ADIN HEBIB: Rob umjetnosti

Pred sarajevsku izložbu 13. septembra pod nazivom “Uglednici”, na kojoj mu, kako kaže, neće biti dopušteno da izvede “nagi performans”, razgovarali smo sa slikarom Adinom Hebibom, svjetski poznatim ekspresionistom rodom iz Mostara, čovjekom kojeg nije lako opisati, a još teže objasniti

Nedavno objavljeno

Razgovarala Emina Kučuk
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

Thomas Edison je imao zanimljivu teoriju o našoj duši; smatrao je kako naša duša nije kompaktna cjelina, već skup čestica koje se susreću u vremenu i prostoru s drugim dušama, odnosno česticama po energiji i talasnoj dužini. Ta teorija afirmacija je tezi kako je naš doživljaj realnosti mnogostruk, ali i da svijet možemo istinski poimati kroz emocije i energiju, u preplitanju sa drugim dušama. Giorgio Vasari je na poznatoj fresci La Battaglia di Marciano, u jednom uglu na zastavi konjanika (onome ko ne posmatra pomno i posvećeno djelo zasigurno promiče) napisao Cerca trova – traži i naći ćeš. Stoljećima poslije, Rumi je kazao da ono što tražiš traži tebe i da ljepota koju vidiš u drugom čovjeku je odraz tebe. Da li je na tom putu traženja potrebno podnijeti žrtve? Šta je to sloboda? Čovjek čiji je život manifestacija emocije, njegovog vlastitog osjećaja. Adin Hebib je čovjek koji boji vlastiti život, kao i umjetnost koju stvara jarkim bojama. Ništa u njegovom tragu, opusu niti životu nije blijedo, jednolično, obično i prosječno. Kako trag koji je ostavio u umjetnosti, tako i trag koji ostavlja svojim djelima i postupcima na druge ljude. Čovjek koji se ne može lako opisati, još teže objasniti, jer riječi imaju ograničenu mogućnost, kao i kod velikih i silnih emocija. Njegov život i opus su oličenje slobode, priča o hrabrosti da se živi po vlastitom nahođenju, a ne po nametnutim vrijednostima. Njegov identitet je ekspresionizam, pravac u umjetnosti koji je nastao kao pobuna protiv svih nametnutih pravila. Čovjek koji prevazilazi sve oblike, kalupe i dogme. Njegova ličnost je kao i Neretva, silna, neobuzdana, koja izaziva mješavinu divljenja i straha, strahopoštovanja i magnetne privlačnosti. Voda koja vrlo često prelije i vlastito korito, utre novi trag. Njegov atelje je mini kosmos, taj kosmos njegova je duša u kojem vlada vjera u sebe – koja je svevišnja. “Što sam stariji, sve mi je važnije održavati egzistencijalnu neovisnost i slobodu mišljenja kako bih mogao činiti ono što volim i raditi što manje kompromisa u životu; za umjetnika kao što sam ja, ovo je egzistencijalno pitanje.”

Da razgovor započnemo banalnim pitanjem: zbog čega ste izabrali slikarstvo?
– Za mene slikarstvo koje me opsjeda jest ono koje je počelo od impresionizma naovamo, koji je prvi oslobodio boju i potez. Moj korijen slikarstva je u boji i osjetljivosti. Apsolutno, svako slikarstvo je bolje nego nikakvo. Suprotno tome, umjetnost i umjetnička praksa pod opsadom su racija. Moj duh će ostati vjeran slikarstvu i ako ga sutra proglase neumjetnošću, jer slikarstvo me toliko raduje, ispunjava, i tad znam da sretno živim. Da bih prvo udovoljio sebi – ja slikam, a ne da bih udovoljio savremenicima, možda prethodnicima. Divim se prethodnicima, pogotovo slikarima, uključujući i živuće. Ipak, vjerujem u mlađe likovne nastupajuće snage, normalno, u slikarstvu, mislim na štafelajsko, ne nipodištavajući nadolazeće konceptne i performansne umjetnosti. Nadrealne koncepte.
Šta govori boja na vašim slikama?
– Boja na mojim slikama u potpunosti drži mentalni stav. Boja više izražava osjećaje nego što ih opisuje. U suštini, boja je samobitna i skladotvorna. Nanosi boje, kojih je bezbroj, moraju biti u skladu sa idejom kompozicije. Boja je izraz mog govora o slici i mojih iskrenih emocija.
Imate li muzu?
– Cijeli život, svaki ciklus ima svoju muzu. Pogotovo djela iz ciklusa koji je prvi nastao – “To nije prilika za moju kćer”. Da, bilo je puno muza u mome životu, jako puno kurtizana je prošlo kroz moj život, jer bez toga, bez te emocije, kao što je i riječ expression, ne može biti ni umjetnosti. To je stanje duha, stanje svijesti, jer slikam ono što proživim.

Adin Hebib
“Boja je izraz mog govora o slici i mojih iskrenih emocija”

Sa kojim biste se slavnim umjetnikom mogli identificirati?
– Što se tiče svjetske umjetnosti, sad kad rezimiram, dosta toga se poklapa sa Picassom. Putovanja po svijetu, muze, mijenjanje stilova, terakota koju i ja radim, također je i Picasso došao do kubizma preko ekspresije. Malo ko zna da je Piet Mondriaan, koji je napravio kvadratiće, bio hiperrealista, kao i Picasso koji je u svojim počecima bio hiperrealista, na što ja obično kažem: moraš znati note, moraš znati realno slikati da bi poslije znao naslikati svoju dušu. Mada sam uvijek govorio da bih volio da imam nekog Adina u životu, kad sam odrastao. Smatram da je taj Adin koga sam ja htio da imam u životu mnogo pomagao nekim ljudima, posebno nekim ženama, uvijek u svojstvu pravog prijatelja.
Ko vam je bio uzor iz jugoslovenske umjetnosti?
– Vladimir Veličković, jedan jedini jugoslovenski profesor koji je predavao na Sorboni. Po struci arhitekta, a nećete vjerovati, predavao je crtanje. Nažalost, preminuo je prije tri godine. Bio je genijalac u slobodnoj crtačkoj tehnici: slikao je muško tijelo, miševe, vrane… sve u pokretu. Od skulptora, Kosta Angeli Radovani, koji je živio i stvarao u Zagrebu. Svojevremeno sam mu ja kao najmlađi umjetnik postavio izložbu u Kulturnom centru Mostara, današnjoj Kosači. Njegove skulpture su podsjećale na Picassove.
Da li vam je prva stečena diploma iz mašinstva pomogla u životu ili umjetnosti?
– U umjetnosti ne, u životu jeste. U ovom vremenu sada naročito mi je pomogla da bih se mogao zajebavati sa ovim nepismenim “uspješnim ljudima”.
Da li vas je nečega strah?
– Ne, nije me ničega strah. Nekoliko sam puta gledao smrti u oči: od infarkta, koji sam doživio sâm u ateljeu sa čašom viskija, nisam znao niti broj hitne pomoći, preko ptičje i svinjske gripe, pa do kovida, obostrane upale pluća. Nije me strah, apsolutno me nije strah. Ovom prilikom se zahvaljujem doktorima koji su mi pružili njegu i brigu kroz sve ove bolesti. Na vrijeme sam se vakcinisao, poštovao sam sve mjere, međutim, tako je trebalo biti. Prošao sam u životu ono što je malo ko prošao, vidio sam cijeli svijet, a vjera u sebe je svevišnja.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 426, septembar 2022.

Pročitaj još
Related

IN MEMORIAM Kornelije Bata Kovač

Razgovarala Danijela Đonović Foto Aleksandar Anđić i privatna arhiva Jedan od...

LEJLA DEDIĆ: Od BBC-ja do Al Jazeere Balkans

Razgovarala Mersiha Drinjaković Snimio Kemal Softić / Spektroom Kad u nečijoj...

IRENA MILIČEVIĆ-VUKOJA: Jedna može puno, a zajedno možemo sve

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović Snimci Privatna arhiva O Ireni Miličević-Vukoja vjerovatno ste...

FEĐA ŠTUKAN: Lijepo je biti go: skinuti sav teret sa sebe i biti slobodan

Razgovarala Mirjana Popović Snimila Vesela Mišković Za sarajevskog glumca Feđu Štukana...