NaslovnicaNAŠE PRIČEAsistivna tehnologija: kao promjena paradigme i kolektivna odgovornost, a ne luksuz nekolicine

Asistivna tehnologija: kao promjena paradigme i kolektivna odgovornost, a ne luksuz nekolicine

Djevojčice i dječaci s invaliditetom imaju niže stope završetka osnovne škole u usporedbi s onima bez invaliditeta, a uzrok tome je u mnogim slučajevima nedostatak pristupa asistivnoj tehnologiji. Posljedično, veća je vjerojatnoća da, u odrasloj dobi, djeca s teškoćama u razvoju budu nezaposlena i žive u siromaštvu u odnosu na njihove vršnjake bez teškoća u razvoju.

Dr. Rownak Khan, predstavnica UNICEF-a u BiH

Asistivna tehnologija obuhvata sva tehnološka sredstva koja omogućuju učenje i komunikaciju, te podržavaju samostalnost osoba s invaliditetom. To uključuje i omogućavanje usluga i sistema koji uklanjaju prepreke za bilo kojeg pojedinca da aktivno sudjeluje u društvu. Kada govorimo o asistivnoj tehnologiji, važno je razumjeti da se ne radi samo o skupim ili visokotehnološkim proizvodima. Naprotiv, mnogi srednjetehnološki i niskotehnološki uređaji, mogu podržati osobe, odnosno djecu s invaliditetom u osiguravanju komunikacije, pristupa obrazovanju i eventualno mogućnostima zapošljavanja pod uslovom da ih podržava odgovarajući sistem, te da su im dostupne usluge i osposobljeni stručnjaci.

SZO procjenjuje da 3-5 posto svjetske populacije čine osobe s invaliditetom. Procjena za Bosnu i Hercegovinu ukazuje na više od 20.000 djece, koja imaju neki oblik invaliditeta i koji bi imali koristi od pristupa uređajima asistivne tehnologije. Za mnogu djecu jednostavni proizvodi, kao što su povećala ili softver za pretvaranje teksta u govor, mogu biti ključni faktor za pristup obrazovanju i ravnopravno učešće.

Globalni izvještaj o asistivnoj tehnologiji (GREAT, 2022.) sugeriše da bi ulaganje jednog američkog dolara u asistivnu tehnologiju, u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, moglo vratiti 9 dolara korisnicima, porodicama i privredi, tokom sljedećih 55 godina. Ovaj omjer ulaganja ne uključuje koristi u smislu poboljšanog zdravlja, blagostanja i društvene kohezije, iako sve to doprinosi povećanju društvene koristi.

UNICEF u Bosni i Hercegovini je do sada, u saradnji sa obrazovnim vlastima, uveo asistivnu tehnologiju u 20 škola, nabavkom uređaja i obukom za nastavnike.. To je rezultiralo u povećanju pristupa i kvaliteta obrazovanja za 250 djece sa smetnjama u razvoju u Kantonu Sarajevo i Republici Srpskoj.

Zahvaljujući velikodušnoj podršci naših partnera, kao što je Fondacija Akelius, nastavljamo s naporima u izgradnji šireg inkluzivnog ekosistema, jačanjem obrazovnih vlasti, škola i nastavnika, obezbjeđivanjem potrebne opreme školama i zalaganjem za unapređenje međusektorske saradnje u sistemskom pristupu za nabavku tehnološke opreme za djecu i njihove porodice.

Naše kolege sa terena navode da je napredak najvidljiviji kod neverbalne djece koja sada mogu komunicirati sa svojim učiteljima, vršnjacima i porodicama. Međutim, pred nama je dug put.

UNICEF ostaje opredijeljen i odlučan da stvori stimulativno okruženje za svako dijete u BiH, uključujući i djecu sa smetnjama u razvoju. Da bismo to učinili, moramo omogućiti dvosmjernu komunikaciju kako bismo razumjeli koje su potrebe djece – a asistivna tehnologija je ključni pokretač kontinuirane komunikacije. Stoga se zalažemo kod nadležnih vlasti za obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu da: redizajniraju politike i prakse u vezi sa uvođenjem asistivnih tehnologija i omogućavanje inkluzivnog učešća za djecu sa smetnjama u razvoju. Vlasti također moraju osigurati dovoljna izdvajanja iz budžeta za obrazovanje i na taj način omogućiti inkluzivno okruženje za učenje i rast svakog djeteta. Još jedan važan uslov za uspjeh je osiguravanje mogućnosti profesionalnog razvoja za radnike u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj zaštiti i uspostavljanje programa informisanja javnosti, demonstrirajući prednosti asistivnih tehnologija u obrazovanju i izvan njega.

Međunarodna zajednica i partneri u BiH trebaju dati prioritet inkluzivnom obrazovanju u svojim programima pomoći, podržavajući institucije u osnaživanju njihovih kapaciteta da adekvatno odgovore na individualne potrebe svakog djeteta.

Ne smijemo ostaviti niti jedno dijete lišeno osnovnih prava i mogućnosti da razvije svoj puni potencijal.

Omogućavanje dvostrane komunikacije, ključni je korak u ovom procesu.

 

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno