Nedavno objavljeno

Manjine nevidljive u predizbornoj kampanji

Nevidljivost manjina i manjak odmaka od velikih etnonacionalnih naracija u predizbornoj kampanji pred Opšte izbore 2022. godine

Piše: Kristina Ljevak

Ispraćamo još jednu mučnu i tešku predizbornu kampanju. Izbori, kao i siromaštvo, jedna su od rijetkih konstanti naših poratnih života. Bilo je iscrpljujuće ponovno prolaziti kroz prebrojavanje mrtvih iz svake od etničkih zajednica, podsjećati se na žrtve svih ratova iza nas, slušati retoriku zastrašivanja koja podrazumijeva da je svako glasanje van podrške svom etnicitetu istovremeno i izdaja vlastitog naroda. Obećanja su bila skromna, za razliku od vizuala koji su kampanju pratili. Fototošopirani portreti i slogani koji najčešće ništa ne znače ispunili su našu svakodnevicu. Zloupotreba ličnih podataka i ovoga puta je cvjetala, pa su na privatne brojeve telefona glasača stizale poruke obećanja o prosperitetu. Čuli smo i vidjeli svašta. Postavljanja kamena temeljaca ni ovoga puta nije nedostajalo kao ni prigodnih proslava u zemlji ceremonijalnog puštanja u rad bankomata ili svečanog otvaranja trotoara.

U biografijama se isticao bračni i roditeljski status, protukandidati su se optuživali za ponavljačka iskustva tokom procesa školovanja, ženama se gledalo u dužinu „izrastka“ na kosi. Razina političke kulture komuniciranja skromna je kao i primanja većine onih koji će 2. oktobra izaći da glasaju. Žene, uz rijetke iznimke u partijama građanske profilacije, stajale su iza etnonacionalnih programa njihovih lidera i partija, zaboravljajući na cijelu lepezu problema kojima su žene i manjine izložene u bh. društvu.

Potpuno ignorisanje manjina, jedan je od segmenata predizborne kampanje koji najviše zabrinjava. Posebno što je takav pristup prema najugroženijim kategorijama stanovništva takođe jedna od konstanti naših života.

Romi i Romkinje kao najmnogobrojnija nacionalna manjina u Boni i Hercegovini i najugroženija skupina stanovništva, u predizbornoj kampanji pred Opšte izbore 2022. godine bili su potpuno nevidljivi.

Borba za plijen a ne izbori

“Opći izbori u Bosni i Hercegovini su odavno postali samo međustranački izbori za očuvanje njihovog nekada osvojenog plijena. To nisu izbori, nego borba da partije po svaku cijenu sačuvaju ono što već posjeduju i da osvoje još! Izbore ne treba posmatrati kao opće, već samo i isključivo stranačke. One godinama komuniciraju jedne te iste poruke, obraćaju se jednom glasačkom tijelu, jer je to njihova sigurnost. Zbog toga svjedočimo kampanjama gdje se u predizbornim programima provlači uglavnom isti narativ u kojem dominiraju etnonacionalne teme. U kampanji koja se temelji na vjerskom, nacionalnom, historijskom identitetu, političke partije targetiraju isključivo jednu skupinu. U takvim programima jednostavno nema mjesta za nacionalne i bilo koje druge manjine”, kaže Dalibor Tanić,  glavni i odgovorni urednik portala Newipe, napominjući da nominalno građanske i nominalno lijeve političke partije takođe nisu spremne na iskorake.

Dalibor Tanić

“Nemaju dovoljno političke hrabrosti da naprave ozbiljan pomak i naprave prelazak sa onog deklarativnog na realno zalaganje za poboljšanje života nacionalnih manjina u BiH. Ovdje prije svih mislim na romsku nacionalnu manjinu, jer je najbrojnija i najugroženija. Romi ne postoje samo u izbornoj godini. Oni su tu bili i prije ’92. i od ’92-95. a tu su i danas u ovoj 2022. Razlika je što su sada siromašniji, obespravljeniji i u potpunosti odbačeni.

I te tzv. građanske, lijevo orijentisane partije, odavno hodaju po vrlo tankom ledu koketirajući i suptilno ulazeći u izborno tijelo koje po njihovoj ideološkoj orijentaciji ne bi trebalo biti njihovo. Jasno je da do ovoga mora doći, jer se bira između vlasti i ideoloških principa”, navodi Tanić kojem s razlogom nema opštih izbora bez programa koji će pisati Romi.

“Kada se jednog dana u redovima političkih partija i njihovim tijelima budu bili i Romi koji će pisati programe, imati pravo glasa i odlučivati o nekim važnim stvarima unutar partije, onda ćemo govoriti o općim izborima. Sve dok budu jednog Roma, ili više njih vodali po skupovima, pokazivali u javnosti i oblačili mu danas crvenu, juče plavu, sutra narandžastu, ili zelenu jaknu, biću siguran u njihovu neiskrenost i lažni paternalizam”.

Zabrinjavajući je i nivo neprepoznavanja prava i potreba osoba sa invaliditetom u političkim programima i nastupima političkih predstavnika. Takav odnos prema osobama sa invaliditetom istovremeno svjedoči i o nedostatku političkih programa generalno kao i konkretnih ideja za poboljšanje života svih građana, što neminovno vodi do toga da politika ne vidi osobe s invaliditetom, navodi Ana Kotur – Erkić, pravnica, novinarka i aktivistica za ljudska prava.

Ana Kotur-Erkić

“Postalo je popularno da se osobe s invaliditetom pozovu kao članovi i članice, pa i da im se osigura mjesto na listama, ali i dalje – to ne donosi suštinsku promjenu za položaj ukupne populacije osoba s invaliditetom. U politici, osobe s invaliditetom, ukoliko su principijelne, vrlo brzo bivaju skrajnute, ili im je politika da svoj lični položaj poboljšaju, ukoliko nisu istinski predstavnici osoba s invaliditetom.

Ovakva situacija je posljedica ad hoc politike – ne postoji nijedna politička opcija u Bosni i Hercegovini koja suštinski svoju politiku zasniva na pravu ljudskih prava, to su sve interesne grupacije koje ljudska prava ne poznaju sve dok neki dio sopstvenog mainstream identiteta ne prepoznaju kao ugrožen. Postoji još jedan aspekt koji je važan: osobe s invaliditetom, po stavu ovog društva, pa i političkih elita kao pokazatelja suštine društva, nisu aktivni sudionici društvenih procesa, već se o našim pravima odlučuje u okviru mainstreama, od strane drugih, a u naše ime”, objašnjava Kotur-Erkić navodeći i procese koje je nužno pokrenuti.

„Naravno, nije zanemarivo ni to što stvarni rad na pravima osoba s invaliditetom zahtijeva nekoliko snažnih rezova u pogledu politika koje hrane sistem u državi i preispitivanje da li ova država stvarno teži pravnoj jednakosti i društvenoj solidarnosti, ako je pravdu već previše očekivati.

Kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš

Osim što se kontinuirano bavi pravima osoba sa invaliditetom, Ana Kotur-Erkić godinama skreće pažnju na terminologiju koja je itekako zastupljena u političkom narativu a koja je uvredljiva za osobe sa invaliditetom. To što ćemo nečije nedopustivo političko ponašanje okarakterisati kao „retardirano“ a osobe koje su neosjetljive na određene probleme nazvati „autističnim“ jako je štetno i uvredljivo te je nužno napraviti stanovite promjene u javnim nastupima onih koji bi trebali da nas predstavljaju.

„Terminologija koju upotrebljavaju javne osobe je tek vrh ledenog brijega, ali je simbolična u kontekstu stavova koji su duboko ukorijenjeni: da ih pitate da podrže rad udruge osoba s Down sindromom ili autizmom, da bi nam dokazali da su društveno osjetljivi, empatični, odgovorni i konačno dobri ljudi, svi bi redom pokušali koristiti ispravnu terminologiju, imali pozu, obećali. Ali, pošto to nisu svojom suštinom, već odglumljenom političkom korektnošću, a pošto baštine stav istinske nejednakosti, u političkom obračunu im uredno isplivava stvarni stav koji adresiraju onima koje smatraju nižima od sebe. Aktivistički, ja od toga ne mogu odustati jer se vodim krilaticom koju koristi pokret osoba s invaliditetom – ništa o nama bez nas, ali i jednim sjajnim nazivom priručnika na ovu temu – kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš. Moje je pravo da ne dopustim manje od urođenog dostojanstva, a valjda ćemo jednom imati i institucije koje će u tom pogledu, ozbiljnije reagirati“, zaključuje naša sagovornica.

Politički kandidati i kandidatkinje izbjegavaju da govore o zdravstvu i o cijelom spektru problema vezanih za socijalnu politiku. Nedostatak načina da riješe konkretne probleme običnog malog čovjeka umotavaju u velike naracije o naciji kao ključnoj vrijednosti. Porodicu najčešće spominju onda kada „porodične vrijednosti“ trebaju suprotstaviti onima za koje misle da su „neporodične“. Iz godine u godinu s tim se suočavamo na primjeru LGBTI populacije u društvu u kojem se smatra da će borba za bolji položaj ove kategorije stanovništva istovremeno značiti i gubitak političkih poena.

„Generalni problem LGBTI osoba jeste njihova nevidljivost – na porodičnim okupljanjima, pred zakonom, u sistemu zdravstvene zaštite – a onda se sve to prelijeva i na političku dimenziju. Ako ne napadaju i ne optužuju LGBTI osobe za sve ružno i nakaradno što se dešava u ovoj zemlji, političke stranke uglavnom promišljeno šute i ne iznose stav o LGBTI osobama i njihovom položaju, vjerojatno da ne izgube glasačko tijelo. Rijetke su one stranke i pojedinici i pojedinke unutar njih koji su spremni hrabro stati na stranu LGBTI osoba i zastupati ravnopravan položaj i prava svih naših građana i građanki. Mislim da tu prednjači Naša strana, potom SDP, a zatim i pojedinici iz ostalih političkih partija u manjoj ili višoj mjeri“, kaže Matej Vrebac, saradnik Sarajevskog otvorenog centra koji i na primjeru LGBTI tema ali i nekih drugih prepoznaje „kontra“ princip kao štetan.

„Zanimljivo mi je uočiti kako određeni pojedinci temelje svoje kampanje na odbrani tradicionalnih vrijednosti, odnosno borbi protiv rodne i LGBTI agende, kao što je to slučaj sa Zahiragićem. Tužno je vidjeti da bilo kakva politička opcija, a 90 posto je takvih u našoj zemlji, svoje ciljeve i kampanje grade na populističkom principu kontra i protiv, a ne na realnim problemima i konkretnim rješenjima“, zaključuje Vrebac.

U ime nacije

“To kako bosanskohercegovačke partije, u najvećem broju slučajeva ne prepoznaju manjinske zajednice kao biračko tijelo govori o njihovom odnosu prema manjima i ljudskim pravima uopšte, koja su ako se sve sabere i oduzme uvijek deklarativna. To nam uostalom govori višegodišnje neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, kroz koje, pokazalo se, opet gledaju isključivo, da im neko ne ugrozi ni milimetar konstitutivnih prava. Čini mi se da bi, i kada bi se dobro potrudili, teško pronašli konkretne programe i mjere okrenute Romima, osobama sa invaliditetom, LGBTIQ zajednici i svim ostalim manjinama. Dakle očito je, da izuzev rijetkih političkih partija, bilo koja manjina nije prepoznata kao biračko tijelo – upravo zato što je manjina pa nije od velike koristi u trci za zauzimanje fotelja. Ta se pitanja na agendu političkih stranaka stavljaju tek povremeno i populistički što je naravno uvredljivo”, objašnjava Marija Arnautović, glavna i odgovorna urednica portala Media.ba.

Godinama se zagovara veća zastupljenost žena u političkim partijama Bosne i Hercegovine. Na žalost, izuzev političarki u partijama građanske orijentacije a koje su malobrojne, ženski narativi u politici ne razlikuju se od onih koje plasiraju muškarci. Žene koje pretendiraju na najviše pozicije tokom ove i prethodnih predizbornih kampanja nisu odstupale od nacionalističke retorike, veličanja vlastitog naroda, spominjanja žrtava u „vlastitim redovima“ tokom minulog i prethodnih ratova, zaboravljajući interese obespravljenog naroda kojem osim ratnohuškačke retorike i mržnje treba ponuditi rješenja na brojne probleme prisutne 30 godina u ovom društvu.

„Prateći aktuelnu predizbornu kampanju i političke govore nekih kandidatkinja koje se bore za najviše funkcije, kao i kandidatkinja čiji je cilj mjesto zastupnice i vijećnice, moram uopšteno i očekivano primijetiti da su etnonacionalne teme u prvom planu, i da svaka cilja svoju etničku grupu. To čak i ne bi bio problem kada ne bi svoje biračko tijelo shvatale kao homogenu grupu, jer ovako ispada da se selektivno obraćaju samo onima koji nisu osobe sa invaliditetom, koji nisu Romi i Romkinje, nisu LGBTI osobe, koji nisu ostali građani i građanke njihovog entiteta ili kantona. Ne prepoznaju se potrebe ni problemi ni nacionalnih manjina, kojih u Bosni i Hercegovini ima priznatih čak sedamnaest“, navodi Jasmina Čaušević, magistrica rodnih studija i nezavisna istraživačica.

Nakon predizborne kampanje u kojoj su tek rijetki i rijetke pokazali elementarno dostojanstvo i u kojoj se najmanje čulo o najviše obespravljenim, ostaje nam krhka utjeha u vidu jednog dana predizborne tišine, kada ćemo u miru, za nadati se, donijeti odgovorne odluke, za početak da izađemo na izbore. Uprkos činjenici da nas „drugo poluvrijeme“ tek čeka i postizborne koalicije i politička bliskost onih koji su kampanju gradili na temeljima mržnje prema tim istim sa kojima će koalirati, zaboravljajući na sve deprivilegovane čiji životi jednako vrijede kao i konstitutivnih, heteroseksualnih i tipičnih osoba.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img