NaslovnicaZDRAVLJEKako prepoznati faktore rizika koji vode suicidu

Kako prepoznati faktore rizika koji vode suicidu

Psihologinja i magistrica sociologije Borjana Bogićević iza sebe ima 15 godina iskustva u pružanju psihološke pomoći u kliničkoj praksi u Centru za mentalno zdravlje te u radu s korisnicima i uposlenicima Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Uz novo profesionalno poglavlje, u kojem otvara vlastito psihološko savjetovalište, za Graciju piše o gorućoj temi: sve češćim samoubistvima i faktorima rizika koje svi trebamo naučiti prepoznavati

Napisala Borjana Bogićević
Snimio Nikola Blagojević

Ovaj kamen skriva mjesto odmora jednog mladića čiji duh nije našao mira ovdje na zemlji. A kada je objavio svijetu otkrivenje sebe i svoje duše nije više mogao da podnese da ostane među živima. Potražio je posmrtno mjesto jednog od najvećih u bečkoj Schwarzspanierhaus i tamo je uništio svoju tjelesnost.” (Epitaf u čast mladom Ottu Weiningeru, koji je raskinuo sa svojim dvadesettrogodišnjim životom 1903.)
Zapisi o suicidu (samoubistvu) postoje od najranijih civilizacija. To je pojava kojom su se bavili i filozofi, sociolozi, psiholozi, ljekari, umjetnici… na različite načine, od romantiziranja samog čina do osuđivanja i zabranjivanja.
Osobe često upozoravaju na moguće samoubistvo, a razlozi i motivi su mnogobrojni. Razumijevanje suicida je vrlo složeno. Kroz iskaze preživjelih, dnevnike i pisma umrlih možemo razabrati beznađe i negativnu sliku o sebi i okruženju, dakle tešku emocionalnu patnju. Ubijaju se i vrlo stare osobe (iznad 90 godina) i vrlo mlade (mlađe od 10 godina), te pripadnici svih društvenih i ekonomskih slojeva. Statistički, žene češće pokušavaju suicid, a muškarci češće uspijevaju u tome. Ne smijemo zanemariti posljedice koje ostavlja samoubistvo osobe na rodbinu i bliske prijatelje. Kod njih su uvijek prisutni dugotrajni osjećaji potresenosti, stida, krivnje, zbunjenosti, opšte uznemirenosti, a nerijetko i bijesa.

Saslušati i razumjeti

Svaka izgovorena misao, iznesen plan ili pokušaj samoubistva iziskuje brzu reakciju i akciju bliskih osoba. Prvenstveno moramo biti spremni saslušati i razumjeti. Ne smijemo umanjivati značaj negativnih misli i osjećaja bespomoćnosti kod osobe koja pati, bez obzira na vlastite stavove u tom trenutku (npr. Nije mu ništa, Stalno traži pažnju, Razmažen je, Predobro mu je u životu, Manipuliše, Dosadno mu je i sl.). Treba aktivno nagovarati suicidalnu osobu da potraži stručnu pomoć (prvenstveno psihijatrijsku, a potom i psihološku). Osobe koje razmišljaju o samoubistvu često misle da im niko ne može pomoći i zato je potrebno nagovaranje i podrška u smislu da ih neko odvede kod ljekara i bude uz njih. Roditelji adolescenata i mlađih koji iskazuju suicidalne misli i/ili ponašanja odbijaju odvesti djecu stručnjacima profesionalcima zbog straha od gubitka kontrole nad vlastitim djetetom i očekivanja optužbi za loše roditeljstvo. U svakom primjeru psihičkog disbalansa, poteškoća i disfunkcija potrebno je znati da je osoba koja pati prioritet, a da nije životni neuspjeh ako i bližnji treba nešto popraviti, izmijeniti ili opustiti u svom djelovanju. Što prije prepoznamo faktore rizika i počnemo zajednički rad sa stručnjacima, tim prije ćemo imati i pozitivne rezultate.

Opasnost od depresije

Iako depresija nije jedini, pa ni najrasprostranjeniji faktor rizika za suicid, vrijedi posvetiti pažnju ovom afektivnom (snažnom emocionalnom) poremećaju zbog trenutne prisutnosti u našoj populaciji. Zabrinjavajući je broj školske djece sa simptomima depresije, a i anksioznosti. Mnogi bi rekli da je to očekivano (zamalo normalno) s obzirom na pandemije, ratove, siromaštvo, netrpeljivosti, netolerancije, društvene mreže itd.). U svakom slučaju, možemo definisati poznate uzroke, ali njihove uticaje ne smijemo prihvatiti kao “normalne” i potom se iščuđavati i šokirati na svakodnevne objave o npr. samoubistvima. Jasno je da se ne može svakome pomoći ili svakoga spasiti, ali kao društvo moramo imati svijest i dokaze da smo najprofesionalnije pokušali umanjiti ili odstraniti vanjske faktore koji ozbiljno ugrožavaju mentalno zdravlje ljudi.
Depresiju ćemo prepoznati po intenzivnoj tuzi, nesposobnosti uživanja ili izbjegavanju aktivnosti koje su prije bile zanimljive i opštoj disfunkciji u svakodnevnom životu. Ako su simptomi kao što su poremećaj spavanja, poremećaj hranjenja, manjak energije, oslabljena koncentracija, osjećaji manje vrijednosti, povlačenje u sebe i socijalna izolacija prisutni dvije sedmice, nužno je potražiti profesionalnu pomoć. Kod adolescenata je veoma često prisutan neki oblik samopovređivanja. Rizik za samoubistvo je veći ako se depresiji pridruži gubitak značajne osobe, konzumiranje psihoaktivnih supstanci i osjećaj apsolutnog beznađa. E, tada odbacujemo sve eventualne predrasude koje imamo o psihološkoj pomoći i podršci, a naravno i psihijatrijskoj. Duži period je svakodnevnica konzumirati razne (propisane) lijekove, ali nipošto psihijatrijske te koristiti usluge samoprozvanih poznavalaca ljudske psihe, ali nikako diplomiranih psihologa. To je mit koji treba razbiti. Nije svaki psihički disbalans ili potreba za psihološkim savjetovanjem nesposobnost osobe da sama ili u krugu prijatelja i porodice riješi svoju dilemu ili problem. Zavisno od strukture ličnosti, temperamenta, karaktera i intelektualnih kapaciteta osobe, psiholog planira koje će znanstvene psihološke metode koristiti za unapređenje mentalnog zdravlja pojedinca. Pri tome se strogo vodi računa o psihološkim normama i etici da bi se svaka osoba osjećala sigurno i slobodno sa punim povjerenjem. Vrijeme oporavka ili napretka je individualno i prilagođeno individualnim mogućnostima.

Prevencija i intervencija

Jedan od zadataka i psihologa je preventivni rad. Preventiva je postala razvodnjen izraz koji se često koristi u različite svrhe. Na polju rada sa ljudima to znači predviđanje i razumijevanje događaja koji mogu voditi ka nepoželjnim socijalnim i psihičkim stanjima. Ciljevi su spriječiti pojavu patologije podučavanjem o funkcionalnim načinima ponašanja i življenja generalno, uključiti se u ranu fazu liječenja i pokušati odstraniti ili umanjiti ponovno vraćanje smetnje. Za optimalno uspješan preventivni rad je potrebno uključiti sve relevantne dijelove socijalne mreže neke ciljne grupe, intervenisati je potrebno u različitim vremenskim periodima, a ne samo jednom, i potrebno je koristiti kombinaciju intervencijskih metoda. Uzmimo za primjer porodicu (roditelji i djeca) kao osnovnu ćeliju društva, koja je duži vremenski period u krizi. Svjedoci smo rapidnom padu pozitivnih vrijednosti i morala, te velikom broju disfunkcionalnih porodica gdje su najugroženija djeca. Mentalno zdravlje djeteta je definisano kao optimalno dostignuće njegovih razvojnih potencijala u smislu intelektualnog, emocionalnog i bihevioralnog razvoja. Zadatak prevencije je identifikacija faktora rizika koji onemogućavaju optimalan razvoj djeteta. Prepoznavanjem potencijalnih razvojnih i drugih problema planiramo intervenciju za sprečavanje prerastanja tih problema u poremećaje. Psihološka preventiva na području porodične dinamike je prije svega usmjerena na osvještavanje, informisanje i podsticanje roditelja da zadrže svoju roditeljsku ulogu u životima svoje djece. Roditelji imaju obavezu djeci obezbijediti uslove za zdrav rast, skladan razvoj i osposobiti ih za samostalan život.
Kako biti dobar roditelj i koje dječije potrebe je nužno zadovoljiti zavisno od uzrasta tj. razvojnog perioda nisu znanja koja su prirodno stečena ili genetski naslijeđena. U današnjem “modernom” vremenu mislimo da smo toliko napredovali da nam tuđa iskustva i znanja samo smetaju, nemamo pozitivne uzore i modele ponašanja i tvrdoglavo slijedimo vlastite stavove i kada su pogrešni. Savršenstvo ne postoji, niko nikada nije bio niti će biti savršen roditelj, ali može biti dovoljno dobar. Uključiti se u neki oblik škole roditeljstva i obratiti se psihologu je izraz naše svjesnosti i dobronamjernosti. Kao veliki problem u porodicama i društvu izdvojila bih tolerantnost, koja je na veoma niskom nivou. Djeca svakodnevno svjedoče nerazumijevanju potreba drugih. Tolerantna osoba je u mogućnosti razumjeti i bez nestrpljivosti prihvatiti drugačije razumijevanje, ponašanje i življenje. Često ne razumijemo vlastitu djecu, partnere i ostale ljude, njihove stavove i odluke procjenjujemo i ocjenjujemo u odnosu na nas, naše želje i interese. Svaku različitost doživljavamo kao opasnost, iako je ona najčešće nerealna. Svi smo drugačiji, ali ipak jednakopravni. Biti tolerantan je nešto što se može naučiti, ali sa manje priče i više ponašanja. Ako djeca ne smiju biti to što jesu u vlastitoj porodici, ako se drugo i drugačije ne toleriše u kući, u školi i društvu će biti još teže. Zato je bitna uloga škole kao odgojno-obrazovne institucije da svojim stručnim kapacitetima usmjeri pažnju na ugroženu djecu i sprovodi programe za pomoć istim i edukaciju ostalih.
Na kraju bih istakla važnost razvijanja jedne sposobnosti koja ima univerzalno značenje za odnose u društvu i sastavni je dio zdravog ljudskog razvoja i funkcionisanja. To je svakako empatija (razumijevanje osjećaja i doživljaja drugog i drugačijeg), koja ima posebnu ulogu u moralnom razvoju čovjeka i u procesu socijalizacije, jer omogućava razvijanje tolerantnosti i obzirnosti, društvene svijesti i humanih vrijednosti.

Gracija 430

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno