NaslovnicaINTERVJUSANELA KLEPIĆ: Ako želimo bolje društvo, i mi moramo biti bolji prema...

SANELA KLEPIĆ: Ako želimo bolje društvo, i mi moramo biti bolji prema drugima

Humanitarka Sanela Klepić vodi organizaciju InterGreat te s puno ljubavi i energije pomaže ljudima u pokretu, želeći im dati šansu za bolji život, a nekad i samo uljepšati jedan dan u životu

Razgovarale Anesa Agović i Amina Kolašinac
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

Humanitarka iz Ključa Sanela Klepić protekle se četiri godine nalazi na prvoj liniji pomoći ljudima u pokretu. Kao osoba sa izraženom empatijom, koja se bori za pravdu i zalaže za slabije, jednostavno je željela da reaguje na stalna kršenja njihovih osnovnih ljudskih prava.
Sanelina borba započela je 2018. godine kada je tadašnja vlada, uz dozvolu Ministarstva sigurnosti BiH, formirala punkt na kojem su zaustavljali ljude u pokretu koji su putovali iz Tuzle i Sarajeva u pravcu Bihaća i Kladuše. Sanela i ostali volonteri samoinicijativno su se organizovali kako bi im pomogli. Pod pritiskom policije, a i radi konstruktivnijeg pristupa podršci osobama u pokretu, shvatili su da moraju nastaviti raditi u institucionalnom okviru. Priključenjem Crvenom križu u Ključu, dobijena je dozvola i za zvanično pomaganje osobama u pokretu. “Nakon što sam upoznala mnoštvo ljudi u pokretu sa različitim potrebama, 2021. sam se počela pripremati za samostalan rad kako bih im pomogla oko pronalaska stana, procesa azila, učenja jezika, pa čak i pronalaska posla. Također, željela sam preći u malo veću sredinu sa svojim sinom, te sam na neki način spojila tu svoju motivaciju sa željom da pomognem osobama u pokretu.”
Iako je činila sve što je u njenoj moći, Sanela Klepić je kroz mnoge organizacije, kako kaže, bila limitirana, i tako je osnovala vlastitu – organizaciju InterGreat – koju je registrovala u decembru 2021. godine, želeći biti direktno povezana s ljudima, slušati njihove potrebe i djelovati.

Na koji način InterGreat pruža podršku ljudima u pokretu?
– Kroz InterGreat se zalažemo da osobe u pokretu nađu pravnu pomoć, imaju stan, da se prijave na adresu, educiraju, uče jezik… Sve to dovodi do krajnjeg cilja, a to je da osoba bude samostalna i nezavisna. Kada sam tek došla u Sarajevo, prvenstveno sam počela sa podrškom na društvenim mrežama, s obzirom da je to najbolji način komunikacije, a bila sam i sa mnogo ljudi već u kontaktu. Jako brzo se pročulo to da neko pruža pravu pomoć i daje nadu osobama u pokretu, te su počeli sami da dolaze. InterGreat je uspio da napravi i obezbijedi prijavu adresa i mogućnost da osam osoba dobije priliku da uđe u postupak dobijanja azila, a u cijeloj BiH ima 30-40 trenutnih tražitelja azila. Za godinu dana i za jednu malu organizaciju, to je velik broj.
Zašto ljudi imaju otpor prema osobama u pokretu?
– Svako ima svoju granicu, a ako nešto traje dugo, ljudi se umore. Također, broj osoba u pokretu je bio ogroman, i privlačio je dosta pažnje, bilo je upadljivo za građane, naročito ako je kamp u centru grada. Da je cijela država reagovala drugačije i prihvatila tu situaciju objeručke, građani bi bili tolerantni i humani, kao što u suštini jesu. Sada kada su brojke manje, ponovo primjećujemo empatiju stanovništva.
Koliko je ljudi danas van kampova i šta im je najviše potrebno?
–Tokom 2022. broj ljudi u pokretu počinje da se smanjuje i stagnira. Različiti su faktori, a neki od njih su promjene ruta unutar određene zemlje ili više zemalja zajedno, da li je neka granica prohodna ili nije. Brojke zapravo nisu male; prema izvještajima koji prate kretanje ljudi, na cijeloj balkanskoj ruti imamo veće brojeve nego što je to bilo 2016. godine. To znači da cifra nije manja, nego da je broj ulazaka veći. Faktor zbog kojeg mi ne osjećamo taj pritisak je taj što je Hrvatska napravila određeni pomak davanjem sedmodnevnih karata ljudima u pokretu kojima im privremeno legalizira status. To znači da imaju sedam dana vremena da napuste državu ili da apliciraju za azil, što daje mogućnost da se ljudi brže kreću. Trenutno u cijeloj BiH, sa kampovima i van njih, imamo oko tri do četiri hiljade ljudi. Većina je u kampovima, a nekolicina van kampova.

