Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Nađu se na skijanju jedan Slovenac i jedan Bosanac… Ne, ovo nije početak vica, već priča o prijateljstvu torakalnih hirurga Tomaža Štupnika i Alena Pilava. Oni su za praznično izdanje Gracije, i u zvaničnom i u nezvaničnom tonu, ispričali svoje priče, one koje govore o medicinskim dostignućima i podstiču ih da idu dalje, ali i one privatne detalje koji ih čine nesvakidašnjim ljudima, a nama koji ih slušamo daju inspiraciju da i sami u svojim životima činimo promjene koje znače razliku za sve nas.
Kako biste nekome ko vas ne poznaje opisali jedan drugog?
ALEN: Tomaž – vrlo simpatični, dobrodušni čovjek, koji je vrhunski hirurg i ljekar, u punom značenju te riječi. Da bi bio dobar hirurg moraš djelomično biti i umjetnik, a Tomaž je umjetnik u srcu. Tomaž je i mnogo više od toga, on je ujedno i altruista, pilot jedrilice, ljubitelj dobre muzike, povremeno muzičar, odličan skijaš, koji me je čak uspio pobijediti u paralelnom slalomu.
TOMAŽ: Alen – visok, crn, zgodan, mlad, šlang i vrlo šarmantan. Voli dobro društvo, ljuta jela, muziku, skijanje, golf, jedrenje, dobru zezanciju i seriju Teorija velikog praska. Bazinga! Uvijek mogu još nešto naučiti od njega. Car za fotografiju, pa je s njim uvijek sve fotodokumentirano. Ima nevjerovatnu raju u Sarajevu, možda ga sretnete kad vodi golemog cuku ili vozi veliki SUV.
Tomaž, vi vodite tim koji radi transplantacije pluća. U Sloveniji ih je urađeno 53 – i to uspješno! Šta nam možete reći o ovoj brojci, kao i o samom zahvatu?
TOMAŽ: Broj i nije važan, važni su pacijenti, njihove priče i anegdote. Pogotovo kad ih sretneš kasnije, kad se vrate u normalan život i kad ti ispričaju šta sve planiraju. Transplantacija pluća uistinu donosi posebne emocije, zadovoljstvo, a ponekad i suze u trenutku kad se transplantirana pluća uključe i počnu da rade. To je ono što nas čini sretnim. To nikad nisu planirani zahvati, pa se stoga dese kad ih najmanje očekuješ. Zna se desiti kad si jako umoran poslije napornog radnog dana, kad nemaš više snage ni za šta. Nazovu da jave da negdje postoji donor, pa se onda zahvat radi tokom noći. Počnemo raditi iza ponoći, a završimo u devet ili deset narednog dana. Jednom smo radili transplantaciju prvog januara, nazvali su u šest ujutro, a jednom se to desilo baš za moj rođendan. Mislim da samo još na Badnji dan nismo imali ovaj zahvat.
Kako izdržavate ovaj zahtjevni ritam?
TOMAŽ: Kao maraton – održavaš optimalan tempo, štediš energiju, opuštaš napetost debatom ili slušanjem muzike. Ljudi misle da je hirurgija adrenalinski posao, ali je upravo suprotno od toga. Iskusan hirurg tokom operacije izbjegava adrenalin i razmišlja par koraka unaprijed da ne bi slučajno upao u neku nevolju.
“Dobri smo prijatelji zahvaljujući sličnom pristupu rješavanju problema u torakalnoj hirurgiji i svakodnevnoj praksi. Prijatelji smo i po svjetonazorima, muzici koju slušamo”
Alene, gdje je torakalna hirurgija danas u Bosni i Hercegovini?
ALEN: Kao vrlo specifična subspecijalistička grana hirurgije, u Bosni i Hercegovini je na solidnom nivou, možda čak i više od solidnog. U Tuzli, Banjaluci, Sarajevu i Mostaru imamo centre koji rade vrhunsku torakalnu hirurgiju. Trenutni trend je, kao i u svakoj grani hirurgije, minimalno invazivna hirurgija, koja se u našoj hirurgiji zove VATS (Video-assisted thoracoscopic surgery). Svi centri teže tome da što više operacija urade minimalno invazivnim procedurama jer se time postiže ogroman benefit za pacijenta, što je Tomaž već spomenuo. Ovdje nam je on dosta pomogao, i pomaže i dalje. Sa svojim timom, među prvima u regiji je započeo s primjenom VATS procedura. Moram da kažem i to da je Tomaž izumio i proizveo simulator za učenje VATS procedura, jer on to sigurno neće sam reći. To je, u području torakalne hirurgije širom svijeta, prepoznato kao vrhunsko pomagalo za učenje i trening hirurga.
Kada ćemo doći do toga da se u našoj zemlji počnu obavljati transplantacije pluća?
ALEN: Hm, ne mogu reći da smo daleko dogurali. Transplantacijska medicina je vrhunac medicine i sublimacija svih njenih grana. Za dalji napredak u postupku transplantacija je neophodno da se priključimo Eurotransplantu – evropskoj organizaciji za razmjenu organa. To bi nam obezbijedilo ne samo organe neophodne za transplantaciju već i stručnu podršku s obzirom na to da druge države članice Eurotransplanta imaju ogromno iskustvo. Da napomenem da je ovo članstvo bitno i zbog toga što pacijenti, iz država koje nisu članice Eurotransplanta, ne mogu dobiti organe u medicinskim centrima koji su dio ove mreže. Zbog nezainteresiranosti, ili bolje reći neznanja, za priključenje Eurotransplantu smo izgubili priličan broj (uglavnom) mladih života, što je vrlo frustrirajuće. Uz pomoć Tomaža i mojih prijatelja iz politike uspjeli smo pokrenuti inicijativu za početak pridruživanja Bosne i Hercegovine Eurotransplantu. Ova inicijativa je jednoglasno podržana u Parlamentarnoj skupštini BiH. Sada čekamo da Vijeće ministara krene u realizaciju posredstvom Ministarstva civilnih poslova. Sektor za zdravstvo, unutar ovog ministarstva, zadužen je da, u saradnji s entitetskim ministarstvima zdravstva, pokrene proceduru priključenja. Onaj ko ne želi nešto uraditi, lako će naći izgovor za to, ali mi želimo i tražimo načine kako da to i uradimo. Vjerujem da smo u tome uspjeli i da je pitanje dana kada će našu državu primiti kao kandidata za članicu Eurotransplanta.
Do kakvih se saznanja dosad došlo o postkovid komplikacijama na respiratorni sistem?
TOMAŽ: Mislim da smo već i prije korone znali koliko ozbiljno mogu virusi oštetiti pluća, samo dotad nikad nismo bili u situaciji kad bismo trebali zbrinutu ovoliki broj ozbiljno oboljelih. I odmah je postalo jasno da za liječenje nije dovoljno samo nabaviti mašine, nego su još važnije medicinske sestre i ono o čemu pjeva Zabranjeno pušenje u pjesmi Srce, ruke i lopata. Brojni pacijenti su bili stvarno mladi, u 30-im godinama, trudnice koje su se porodile i završile na ventilatoru ili čak na mašini za ekstrakorporealnu membransku oksigenaciju – ECMO. Svi su oni u intenzivnoj njezi boravili više sedmica ili mjeseci, ali ako smo nekako uspjeli spriječiti ili izliječiti komplikacije dugotrajne mehaničke ventilacije ili ECMO-a, pluća su se u najviše slučajeva oporavila. Samo je nekolicini bila potrebna transplantacija pluća. Postoji procjena da oporavak pluća poslije korone ipak nije uvijek kompletan, otprilike 10% hospitaliziranih pacijenata završilo je s postkovidnom fibrozom pluća, koja smanjuje kvalitet života zbog tegoba kao što su teško disanje, kašalj i slično.
ALEN: Pored svega što je Tomaž rekao, moram spomenuti da nam je korona na izvjestan način čak pomogla, koliko god to grozno zvuči, jer smo, zahvaljujući tome što su se RTG i CT snimci pluća radili mnogo češće nego inače, dobili mogućnost da karcinome pluća otkrivamo u ranim fazama. To značajno povećava šansu za izlječenje. Ovo nam je pokazalo važnost preventivnih (screening) pregleda stanovništva ciljano za karcinom pluća, što se nadamo da će zaživjeti na našim prostorima.
Koliko je posao hirurga drugačiji u odnosu na neke druge poslove? Kako izgleda jedan vaš radni dan?
TOMAŽ: Shanda Blackmon, torakalna hirurginja na klinici Mayo u SAD-u, snimila je 2014. jedan svoj radni dan. Ustaje u četiri ujutro, sprema po kući, priprema doručak i ručak za djecu. U šest je u bolnici, u osam već operiše vrlo kompleksni slučaj, za kojim uradi još dva zahvata. Poslije toga se brine o pacijentima, analizira nalaze, sprema predavanja i istraživanja. Kasno navečer se vraća kući da poljubi djecu prije spavanja. E, to je više-manje naša svakodnevnica na koju smo dobrovoljno pristali.
Onda nam morate ilustrirati i primjerom jedan od vaših najboljih radnih dana.
TOMAŽ: Evo: petak, posljednja noć Sarajevo Film Festivala, zajedno s dvije hiljade ljudi gledam film Pjera Žalice. Produžavam na koncert DJ Solomuna i desetine hiljada ljudi je na ulici. Bila je to noć kad osjetiš onu dječju radost i noć u kojoj ništa nije nemoguće. Čak ni to da se sa derneka u uredu Almira Kurta Kugle u četiri ujutro vozim sa Branom Jakubovićem iz Dubioza kolektiva. U subotu, nakon kafe i baklave, Alen i ja smo obišli pacijente koje smo operirali prošlih dana. Nakon toga sam krenuo prema Ljubljani. Vozim autoputem iz Sarajeva, zovu iz Ljubljane da kažu kako su iz Eurotransplanta javili da imamo donora za transplantaciju pluća. Iskoristio sam prvo proširenje da pregledam nalaze kako bih mogao procijeniti da li možemo prihvatiti pluća. Nalazi su bili dobri. Do Doboja sam s timom dogovorio sve ostale detalje. Čak sam imao vremena i da kupim pitu, jer nema ništa bolje od tikvenjače ili kadaifa prije transplantacije, pogotovo ako se operacija radi tokom noći. Na kraju je sve super prošlo. Pacijent je nakon manje od mjesec dana pušten kući s novim plućima. Eto šta hirurga najviše usrećuje.
ALEN: Tomaž je to perfektno opisao. Ja bih samo dodao da malo ko može razumjeti sreću hirurga koji se nakon dugotrajne, kompleksne operacije i zadovoljavajućih postoperativnih nalaza vraća kući i tako prilično umoran razmišlja o detaljima operacije i daljem planu za pacijenta. Onda se nakon odmora čuješ sa kolegama pa se, kao zaigrana djeca, prisjećate i prepričavate svaki detalj operacije koju ste završili.
Posvećeni ste razvoju endoskopske hirurgije, otud i kongresi na kojima razmjenjujete znanja i iskustva; šta je danas važno reći o ovoj grani medicine?
TOMAŽ: Od svih operacija na ljudskom tijelu, za pacijente je najbolniji standardni otvoreni torakohirurški pristup, jer se metalnim držačem moraju raširiti rebra da bi se pristupilo samoj operaciji. Ako se isti zahvat može napraviti endoskopskom tehnikom, kroz jednu ili par malih rupa, to znači puno manje bolova, brži oporavak i značajno manje komplikacija. Otprilike dvije trećine bolesnika bolnicu mogu napustiti već dan ili dva poslije ozbiljne operacije pluća. To je za vrijeme samo otvorene hirurgije bilo nezamislivo. Naravno, za endoskopski način rada potrebna su dodatna znanja, a to podrazumijeva i upotrebu novih instrumenata i tehnologija koje su možda skuplje. Međutim, kad se svi dodatni troškovi uporede s uštedama za osiguranje i društvo kao cjelinu, zbog bržeg oporavka pacijenta, jasno je da endoskopska hirurgija znači manje troškove liječenja.
Moramo vas malo približiti našim čitateljicama i čitateljima: šta vas određuje kao ljude koji uživaju u životu, evo da povežem sa vašim poslom, punim plućima?
TOMAŽ: Najviše to da smo obojica Strijelci u horoskopu, iskreni, energični i izdržljivi. Neumorni entuzijasti i stalno veseli, pa stoga nećemo nikad propustiti priliku da se uradi nešto dobro, zabavno ili zanimljivo. A uz to smo “Bosanci”, što znači da ćemo se garant dobro snaći u bilo kakvoj situaciji na bilo kojem mjestu.
Alene, svirate u bendu Karne, povremeno i glumite, aktivni ste skijaš, a ni politika vam nije strana – kako to sve stignete uz posao torakalnog hirurga?
ALEN: Hirurgija je ljubav od osnovne škole, kada sam imao manju operaciju i kada me je pokojni prof. Radivojević vodao po klinici, a ja širom otvorenih očiju upijao svaku sliku s hirurgije. Od tog trenutka nikakvo drugo zanimanje nije dolazilo u obzir. Kako tada, tako i sada – najsretniji sam u operacionoj sali. Ne znam šta bi me moglo nagnati da odustanem od operacija i pomaganja pacijentima. Ne postoji drugi posao u kojem možete više pomagati ljudima. Muzika me prati od osnovne muzičke škole. Roker sam u duši, a moje generacije su uvijek težile da imaju bend, tako sam i ja konstantno bio po malim bendovima. Za vrijeme specijalizacije, kada ljekar mora puno vremena provoditi na klinici, malo sam se odmakao od muzike. Čim sam našao vremena, s najbližim prijateljima sam napravio Karne. Tako smo se bavili muzikom, ali se i oglašavali o temama u društvu koje sve nas “žuljaju”.
A politika?
ALEN: Doktorima nije mjesto u politici, ali se trebaju uključiti u politiku samo onoliko koliko je potrebno da bi mogli da kroje samo zdravstvenu politiku i da “proguraju” struku. Najbolji primjer za to je pridruživanje Eurotransplantu, političarima je to bilo uglavnom nebitno dok se mi nismo aktivnije uključili i insistirali na tome. Pri tome, doktori moraju da misle samo na dobrobit pacijenata, jer medicina nije smišljena da pravi novac i uštede, nego da pomogne ljudima koji su bolesni. E, zato mislim da doktori moraju od političara da preuzmu upravljanje zdravstvom, jer je političarima bitan glas, pozicija, vlada, a doktorima bi trebala da bude jedina zvijezda vodilja samo dobrobit pacijenata.
Kakve sve zajedničke avanture dijelite s Tomažom?
ALEN: Od zajedničkih kongresa, sastanaka, operacija – i to su nekad avanture jer operacije nisu uvijek ono što se gleda na TV-u – do skijanja, nekad čak i malo ekstremnijeg, planinarenja i biciklizma. Još uvijek nisam s Tomažom letio njegovom jedrilicom, ali se nadam da ćemo obojica skupiti hrabrosti – on da jedrilicu optereti sa dodatnih 100 kg, a ja da sjednem iza njega kao pilota. Ali, ni on se nije usudio da se otisne na pučinu i projedri po jakom maestralu našom jedrilicom “Dos Bandidos” dok sam ja za kormilom. Mislim da je on trenutno u većem strahu, hahaha.
Tomaž, po čemu ste vi avanturista, šta vam podiže adrenalin?
TOMAŽ: Uvijek su mi, zapravo, najviše odgovarali sportovi u kojima se traži izdržljivost. Trčanje na duge pruge, biciklizam, jedrenje jedrilicom na moru i u vazduhu, skijanje. Usto, najbolje se osjećam u sigurnim situacijama, onima u kojima uvijek postoji izlaz u slučaju nužde, tako da nisam baš pravi avanturista. Slično je i u zrakoplovnom jedriličarstvu, gdje u svakom trenutku trebaš znati gdje ćeš moći sigurno sletjeti. To nije uvijek pista, može poslužiti i livada pored crkve Svetog Ilije spasitelja u selu Rore kraj Glamoča. Isto je i u hirurgiji. Adrenalin nam podiže AC/DC. Amerikanci su skontali da su hirurzi koji u operacionoj sali slušaju AC/DC brži i precizniji. Mi smo to isprobali i shvatili da nam tokom operacije tempo povremeno uspori, a kad slušamo AC/DC, oni nas zaruže gitarama i podignu nas.
Kako vas dvojica funkcionišete poslovno i privatno? Šta su vam najveća životna i profesionalna postignuća?
ALEN: Dobri smo prijatelji zahvaljujući sličnom pristupu rješavanju problema u torakalnoj hirurgiji i svakodnevnoj praksi. Prijatelji smo i po svjetonazorima, muzici koju slušamo. Zajedno funkcionišemo, rekao bih, perfektno. U sali i van sale. Najveće dostignuće mi je što se bavim poslom koji najviše na svijetu volim – hirurgijom. Ipak, na prvom mjestu smatram da sam blagoslovljen suprugom i dvojicom sinova. Moram da spomenem i našeg 2,5 godine starog psa, njemačku dogu, kojeg smo nazvali Kantz.
TOMAŽ: Kad nešto ostvariš, ne čini se kao dostignuće, nego samo mali korak na putu, jer uvijek slijedi još nešto, dolazi nova ideja. Kad sam 2008. počeo s minimalno invazivnom hirurgijom raka pluća, niko to nije prihvatio kao nešto značajno. Onda je jedna beskrajno simpatična doktorica iz Češke predložila da osmislim simulator za vježbe, koji je na kraju odlično ispao. Tako sad duž svijeta znaju šta je Stupnik VATS Simulator, ali nemaju pojma ko ga je izmislio. Kad sam 2011. napisao stručnu knjigu pomislio sam da je to moj životni doprinos torakalnoj hirurgiji. Nije bio, ali sam zbog nje onda bio u prilici ilustrirati par hirurških publikacija sa Diegom Gonzalezom Rivasom, najvećom svjetskom zvijezdom torakalne hirurgije, čime mi se ostvario san. Onda nas je u 2018. šef transplantacionog programa UKC Ljubljana natjerao da počnemo raditi transplantacije pluća, i eto, sad smo na Balkanu poznati po tome. Ipak, najviše cijenim da mogu biti sretan i zadovoljan i bez bilo kakvih dostignuća. A sretniji ljudi su 31% posto pametniji, barem su tako izračunali na Harvardu, pa stoga imaju puno više šansi da nešto skontaju i naprave.
ALEN: Onda ispada da smo nas dvojica skupa pametniji 61% jer smo principijelno izuzetno sretni ljudi.