affan dobio ime i tako se zvao od rođenja do poznog djetinjstva. Tada je dvostruko “f” počelo da mu pravi probleme. Izbacio ga je kad je postao svjestan Vukovog pravila, ali ne zbog morfoloških, nego pragmatičnih razloga. “Da me ne bi zajebavala mostarska raja: ‘Affane, dodajder mi to’.” To drugo “f” tavorilo je u dubokoj anonimnosti sve do 1993. godine, kada ga, poslije izložbe u Galeriji “Mak”, na prijedlog prijatelja, ponovo vraća u upotrebu.

Djetinjstvo provodi na Neretvi, čija će koloritna rješenja zauvijek ostaviti traga u njemu. Ali, prije nego što će otkriti tajnu hercegovačke likovnosti, mora naučiti da pliva. Ovaj kompleksni porodični problem otac i majka povjeravaju jednom od rođaka. Rođak je nadaleko bio poznat po tome što bi mu roditelji ujutro na povjerenje davali djecu neplivače, a on bi im ih, prije nego što sunce zađe iza Brkanovog brda, vraćao kao savršene plivače. Njegov osebujni pedagoški pristup sastojao se u tome što se kockao sa povjerenjem roditelja, bacajući iz čista mira – takoreći ničim izazvan – polaznika svoje eminentne škole u hladnu Neretvu. Nesretnik koji je želio da bar još jednom prohoda njenim obalama, morao je proplivati iz prve. Sljedećeg dana učile su se komplikovanije vještine, poput savladavanja virova. Neretvanski virovi stručno se zovu pure. Ko hoće da ga pura zauvijek ne povuče na dno, ne smije plivati uspravno, jer ga onda kovitlac uzima pod svoje. Ako je plivač u vodoravnom položaju, pura mu ne može ništa. A oni iskusniji znali su i više: kad te jedna pura strmoglavi na dno Neretve, samo ostani pribran i ostat ćeš i živ, jer će te druga odmah izbaciti gore.

Oboružan ovim strašnim iskustvom, Affan kreće u život. Kao prvo, da bi demonstrirao osnovno životno načelo koje je naučio na Neretvi, da sve zavisi samo od njega, pobjegao je iz učiteljske škole, koju su mu odredili drugi, i upisao srednju likovnu, koja je bila njegov izbor. Sličnu odlučnost pokazat će kasnije u Beogradu kada, iako vicešampion one Jugoslavije u mačevanju, ostavlja sablju i vraća se slikarstvu. Morao se odreći jedne strasti, jer su obje tražile cijelog čovjeka. “Ili slikarstvo, ili sablja.” Bilo je to vrijeme strastvenog rada i teškog siromaštva. “Kad pokisnem u oktobru, ja se ne osušim do aprila. Nisam imao za presvlake, niti za kišobrana.”

Osim Mostara, Neretve i hercegovačkog krša, dva najvažnija toponima u Affanovom životu su atelje i kafana. Danas ima atelje na Marindvoru. Onaj prethodni ostao je na Grbavici. U njemu je izgorjelo 270 slika. Od ateljea, iz kojeg su srpski snajperisti provjeravali našu fizičku kondiciju, ostao je samo ugarak. Ali život ide dalje. Od spaljenih ostataka svog višedecenijskog rada (ugljenisana štampaća mašina, rascvjetali radijator) Ramić pravi instalacije za koje Ilija Šimić kaže: “… i što je začudna posebnost, eksponati tako sablasnog porijekla Ramićevom intervencijom: samo rasporedom u prostoru i njihovim suodnosom likovno su progovorili malne lirski – bez ekstremnih tonaliteta, bez katastrofične poruke.”

“Ja se borim za svoje vrijeme, i to ne za spavaću sobu, nego za atelje. Trenutke provedene u ateljeu smatram privilegijom stvaraoca. Sam rad je važniji od slika. Moja majka je katolkinja, otac musliman, a ja nisam religiozan. Ali nisam ortodoksni ateista. Ja sam ateista možda u kafani, ili na ulici, ali u ateljeu ulazim u jedan proces religioznosti. Kad to kažem, onda mislim na stvaralački proces kao privilegiju umjetnika, kao svetinju.”

Zato atelje ipak smatra važnijom tačkom od kafane. Kafana je nagrada poslije desetosatnog rada. Affan Ramić voli alkohol i beskrajno ga glorifikuje. Nikad ne pije dok radi, a kad pije, radi to s uživanjem i bez osjećaja krivice. “Ja pijem iz zvjerskih razloga. Viski pijem za sebe, a kolu za svog čira, koji je moj tradicionalni podstanar. Ali ne znam kako, uvijek mi se primi samo viski.” On ne glorifikuje alkohol kao alkoholičar, nego kao vrhunski hedonista i strastveni esteta. “Ja obožavam šank. Shvatam ga kao tranzitnu instituciju. Dođeš, popiješ jednu, tri, pet, deset i odeš. Ja sam tvorac teze da u ratu niko nije poginuo za šankom. Samo je jednom mom prijatelju geler posijekao uho, ali smo mu ga zalijepili selotejpom.”

Izvan slikarstva funkcioniše na principu permanentnog humora. Ramić ozbiljno shvata samo svoj rad, ne i sebe. U takvom sistemu vrijednosti humor je izvrstan način da se organizuje odbrana od samrtne ozbiljnosti. Humor ide uz bezbrižne ljude. Bezbrižni ljudi su oni koji preziru brzinu. “Užurbani ljudi ne znaju se zajebavati, oni znaju samo žuriti.” Kad je jednom Zuko Džumhur došao u njegov počiteljski atelje, svratio je samo na kahvu, a ostao tri debela dana.

“Ja pijem na naučnoj osnovi, zato ovako dobro izgledam”, kaže Ramić. A Ramić izgleda kao onaj Leonardov ratnik. Izetbegovićevskih obrva (u tipologiji savremenih bosanskohercegovačkih obrva danas dominiraju dva osnovna modela – “izetbegovićevski”, kao pozitivna, i “krajišnikovski”, kao demonski negativna varijanta), dubokih bora i oštrog pogleda, Ramić istrajava na svom imidžu antijunaka, jedinom koja ga čuva od uroka neizdržive oficijelnosti. Izvrsna pozicija.

- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img