U litijskoj atmosferi i „tradicionalnom“ pozivanju na „porodične vrijednosti i krst časni“, prošle su pripreme za EuroPride 2022. u Beogradu. Uprkos tradiciji koje povorke ponosa u Beogradu imaju, ovogodišnja, u okviru šire manifestacije s evropskim predznakom bila je posebno važna. Kako za same LGBTIQ osobe u Srbiji, tako i za sve one izvan njenih granica. Posebno zbog tendencija da se u onom u čemu ne bismo trebali, ugledamo na komšije i susjede. Problemi LGBTIQ osoba se povorkom ponosa ili prideom ne rješavaju, ali se doprinosi vidljivosti LGBTIQ osoba. I ohrabruju se članovi zajednice. Barem u spoznaji da nisu sami_e. I medijska vidljivost iznimno je važna, podsjeća novinar Dejan Kožul, tradicionalni učesnik sarajevskih povorki ponosa, i učesnik i izvjestilac beogradskih okupljanja u borbi za prava i vidljivost LGBTIQ osoba.
Svaki pride mora biti protest
„Ne očekujem da će to promijeniti odnos većinske zajednice, ali je neka vrsta temelja za stvaranje atmosfere u kojoj će pride, a u nekoj dalekoj fazi i otvoreno šetanje gradom bez straha od odmazde, ako pokažete sklonost prema drugom ljudskom biću. U tom smislu je činjenica da se ove godine šetalo, bez obzira na sve zabrane, itekako značajna. Značajna je bila i poruka od prve zabrane da se od šetnje neće odustati, kao što je značajno i to da se ta šetnja konačno pretvorila u protest, jer protest mora biti svaki pride, do onog momenta kad razloga za protest više ne bude bilo. Daleko smo od toga, kao što smo daleko od zaključka da postoji sloboda okupljanja“, objašnjava Kožul, dodajući da u kontekstu „malih i velikih pobjeda“ što povorke uvijek jesu, treba naglasiti da nikada više ljudi u Beogradu nije došlo na šetnju, zahvaljujući odluci da se bez zadrške solidarišu.
„Puno posla imamo dok ne dođemo do trenutka kad će ta sloboda moći da se konzumira bez špalira policije koja nije ni malo blagonaklona pripadnicima zajednice. I za početak, iako se prideovi u Beogradu održavaju osam godina u nizu, ne računajući ovaj, država mora reći da je nasilje neprihvatljivo i mora zaštititi učesnike, koliko god to bilo nepopulistički. Vidjeli smo kako su i ministar policije i predsjednik pokušali umanjiti značaj šetnje jer da su nas samo sproveli do koncerta. Da, ali nisu to učinili u maricama ili helikopterima, već smo došetali do Tašmajdana“, objašnjava Kožul.
Lejla Huremović, članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, takođe podsjeća na važnost organizovanja povorki kako za same LGBTIQ osobe, tako i za državu u kojoj se realizuje. Europride, napominje, ima veću vidljivost i masovnost, što može doprinijeti većoj vidljivosti problema s kojima se zajednica suočava, kao većoj otvorenosti i empatiji društva.
„Stanje koje je bilo u Beogradu tokom organizacije ovogodišnjeg Europridea je pokazao koliko je srbijansko društvo još uvijek homofobično i nasilnički nastrojeno prema LGBTIQ osobama, te kako malo postoji podrške vlasti (ako je uopšte ima). Isto tako je pokazalo da se nasilnici više odvaže provesti nasilje u djelo onda kada država zabranjuje ljudsko pravo LGBTIQ osoba da protestvuju. Ipak mi je drago vidjeti da su organizatori_ce ipak izašli na ulicu, pa makar na pet minuta. No, važno mi je naglasiti da se taj izlazak na ulicu nikako ne smije smatrati uspješnom povorkom, jer je sama šetnja kakva je primarno planirana zabranjena. Ali je taj izlazak znak otpora i kao takav je važan za cijelu regiju, jer je poslana jasna poruka ka vlastima da LGBTIQ zajednica, niti organizatori_ce povorki, neće odustajati pred nasiljem, već da će izaći na ulice, pružiti otpor čak i onda kada vlada zabranjuje naša ljudska prava. Jer sama zabrana je diskriminatorna i na kraju nasilna prema LGBTIQ osobama“, navodi Huremović.
Poraz demokratije kojem svjedočimo
Darko Pandurević, rukovoditelj programa i zagovaranja u Sarajevskom otvorenom centru, slaže se sa onim što su i ocjene stranih zvaničnika – sve ono što se dešavalo pred i tokom Europridea, poraz je demokratije.
Posljedice po regiju pa samim tim i po Bosnu i Hercegovinu itekako smatra izvjesnim, u prvom redu, kako navodi, zbog snage antigender pokreta koji i u svijetu i u regiji jačaju po sličnoj matrici, uz „zaštitu“ porodice, tradicionalnih vrijednosti i kulture naroda koja služi kao maska otvorenoj homofobiji, ksenofobiji, populizmu i dezinformisanosti koja izvire iz tih grupa.
„Nažalost, poslije svega što se desilo, postavlja se pitanje da li se Europride uopšte desio i u kojoj mjeri. Činjenica jeste da su se uprkos svim zabranama, prijetnjama i opstrukcijama, LGBTIQ osobe, aktivisti i njihovi saveznici ipak okupili u javnom prostoru i zauzeli prostor koji im pripada. Ovo je velika pobjeda svih onih koji su učestvovali i izašli taj dan, kako njihova lična tako i aktivistička. Ono što je vlast, nažalost, uspjela da uradi je da u potpunosti minimizira šetnju ulicama te je okupljanje svela na ‘sprovođenje’ učesnika u ograđen prostor gdje se održavao muzički program. Da li ovako održan skup zaista predstavlja nesmetano uživanje slobode okupljanja LGBTIQ građana Srbije? Ne morate biti pravnik da shvatite da ne“, ističe Pandurević.
Kožul, komentarišući Europride i eventualne refleksije na regiju, podsjeća da je „na žalost prečesto Srbija bila ta koja je prednjačila u svakojakom zlu, pa tako i u zabranama, a samim tim i kršenju sopstvenog Ustava. Svjestan je da su protivnici povorke u Sarajevu gledali šta se dešavalo u Srbiji i da su se, „iako im je to teško priznati, naslađivali u izljevima mržnje i prijetnjama, pa čak i da su gledali kako da to primjene u sopstvenoj sredini iduće godine.“ Sreću vidi u razjedinjenosti struja koje se povorci protive, pa će i svaki udar biti blaži.
Iz negativnih iskustava učimo
„I nekako volim misliti da je povorka u Sarajevu autonomna, da ne ovisi više toliko od dešavanja u regiji, a posebno u Srbiji i da, što god se desilo u Beogradu, da ne bi poremetilo organizaciju četvrte povorke. Sa druge strane, znam da je dosta učesnika i učesnica bilo u Beogradu i da smo svi uživali u sjajnom sedmodnevnom programu u okviru Europridea. Tu su se ljudi upoznavali, povezivali i te veze polako postaju jače i nadam se da će biti toliko i dovoljno jake da ih neće sputati u organizaciji ni jednog više pridea na ovom našem prostoru. Negativna iskustva su, za nas, možda i značajnija od pozitivnih jer učimo kako da se izborimo i da ne smijemo ni jednog momenta da se opustimo. Da rezimiram, iako je u Sarajevu održan ‘posljednji prvi pide’, atmosfera nije toliko opasna koliko u Beogradu gdje nismo daleko od scena iz 2001. godine. Potreban je samo jedan mig, jednog čovjeka i mogli bi izbrisati sve prethodne godine. I to krvlju. I ne mislim da mračim kad ovo kažem već sam sasvim realan i ovo govorim iz iskustva“, upozorava naš sagovornik.
„Kada živite u društvu u kom vas od djetinjstva stavljaju u kategoriju nepoželjnih zbog toga koga volite ili kojeg ste rodnog identiteta, kad u školi i u porodici čujete samo negativne komentare o vašoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, onda vam takav protest koji javno i ponosno ističe svoje karakteristike i identitete dođe kao jedina nada. Ne mogu organizacije civilnog društva doći u svaki grad i imati kontakt sa svim LGBTIQ osobama, ali činjenica da se negdje tamo neko tako javno izlaže i bori za vaša prava znači mnogo. Ovo što govorim su komentari LGBTIQ osoba koje sam samo ja dobila iz raznih mjesta BiH nakon povorki. Dakle zajednici ovo znači vjetar u leđa, osnaživanje i energija da se nastave boriti sa svim problemima sa kojima se suočavaju“, odgovor je Lejle Huremović na pitanje o simboličkom i suštinskom značaju povorki ponosa koji će nam dodatno jasan, prema njenoj procjeni, biti za deset godina, kada nam bude jasnije koliko je vidljivi protest LGBTIQ osoba i njihovih porodica ostavio uticaja u društvu na otvorenost, građenje empatije i razumijevanje.
Zloupotreba povorke u političke svrhe
Nesmetano održavanje povorki ponosa nisu samo prilika za vidljivost LGBTIQ osoba. One su elementarno ljudsko pravo i dio prava na nesmetanu slobodu okupljanja koja u bh. kontekstu podrazumijeva niz proceduralnih ali i finansijskih otežavajućih okolnosti i u konačnici kreiranje atmosfere zahvaljujući kojoj javnost ima dojam da su učesnici_e povorke odgovorni_e za nesvakidašnje mjere osiguranja i ograničeno kretanje građana_ki na dan održavanja povorki u Sarajevu.
U najkraćem, za mirni aktivistički skup u Sarajevu plaćaju se mjere osiguranja na nivou zaštite od terorističkog napada. Troškovi se adresiraju organizatorima_cama i najčešće izmiruju zahvaljujući „dobroj volji“ predstavnika_ca vlasti. Izmjena pravnog okvira koji reguliše ovo pitanje jedini je adekvatan način rješavanja problema. Na primjeru Kantona Sarajevo riječ je o izmjeni Zakona o javnom okupljanju.
„Dok god norme ovu opciju daju vlastima, teško je očekivati da se stanje promijeni. Izmjene Zakona su već u toku posljednje dvije godine bez prognoze kada bi se mogle naći u Skupštini KS na izglasavanje. Problem je što i u novim rješenjima postoje neslaganja između balansiranja sigurnosnih aspekata s jedne i uživanja ljudskih prava s druge strane“, ističe Darko Pandurević, uz podsjećanje da je Povorka ponosa 2022. godine zloupotrijebljena u političke svrhe.
„Sigurnosni aspekti održavanja povorke, blokade grada i ulica su prikazani tako da stvore animozitet građana Sarajeva prema učesnicima povorke. Teze su u potpunosti zamijenjene kada govorimo o tome zašto se grad blokira i zbog koga. Ako pri tome se sjetimo predizborne kampanje i perioda prije početka kampanje, vidjećemo da je jedna od omiljenih tema za prepucavanje između SDA i NIP-a bila Povorka ponosa i zastrašivanje građana dezinformacijama ili spinovanjem tema vezanih za ljudska prava LGBTI osoba“, podsjeća Pandurević.
Današnje restrikcije za LGBTIQ osobe, sutra se mogu primijeniti na bilo koju skupinu
„Mislim da je važno da svi i sve ponavljamo da zatvaranje ulica, blokada grada dolazi od strane institucija i zbog nasilnika i homofoba. Ja i sada javno mogu reći da će naš zahtjev i sljedeće godine za povorku biti da se zatvori samo nekoliko ulica, i da mi želimo ostati dostupni i otvoreni sugrađanima_kama. Ali nismo mi ti koji odlučuju, već vlast, odnosno u ovom slučaju MUP KS koji procjenjuje koliko će ulica zatvoriti. Pozivamo vlast, ali i MUP KS da u praksi usvoje dobre primjere, poput primjera iz Skopja gdje je povorka skroz otvorena, a MUP-ovi su tu u usluzi građanima_kama i organizatorima da očuvaju red i mir. Dakle, na Skopje prideu koji je isto mlad kao i naš, možete ući u povorku u bilo kom trenutku i šetati“, govori Lejla Huremović, članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.