“Možda ne bi bilo loše da pokušamo izaći iz zadanih okvira, jer ništa ne možemo izgubiti ako nekome pomognemo”

Koja je najtužnija situacija koju ste doživjeli?
– Imali smo Palestinca koji je kod nas došao u zimu 2020., autobusom u kojem je bilo 57 ljudi, najviše porodica. Pravilo je da se prvo pomaže ženama i djeci, a kasnije muškarcima. Kada je izašao iz autobusa, vidjelo se da je fizički izuzetno iscrpljen i da je bolestan. U prvom momentu nisam mogla procijeniti njegovo stanje, govorio mi je da mu je potrebna pomoć i da je uplašen. Trznuo se u strahu kad sam mu pokušala prinijeti flašu s vodom. Nazvala sam hitnu i rekla mu da će biti sve u redu. Prevezli su ga u bolnicu, a doktor me je nazvao i rekao da neće preživjeti. Imao je sepsu i preminuo je nakon tri dana… Stupila sam u kontakt s njegovom porodicom u Palestini i saznala detalje: jadni čovjek je pobjegao iz Palestine jer je bio u izraelskom zatvoru, gdje je bio mučen, između ostalog, i vodom; zbog toga i ta reakcija na vodu koju sam mu ponudila. Imao je ženu i troje djece. Želio je da se domogne nekog sigurnog mjesta. Traženjem sigurnosti za sebe i porodicu, nije imao vremena misliti na rane na nogama. Dugo sam se mučila tim slikama u glavi i ubjeđivala sebe u to da nisam mogla da ga spasim.
Šta vas motiviše da nastavite rad na terenu?
– Kada mi neko kaže da ja to ne mogu, a ja uspijem i pokažem da mogu. Jedan je dječak bio izgubio zub od udaraca koje je zadobio od policajaca na granici. Dvije godine se nije nasmijao roditeljima kada bi pričao s njima putem video-poziva, da ne bi vidjeli da nema zuba, da ga ne bi pitali kako ga je izgubio. Danas im je poslao sliku sa širokim osmijehom, sa svim zubima. To su ti momenti. Uspjeh su te male stvari.
Kakve još priče doživite, kakve sretne završetke zabilježite?
– Izdvojila bih priču o mladiću iz Sirije koji je imao 17 godina kada je bio u BiH. Sada ima 19 i živi u Njemačkoj. U meni sve vrišti od sreće kada me nazove i priča na njemačkom jeziku. Posebnu emociju budi u meni to kada znam da se snašao, dobio posao, naučio jezik i da se stvarno trudi. Druga dva dječaka iz Sirije su bili kod mene više od mjesec dana, onda smo uspjeli da realiziramo spajanje porodice, otišli su u Nizozemsku i uspjeli su da se ujedine – u jednoj zemlji i u jednoj kući.
Na kraju 2022. godine sumiramo sve što ju je obilježilo – šta biste vi, iz perspektive pomaganja ljudima u pokretu, poručili svima nama?
– Možda ne bi bilo loše da pokušamo izaći iz zadanih okvira, jer ništa ne možemo izgubiti ako nekome pomognemo. Ja sam stekla mnogo prijatelja, obogatila se iskustvom, upoznala druge kulture, a to ne bih uspjela ni da sam putovala ove tri godine po cijelom svijetu. To sam uspjela zahvaljujući tome što sam pustila da mi ljudi priđu. Dajte im šansu, a ne donosite zaključke na osnovu predrasuda, jer slika o nekome često zna biti iskrivljena. Ako neko želi da pomogne, to može na bilo koji način, sitnicom ili većim stvarima, a samo prihvatanje u društvo je najveća pomoć. Potražite nas na društvenim mrežama i u našem Dnevnom centru za integraciju, gdje možete upoznati sjajne ljude i obogatiti svoj život.


Želim ljepši i bolji život

Bandar Almeklafi, Saudijac jemenskih korijena, pokazuje zašto je suštinska integracija budućnost društva. “Trenutno sam u Sarajevu i volontiram za nevladinu organizaciju u Dnevnom centru za integraciju. Kao i svaka mlada osoba, sanjarim o boljoj budućnosti, imam planove i želje da živim ljepši i bolji život. Posljednjih nekoliko godina su bile teške, ali je važno vjerovati i raditi na budućnosti ako želimo da bude bolja. Želim biti dio bosanskohercegovačke zajednice i upisati fakultet. Želja mi je da studiram međunarodne odnose ili pravo, jer bih volio da mogu ostalim izbjeglicama ukazati na njihova zakonska prava i obaveze. Želim svoje iskustvo iskoristiti za dobrobit drugih i pomoći drugima kao što su meni pomogli. Bosanci su ljubazni i velikodušni, i to me čini da se osjećam kao kod kuće. Jedna osoba kojoj bih se lično želio zahvaliti je Sanela, direktorica Dnevnog centra za integraciju, puno mi je pomogla u teškim trenucima i uvijek me podržavala. Hvala ti, Sanela!”

Gracija 430

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno