Nedavno objavljeno

Dragan Bjelogrlić: Sadašnjost je provokativna, ali nije inspirativna

Glumac Dragan Bjelogrlić danas slavi 59. rođendan, a mi se prisjećamo teksta iz 2011. godine. Pred premijeru u Sarajevu, reditelj Dragan Bjelogrlić govorio je o nastanku filma posvećenog najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, otkriva zašto je izabrao Ćiru Blaževića za ulogu selektora i potvrđuje da je i sam strastveni ljubitelj fudbala, na utakmice uvijek ide s porodicom, a od svih fudbalera svijeta za njega su vrhunski igrači Maradona i Zidane

Razgovarala: Živana Jovančić
Foto: Privatni album

Romantična filmska fudbalska storija Montevideo, Bog te video rediteljski je prvijenac Dragana Bjelogrlića. Film koji nas vraća u daleku 1930. godinu, u vrijeme kada se tadašnja jugoslovenska reperezentacija pripremala za učešće na Prvom svjetskom prvenstvu u fudbalu u Montevideu, upravo taj film je za kratko vrijeme postigao rekordnu gledanost u Srbiji. U filmskoj produkciji te zemlje proglašen je najboljim ostvarenjem za prošlu godinu, dobio nagradu kritičara, osvojio priznanje za najboljeg reditelja i privukao strane distributere.

Tako se u trenu dogodilo nešto nevjerovatno i nesvakidašnje, reditelj debitant Dragan Bjelogrlić (47) bacio je u sjenu poznatog i nagrađivanog  glumca Dragana Bjelogrlića. “Desilo se nešto što je rijetkost ne samo u Srbiji već i u svijetu, a to je da se potpuno poklope ukus publike i kritike. Naravno da me impresionira uspjeh  filma i čini ponosnim činjenica da je to pošlo za rukom upravo meni. Imao sam i još imam velike ambicije s ovim djelom, ali se ovolikom  uspjehu nisam nadao“, kaže za Graciju glumac kojeg generacije pamte po ulozi Bobe u nekadašnjoj TV seriji Bolji život, a koji je u zrelijim godinama poštovanje regionalne publike pridobio serijalom Vratiće se Rode. Glumac, reditelj i producent Dragan broji 15 godinu braka sa suprugom Majom (38), nekadašnjom manekenkom, s kojom ima 14-godišnju Miju i 11-godišnjeg Alekseja. Zvijezda kultnih srbijanskih filmova Lepa sela lepo gore, Rane, Crni bombarder sarajevskoj publici se premijerno predstavlja kao reditelj debitantskog ostvarenja Montevideo, bog te video. Mada film prati velika pompa, reditelj odmjereno vaga mogući uspjeh kod sarajevske publike i u regiji. “Realno, isti uspjeh teško da će postići, ali sam siguran da će biti gledan i omiljen.“

Zašto Vas je privukla knjiga sportskog novinara Vladimira Stankovića o reprezentaciji Jugoslavije iz 1930? I koliko Vaša filmska storija odgovara knjizi?

– Film nije nastao na osnovu knjige i nema gotovo nikakvih dodirnih tačaka između knjige i filma, osim istorijskih fakata. Vlada je otkrio potencijale ove divne priče koja je već padala u zaborav i donio je u Intermedia Network, produkcijsku kuću u Beogradu. Oni su se obratili meni s idejom da se napravi film i serija, a Vlada je paralelno radio na knjizi. Tako da su to suštinski dva zasebna umjetnička djela nastala na isti temu.

Vjerovatno su Vas i drugi pitali za novopečenog filmskog glumca, za trenera svih trenera Ćiru Blaževića. Ipak, zašto ste angažovali Ćiru i koji lik tumači?

– Ćira mi je uvijek imponovao i kao trener i kao sportski stručnjak, a posebno kao tip, legenda i veliki šmeker. Kada smo kreirali lik Ante Pandakovića, hrvatskog trenera tadašnje reprezentacije Jugoslavije, rekao sam piscima da ga oblikuju po ugledu na Ćiru. A onda sam pomislio: “Pa zašto ne bih ponudio Ćiri da ga u filmu odigra”. On je pristao na prvu, i bio je to nezaboravan doživljaj. Njega Beograd obožava i kada je izašao na set, to su bile ovacije.

Vaše glumačke uloge brojno su premašile godine Vašeg života. Da li Vas je iskustvo pred kamerom isprovociralo da pređete iza kamere i da ispitate vlastiti rediteljski domet?

–  Sigurno je i to. Ali svakako i želja koja je dugo tinjala u meni. Sada je već sigurno da je moj odlazak u produkciju bio i moj prvi korak korak ka režiji. Oduvijek me privlačio proces nastajanja filmskog djela. Kako taj proces ima i vrlo bitnu poslovnu dimenziju, to je bio prostor za mog brata Gorana i mene i mislim da to dobro funkcioniše.

Ko se u Vašoj produkciji Kobra, tako zastrašujećeg imena, više pita? Postoji li među braćom neka prećutna interna podjela rada?

– U pravu ste što se tiče imena. Kad smo ulazili u produkciju, moj brat Goran već je imao firmu koja se bavila trgovinom ekskluzivnih proizvoda od kože. Nekako nam je bilo lakše da se na nju poslovno oslonimo, pa tako nastade Kobra Film. Poslije nas je mrzilo da promijenimo ime i tako ostade ovaj, ne baš maštovit naziv filmske kompanije za koju obojica radimo iskreno.

BARANDA NEKAD I SAD: “Baranda je malo vojvođansko selo, koje je u vrijeme socijalizma imalo svoj profil i život. Selo je imalo bioskop, biblioteku, disko klub, kafanu s pevaljkom i rok grupu. Sada nema ništa od toga, kao i u mnogim malim mjestima po Srbiji u kojima je, dolaskom tranzicije i demokratije, nestao život“

Možete li odvagnuti šta Vam je danas važnije: biti glumac, producent ili reditelj?

– Ja ću uvijek prvenstveno biti glumac i to će ostati moja osnovna vokacija i osnovno zanimanje. Da li ću još producirati i režirati? Vjerovatno da, kada budem osjetio potrebu za tim.

Gledali smo nedavno i mi u BiH tv seriju Vratiće se rode, u kojoj ste i glumac i producent. Ima li istine u pričama koje su kružile u javnosti, da su se neke stvari promijenile nabolje u Barandi gdje je snimana serija?

– Baranda je malo vojvođansko selo, četrdesetak kilometara udaljeno od Beograda, koje je u vrijeme socijalizma, kad sam ja bio mali, imalo svoj profil i život. Selo je imalo bioskop, biblioteku, disko klub, kafanu s pevaljkom i svoju rok grupu. Sada nema ništa od toga, kao ni u mnogim malim mjestima po Srbiji u kojima je, dolaskom tranzicije i nečega što se naziva demokratijom, nestao život. Kao svjedok i jednog i drugog vremena, poželio sam da baš u Barandi napravim priču o vremenu u kome smo se zatekli. Želio sam da Baranda postane metafora, ali da ujedno i njenim žiteljima vratimo tračak nade i vjere u život. Ko zna, možda nam ta, naizgled utopistička ideja, i uspije na kraju.

S prvim rediteljskim filmom otišli ste u davnu prošlost. Zar sadašnjost za Vas nije dovoljno provokativna?

– Provokativna, da. Možda. Ali inspirativna, ne baš.

Kojeg reditelja cijenite?

– Dosta njih, i to su reditelji različitih opusa i s različitih podneblja. A najviše cijenim one koji izdrže do kraja, a takvih nema mnogo.

Kakve filmove gledate?

–  Najrazličitije. No, pripremajući se za Montevideo, inspiraciju sam najviše nalazio u filmovima Sergia Leonea, Federica Fellinija, Giuseppea Tornatorea i Roberta Benignija. Sve Italijani.

Koji film poslijeratnih godina smatrate najboljim u Srbiji, a koji u regiji?

– U Srbiji su to Underground i Lepa sela lepo gode, a u regionu Gori vatra.

Koje filmske festivale u zemlji i inostranstvu izdvajate i zašto?

– Meni su najzanimljiviji bili južnoamerički festivali. Od evropskih, lijepo mi je u Solunu i Sarajevu.

Bilo da ste glumac ili reditelj,  je li premijera za Vas stresna?

– Jako. Naročito ona u Beogradu, u Sava Centru. Tu je publika vrlo neugodna. Zna da ostane hladna i suzdržana ali i da ustane na noge i aplaudira preko 25 minuta, kako je bilo na premijeri Montevidea.

Poznato je da ste opsjednuti fudbalom. Idete li na utakmice i za koga navijate?

– Redovan sam na utakmicama, a navijam za Partizan.

Ko je za Vas najbolji fudbaler svijeta?

– Za mene dvojica: Diego Maradona i Zinedine Zidane.

Da li Vas je publika ikad poistovijetila s nekim likom iz tv serije ili filma?

– Naravno. Neki me još uvijek zovu Boba, po liku iz serije Bolji život.

Jeste li se ikad pokajali zbog uloge koju ste odbili?

– Jesam. Recimo, uloga anđela u filmu Mi nismo anđeli.

Da li Vam je scenarij dovoljan da proniknete u lik koji tumačite ili tražite još neki izvor za nadahnuće?

– Zavisi od scenarija, ali i od reditelja, partnera i još mnogo drugih stvari. Film je dosta komlikovan, vjerujte mi.

Koliko supruga Maja učestvuje u Vašoj profesiji?

– Ne previše. Posebno izbjegava da učestvuje u konkretnom poslu, recimo, većinu scenarija nije ni pročitala. Ona učestvuje u suštinskim stvarima u mom životu. Ako se neki projekat kandiduje za tu kategoriju, onda njen uticaj postaje jak.

Šta je najveći kvalitet Vaše porodice?

– To što smo zaista porodica, u smislu da najviše volimo biti zajedno i da nam je najljepše kad smo zajedno.

Iako Vaša djeca nisu još dovoljno odrasla, možete li po njihovom afinitetu naslutiti njihovu buduću profesiju?

– Afinitet ka umjetnosti evidentno postoji kod njih oboje. Ali je još uvijek rano procijeniti njihov izbor, jer su  premladi i, kći Mia i sin Aleksej.

Gdje s porodicom rado provodite slobodno vrijeme?

– Svuda idemo zajedno, od putovanja i kafana, do bioskopa i utakmica.

Desi li Vam se i danas da s društvom, kao nekad momački, zaglavite u kafani? I gdje je najbolji kafanski provod?

– Kako da ne, dešava mi se i, ja to zaista volim. Što se tiče provoda, ima ih puno, ali za ovu priliko, recimo, gostovanje serije Vratiće se rode u Sarajevu i m:tel-ova žurka u The Clubu, kada sam pjevao s Halidom Bešlićem.

Imate li prijatelje među kolegama i da li ste ikad s nekim prekinuli prijateljstvo?

– Naravno da imam prijatelja među kolegama. Nažalost, jesam i prekinuo prijateljstvo s jednim kolegom i to baš iz Sarajeva. Nemojte me pitati s kojim, neću da mu dajem značaj.

Šta biste uradili da postanete ministar kulture Republike Srbije?

– Renovirao bih domove kulture po Srbiji i od njih napravio multimedijalne sale. Postojao je jedan sistem koji se zvao socijalizam i koji je izgradio domove kulture u svakom pa i najmanjem mjestu u Srbiji, a pretpostavljam da je tako bilo i u Bosni. Ovaj sistem u kome živimo pretvorio ih je u kladionice, kockarnice, folkoteke ili jednostavno zatvorio. Samo ovaj primjer je dovoljan, da ne pominjem mnogo drastičnije, pa da se čovjek zapita od čega smo to pobjegli, da bismo ovo danas živjeli. Ako se iko još to pita.

Gracija 04.03.2011.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img