NaslovnicaINTERVJUAMINA KOLAŠINAC: Jednakost je naše pravo i borit ćemo se za to

AMINA KOLAŠINAC: Jednakost je naše pravo i borit ćemo se za to

Programska menadžerica u Centru za društvena istraživanja “Global Analitika”, magistrica socijalnog rada Amina Kolašinac, koja je kroz nevladin sektor dobila priliku da, između ostalog, pruža podršku ženama žrtvama nasilja, kaže kako je nasilje nad ženama, kao jedan od najvećih izazova bh. društva, problem koji je izašao iz privatne u javnu sferu

Razgovarala Anesa Agović
Snimio Nikola Blagojević/ Spektroom

Amina Kolašinac je socijalna radnica i magistrica socijalnog rada sa višegodišnjim iskustvom u radu sa ranjivim kategorijama, sa posebnim fokusom na djecu, mlade i osobe s invaliditetom. U Centru za društvena istraživanja “Global Analitika” zaposlena je od 2020. godine na poziciji programske menadžerice, gdje je imala priliku da rukovodi različitim projektima, kako na nacionalnom tako i na regionalnom nivou, u cilju unapređenja kvalitete života građana BiH. Kroz nevladin sektor dobila je priliku da radi sa više od stotinu mladih ljudi, mentorira osobama s invaliditetom prilikom njihovog prvog zaposlenja, ali i pruža podršku ženama žrtvama nasilja.

Zašto ste se odlučili angažovati u nevladinom sektoru i pridružiti aktivistima za borbu za ljudska prava?
– Moje putovanje u nevladinom sektoru započinje prije malo više od dvije godine, kada sam dobila angažman u izuzetnoj organizaciji koja iza sebe ima osam godina vrijednog rada i rezultata. Nevladin sektor me u potpunosti zadržao na svojoj strani, jer mi je dao priliku da se izrazim i budem u potpunosti svoja, te da istražujem teme koje su mi izuzetno bliske te da dejstvujem na područjima koja se bave istraživanjem društvenih pojava koje izazivaju nesigurnosti u zajednici, a naročito na aktuelnim temama koje su posebno opasne za ugrožene kategorije društva i manjinske grupe.
Da li je rad u nevladinom sektoru cijenjen, te koliko je bitan angažman aktivista za promjene u našem društvu?
– Mišljenja su podijeljena, jer postoji onaj dio našeg društva koji smatra da je nevladin sektor samo “pranje novca” i da od toga nema nikakve koristi za društvo. Dok, s druge strane, postoji onaj dio društva koji podržava rad i angažman nevladinog sektora, a naročito po pitanju neformalnog obrazovanja, i moram priznati, taj dio društva je mnogobrojniji od onog koji ne podržava. Svakako da je najvažnija stvar da budemo i sami pokretači pozitivnih promjena te da počnemo od nas samih. Ovo se naročito odnosi na mlade i perspektivne ljude koji imaju priliku da načine prve korake ka poboljšanju cjelokupne slike bosanskohercegovačkog društva, a samim angažmanom u nevladinom sektoru to i čine, te se njihov glas itekako čuje.
U posljednje vrijeme se bavite temama poput borbe protiv nasilja nad ženama, govora mržnje, ali i protiv organiziranog kriminala i korupcije. Zašto su vas ove teme zainteresirale i na koji način vidite doprinos u promjenama?
– Borba protiv nasilja nad ženama je jedan od mojih interesa jer sam i sama žena, kćerka, sestra, buduća supruga i majka, što me automatski stavlja u nezavidan položaj i rizičnu grupu, te se trudim probuditi svijest kod ljudi, vlasti, ali i kod samih žrtava nasilja. Svako od nas je nekada u životu bio žrtva govora mržnje, da li u školskom dobu, ili kasnije, uvijek je postojao neko čija smo bili meta ružnog govora, klevete, ogovaranja i uvreda. A nažalost, inspiraciju za bavljenje temama i istraživanjima oganizovanog kriminala i korupcije mi je dala upravo moja država i njen politički sistem, te korumpirani ljudi koji upravljaju tim istim sistemom, a čiji moralni principi nisu dostojni obnašanja javnog posla, a kamoli raspolaganja javnim budžetima i sredstvima.

“Javnom kampanjom, osnaživanjem žrtava nasilja i pružanjem podrške u borbi protiv nasilnika, žene su se znatno ohrabrile i donekle stekle povjerenje u društvo i sistemske kazne”

Šta iskustva sa terena pokazuju, koliko borba protiv nasilja nad ženama daje rezultata?
– Nasilje nad ženama, kao jedan od najvećih izazova bh. društva, jeste problem koji je izašao iz privatne u javnu sferu. U cilju adekvatnog odgovora na ovaj problem usvojeni su entitetski zakoni o zaštititi od nasilja u porodici i strategije na nivou države i entiteta. U BiH, nasilje u porodici i dalje je u porastu, a prema dostupnim podacima nevladinih organizacija, svaka peta žena u našoj zemlji doživjela je neki oblik nasilja od svog partnera. Prema istraživanju o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH, koje smo realizovali u proteklom periodu, čak 70,6 posto žena je tokom odraslog života bilo bar u nekom trenutku izloženo nekom od oblika nasilja (fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom). Problem s nasiljem nad ženama, i prema našem istraživanju, dostigao je svoj vrhunac upravo u pandemijskom periodu, gdje se stanje dodatno pogoršalo nedostatkom osnovnih namirnica, porastom nezaposlenosti, ekonomskom nesigurnošću, zatvaranjem škola, zaustavljanjem javnog prevoza, masovnim migracijskim tokovima i strahom od građanskih nemira. One koje su najugroženije bile i prije Covida-19, tokom pandemije su nesrazmjerno pogođene njegovim posljedicama. Žene i djevojke s invaliditetom još su više bile izložene riziku zbog povećane ovisnosti o nasilnicima i zato što im je uskraćen pristup osnovnim potrepštinama u domaćinstvu. Vrlo važan partner u borbi protiv nasilja nad ženama, posebno unapređenju statusa i kvalitete života žena, predstavlja nam Ekumenska inicijativa žena iz Osijeka, iz Hrvatske, koja svojim višestrukim naporima djeluje i ne odustaje od toga da društvo za žene postane sigurnije i bolje. Međutim, javnom kampanjom, osnaživanjem žrtava nasilja i pružanjem podrške u borbi protiv nasilnika, žene su se znatno ohrabrile i donekle stekle povjerenje u društvo i sistemske kazne, nikada u potpunosti, ali svakako je odjek u javnosti bio itekako velik po pitanju ovog problema.
Sve je veća pojava nasilja u partnerskim vezama, ali se često dešava da i sama žrtva nije svjesna da je žrtva nasilja. Kako se suprotstaviti tome?
– Nažalost, činjenica je da je u našem društvu i dalje ukorijenjen patrijarhalan odnos i tradicionalan stav prema ovom problemu, a kao građani nerado o tome razgovaramo. Po pitanju nasilja nad ženama je zakazao sistem jer nedovoljno radi na prevenciji u borbi protiv rodnog nasilja nad ženama, jer same žrtve sebe često ne prepoznaju kao žrtvu i ne prijavljuju nasilje, te nisu upoznate sa načinima zaštite. Ono što svaka žena od samog početka treba da zna jeste da je ekonomsko zlostavljanje žene put ka svakom drugom obliku zlostavljanja. Nevladine organizacije kao i neformalne grupe mogu pružiti veoma dobre inicijative i aktivnosti osnaživanja žena u smislu edukacije, osiguravanja radnih mjesta, povećanja usluga podrške kao i psihološke pomoći, koji indirektno mogu uticati na društvo kao cjelinu, kao i na državni sistem. Država bi trebala obezbijediti izgradnju korektnog i djelotvornog represivnog aparata, a nakon toga oštre kaznene politike za počinitelje bilo kakvog oblika nasilja nad ženama. Paralelno, poboljšati, osigurati i obezbijediti neometano funkcionisanje rada sigurnih kuća. I, naravno, kontinuirane kampanje informisanja, još od samog adolescentnog doba, uključujući srednje škole, zatim na fakultetima, i takođe, neizostavno je sprovođenje informativnih kampanja putem medija, uz saradnju centara za socijalni rad na lokalnom nivou. Jedno je sigurno: jednakost je apsolutno pravo svake jedinke na ovoj planeti, te ne smijemo dozvoliti nikada, ni u jednom kontekstu, da nam bude oduzeto.

Gracija 427, oktobar 2022.