Napisala Elameri Škrgić
Snimila Vanja Lisac
Bosna i Hercegovina nije siromašna zemlja, naprotiv. I ne mjeri se njeno bogatstvo po obilju čiste vode, pokrivenosti šumama, rudama, električnoj energiji, koje imamo za izvoza… iako zapravo raspolažemo najtraženijim resursima današnjice.
Naša zemlja ima jedinstvenu privilegiju dobijenu na znoju i muci tada jugoslovenske migracije, a kasnije bh. izbjeglica, gdje se od druge generacije njihovih potomaka formirala nevjerovatna armija obrazovanih i često izvanrednih pojedinaca razasutih po zemljama Evrope, SAD-a i dalje. Oni nisu povezani nikakvom strukturom, već nepomućenom ljubavi, a takva može biti ona nostalgična, i zapadnjačkim osjećajem odgovornosti da se pomogne svom, slabijem. Da se domovina voli prva, pjesma je koju su čuli i krajnja želja roditelja koji u tome vide dokaz ljudskog i bosanskog kvaliteta.Ovo nije jalova saga o našim “ambasadorima” po svijetu koji nose dobar glas i drže radionice.
Kako su Nijemci investirali u BiH
Jedna mlada žena ubijedila je njemačkog investitora da je BiH, pored cijelog svijeta, najbolje mjesto za višemilionsku investiciju koja znači nove pogone i radna mjesta.
Ovo je priča o Hanadi Džabić, ženi koja nosi zasluge što su izgrađena postrojenja u Vogošći u kojima će se proizvoditi materijali za upotrebu u građevinarstvu i industriji i zapošljavati na desetine inžinjera i naučnika i stotine drugih profila radnika. Pri tome, ne radi se o industriji koja će crpiti naše prirodne resurse, kako smo najčešće navikli od stranih investitora. Upravo suprotno. Prozvodnja u RCB-u Nanotehnologija d.o.o. se zasniva na najnovijim naučnim metodama koje su razvijene u Njemačkoj, počiva na temeljima cirkularne ekonomije, a proizvodni procesi podrazumijevaju izrazitu odgovornost prema okruženju i okolišu.
Posvećenost i energija
Hanadi jedva da je napunila 30 godina i pojavom više pripada modnim pistama nego fabričkim postrojenjima. Ekonomistica sa njemačkom diplomom, posavskim srcem i vrijednom rukom odrastala je i školovala se u Njemačkoj i Holandiji, prateći svoje roditelji na putu trbuhom za kruhom. Česta promjena okoline nerijetko je traumatična za dijete, ali upravo takva dinamika gradi vanredne socijalne vještine, ambiciozne i snažne karaktere sa najvišim stupnjem prilagođavanja.
“Kad sam diplomirala, prvi sam posao dobila putem studentskog servisa i radila u firmi koja se bavi isporukom hrane u roku 90 minuta. U to vrijeme, ured smo dijelili sa kompanijom koja se bavila sličnom, iako nikako istom vrstom proizvodnje koju ćemo uskoro započeti u Vogošći. Dojmila ih je moja energija, posvećenost i orijentiranost na rezultate, pa su mi ponudili posao. Svakako da sam prihvatila… Nanotehnologija je fascinantna u svim svojim mogućnostima. Nije li i naš posao – iskoristiti stare automobilske gume i vratiti skupi i neophodni materijal u industriji – čudo po sebi, posebno kad znamo da su stare gume bile ruglo na kraju puta kojem treba hiljadu godina da nestane”, započinje Hanadi priču o tome kako se desilo da baš BiH bude izabrana kao centar za obuku kadrova za novi način proizvodnje.
Utjecaj na okoliš
U sklopu Slobodne zone Vogošća (TAS-Volkswagen) na lokaciji starog Industrijskog kompleksa UNIS Pretis, RCB Nanotehnologija d.o.o. osnovala je Tehnološki razvojni centar za proizvodnju crnog perliranog karbona od materijala koji su na kraju vijeka trajanja. Projekat i tehnologija se temelje na ugovoru sa Fraunhoferovim institutom za primijenjenu fiziku, koji je vlasnik patenta i ubuduće će sarađivati na verifikaciji i unapređivanju projekta koji će se razvijati u Vogošći.
Po dolasku Hanadi u novo poslovno okruženje, firma je doživjela promjene. Jedan od njenih osnivača, Niels Raeder, odlučio je unaprijediti postojeću tehnologiju te je na Fraunhoferovom institutu za primijenjenu fiziku patentirao novi, napredniji način proizvodnje, čija je posebna vrijednost u izostanku negativnog utjecaja na okoliš. Raeder je ponudio Hanadi da nastavi raditi s njim.
“Istraživali smo tržište, lokacije za proizvodnju koje bi geografski odgovarale rasponu zemalja sa kojima surađujemo, i BiH je smjesta dobila prednost. Stigla sam u Bosnu i neko vrijeme sam istraživala teme koje nas interesuju. Došla sam sa informacijama o visokokvalitetnom kadru hemičara, fizičara, mašinskih inžinjera… dala pregled potencijalnih lokacija, naglasila prednosti, i konačno – ubijedila sam ih da je BiH najbolje rješenje”, sretna je Hanadi Džabić, jer to, kako kaže, daje mogućnost da brojni eksperti ostanu u domovini, a ne da nastave trend odlaska iz zemlje.
Human pristup radnicima i okolini
Prostor koji je sada označen tablom RCB Recovery u starom UNIS-ovom kompleksu preuređen je do neprepoznatljivosti. Teško je povjerovati da ste u Vogošći, više liči na njemačke industrijske zone. Iako se još uvijek radi, ne postoji opušak na podu, ili višak materijala u ćošku nakon radova.
Unutrašnjost zaista impresionira estetikom koja kazuje o djelatnosti kompanije kroz živu (karbon) crnu boju na zidnim dekoracijama, kuhinji, stepeništu… Radnici imaju kuhinju, zimsku i ljetnu baštu, prostor za druženje. Prepoznaju se principi radne filozofije Rudolfa Steinera koja zahtijeva human pristup radnicima, okolini… ako za cilj imamo velike rezultate.
Lokalna eko udruženja
Na krovovima će se saditi. Hanadi kaže kako se ovih dana povezuju sa lokalnim eko-udruženjima, šta bi s njima zajedno voljeli raditi, zanima se kako nabaviti crne ruže koje uspijevaju samo u Turskoj a koje bi također pričale priču o njihovom poslu. Pominje kako je kupila zemljište u rodnom Odžaku s namjerom da pravi dom za napuštenu djecu.
“Ne pokreće me mnogo toga, ali želim bolji svijet, i dok me ima, radit ću na tome. Profesionalni izazov su mi inovacije i zato sam tu gdje jesam.”
Pribavljanje dozvola, potraga za kvalitetnim kadrovima, monitoring nad projektnim fazama, integracija sa lokalnom zajednicom i još mnogo toga čine njen radni dan. Ne žali se na manjak vremena jer je napravila sistem, a disciplina joj je odavno dio karaktera.
“Kad je riječ o sposobnosti, radu i posvećenosti poslu, Bosanci i Hercegovci ni po čemu nisu inferiorniji u odnosu na Nijemce, ali imamo veliki problem sa samopoštovanjem. Ne cijenimo se nimalo, što je uzrok svih naših problema, veoma ružno govorimo o svojoj zemlji, a to nije istina, već se prenosi samo loš osjećaj. Kada bih imala čarobni štapić, prvo bih promijenila tu činjenicu i svi bismo samo lijepo govorili o Bosni.”