Dosadašnji zakoni o slobodi okupljanja, mimo Brčko distrikta, nisu usaglašeni sa praksama Evropskog suda za ljudska prava. Ali izmjene i korektivi postojećeg ne iziskuju nikakve posebne napore. Dovoljno je, kako navode naši sagovornici_e, prepisati Zakon o pravu na slobodu okupljanja Brčko distrikta.
„Prostora za unaprjeđenje naših zakona ima gotovo u svakoj administrativnoj jedinci. Republika Srpska ima svoj Zakon, a u FBiH je to riješeno na nivou Kantona. U svakom možemo naći sporne momente koji mogu biti bolji i usklađeniji sa međunarodnim standardima u ovoj oblasti. Ne treba svu pažnju svoditi samo na propise, veliki dio leži i u praksi samih institucija, razumijevanju ili nerazumijevanju ove oblasti. Ipak kada govorimo o zakonima, da ne moramo izmišljati toplu vodu, potvrđuje primjer Distrikta Brčko koji je, relativno nedavno, donio Zakon koji može biti odličan primjer za unaprjeđenje svih propisa koji regulišu ovu oblast“, objašnjava Pandurević, sa čime se slaže i Lejla Huremović, naglašavajući da se Zakon Brčko distrikta doslovno može prepisati.
„Problem je volja i potreba određenih političkih stranaka da kontrolišu proteste i građane_ke u Kantonu Sarajevu. To je veoma problematično, i vrlo lako možemo očekivati od takvih predstavnika da donesu još restriktivniji zakon o javnom okupljanju koji će spriječiti mnoge da izađu na ulicu i iskažu nezadovoljstvo. To ne smijemo dopustiti. Jer danas se ta restrikcija možda odnosi na LGBTIQ osobe, garantujem vam da će se sutra odnositi na neku drugu grupu, i svaku onu grupu koja ne bude odgovarala političkim predstavnicima u tom trenutku“, zaključuje Lejla Huremović.
Dok čekamo na izmjene Zakona o slobodi okupljanja i nesmetanoj realizaciji elementarnih ljudskih prava, uvijek možemo da budemo ljudi. To nam zakonske regulative ne ograničavaju. Dio tog ljudskog je i profesionalni medijski pristup koji će isključivati širenje štetnih narativa, poticanje na mržnju i diskriminaciju. Živimo u eri „viralnih“ sadržaja od kojih su rijetki namijenjeni opštem dobru. Za razliku od dominantne prakse, usmjerene kontra čovjeka, Dejan Kožul je na minulom Europrideu pronašao jednog ambasadora dobre volje, učinivši ga regionalnom zvijezdom tolerancije.
„Potreban je samo jedan ljudski pristup i dobićemo ljudski odgovor. Reakcije na taj video su bile od čudesnih do užasnih. Pri tom ne bih znao riječima ni iskazati šta su sve ljudi pisali. Ali na te negativne, da se blago izrazim, komentare ne obraćam pažnju. Ono što me topilo jeste gomila pozitivnih emocija koje je izazvao, vjerujem i kod ljudi koji nisu bili skloni Zajednici. Mediji imaju ogromnu odgovornost za ono što nude. Kako sa njim, tako i inače u svom poslu, bitna mi je ta ljudska crta. U njemu vidite i ljubav i patnju, ali i bijes. Tačno tako se svi danas osjećamo. Na žalost, kad nešto postane viralno, otvara opciju i za nova prijateljstva, kao što je slučaj bio sa našim herojem koji se zatekao na kraju u Travniku i tamo je čak i prepoznat, ali i za napade. I to je nešto sa čim se svi suočavamo, posebno mi koji radimo u medijima i čiji lik i ime nije tajna. Ali mediji su najčešće dio problema i oni stvaraju atmosferu u kom su napadi na neistomišljenike poželjni“, objašnjava na kraju Dejan Kožul, autor videa koji je „otoplio“ one koji_e nisu iazbrali_e da put mržnje bude njihov izbor. Uz nadu da će svi putevi na kojima se odvija borba za jednakopravnost i vidljivost LGBTIQ osoba biti prohodniji, ne na temelju dobre volje pojedinaca i pojedinki, nego na zakonskim regulativama kao obavezi.
