PUTOPIS IZ BOSNE: Palme i kalaši

Upoznajte kroz naredne redove jednog neobičnog putopisca. Tomislav Slaviček-Car je splitski magistar informatike koji uživa u svom poslu ali prava strast mu je putovanje. Uz to je i zaljubljenik u stare automobile i iz hobija se bavi mehanikom. Stariji od interneta i države u kojoj živi, ne dovoljno star da izgubi volju za istraživanje i upoznavanje novih prostora i kultura. Svoja putešestvija i avanture bilježi na blogu adventure-imminent.com i mi s radošću prenosimo jednu od njih nastalu kad je boravio u BiH - a koju je Tomislav preveo s engleskog jezika samo za nas

Nedavno objavljeno

Na početku ove priče nisam bio dobro. Bio sam tamo, nje nije bilo. Bez nje to nije bio dom i nisam mogao ostat’.

Imam starog prijatelja u Bosni pa sam otišao do njega na tjedan dana. Radim od kuće tako da, dok god imam internet, laptop mi je ured, mogu bit’ gdje hoću.

Bio je divan, i cijela njegova obitelj me primila k’o da sam jedan od njih. Ali ja sam bio tamo, nje nije bilo. Alergije su mi se razbuktale. Nisam stvarno alergičan ni na šta, samo tako kažem kad mi se oči napune suzama. Tjedan je prošao, ja sam ostao. Pomagalo je ne bit’ doma. Zabavljali smo se, išli na izlete, družili se s ljudima, ali ipak, bio sam tamo, nje nije bilo. Tjedan se pretvorio u pet. A ja još uvijek nisam imao baš neku želju ić’ doma. Pa reko’, zašto ić’ protiv struje. Ako je već tako kako je, zašto ne napravit’ najbolje što se može? Ajmo u avanturu!

Digresija

Ovo je priča loptici. Nema baš veze s ostatkom priče ali mogla bi imat’ sa nekom budućom.

Bez brige, uskoro počinje prava priča.

Dok sam bio u Sarajevu, svaki dan bi otišao na dugu šetnju uz rijeku. Rijeka ima kaskade na kojima se naprave mali vodopadi koji zarobe boce, grane i slično.

Zarobljeni

U jednom od tih slapova jedna crna loptica mi je zapela za oko. Bila je puno živahnija od ostalih zarobljenika, baš bi iskočila u zrak nakon što ju slap poklopi. I došla bi puno dalje nego ostali prije nego bi je ponovo povuklo. Toliko daleko da je izgledalo k’o da će se othrvat vrtlogu al’ taman kad je izgledalo da će uspjet, opet bi je povuklo nazad. Stajao sam i promatrao neko vrijeme. Energetična mala loptica koja se bori da nastavi, dođe taaaako blizu i doživi poraz svaki put. To mi se učinilo kao savršena metafora za život. Ali sljedeći dan sam došao na isto mjesto i nije je bilo! Sve drugo je bilo tamo ali hrabre crne loptice nije bilo! Nastavio sam nizvodno i našao je u sljedećem slapu kako bije sljedeću bitku. Ispričao sam to frendovima pa je loptica dobila navijače da ju bodre.

Danima sam je pratio kako napreduje nizvodno. Skoro sam izgubio nadu kad je na jednom mjestu zapela na tri dana ali četvrti dan je nastavila dalje. Doć će ona do Crnog mora! I tamo će je netko nać’ i netko će se opet igrat’ s njom! Nakon par tjedana došla je do mirnog kutka i nije se uopće micala, kao da baš nikakva sila ne djeluje na nju. Izgledalo je k’o da je ipak došla do kraja puta. Danima je stajala nepomično. Zadnji dan u Sarajevu, išao sam je obić’ zadnji put. Bila je tamo, potpuno nepomična. I reko’, ne može. Ne završava priča o loptici ovako. Bila je uz suprotnu obalu. Most je bio parsto metara niže. Bila je ograda s druge strane pa da bi došao do loptice trebalo je ić’ po klizavoj, snijegom pokrivenoj padini. Otišao sam. Uspio sam. Morao sam leć u snijeg da je dohvatim ali dohvatio sam je.

Loptica

Odnio sam je u auto i ić’ će sa mnom okolo. Pobrinut ću se da se ne’ko ponekad poigra s njom. I jednog dana je možda odnesem do Crnog mora.

Nazad na glavnu priču!

Planiranje (ili najbliže tome što smo došli)

Madagaskar zvuči cool. Ali karte su poskupe. Ok, koje egzotično mjesto na suprotnoj hemisferi možemo nać’ jeftinije? Vidi, Mozambik, 400€. Imaju 4G? Da? Savršeno. Viza na granici? Prodano!

Probat ćemo nać’ način za doć’ do Madagaskara odande. U, i Zimbabve je blizu, i to zvuči cool. Ajmo i to stavit na todo listu!

To je otprilike bilo to od našeg planiranja. Morali smo do Rijeke da uzmem pasoš i napravim međunarodnu vozačku. Let je bio iz Zagreba.

Krenuli smo

Morali smo krenut’ iz Sarajeva u četvrtak popodne da u petak mogu napravit’ međunarodnu vozačku i da u subotu hvatamo let. Zimu ćemo ostavit’ iza sebe.

Moj auto pod snijegom

Hrvatska je imala mjere za kontrolu ulaska stranaca. Ako su u tranzitu, morali su izać’ iz zemlje u roku od 12 sati. Trebalo nam je više vremena pa smo morali pratit’ proceduru. Frendu iz Bosne je trebao PCR test i potvrda o smještaju. Iako ulazi u džravu sa mnom, mojim autom, može bit kod mene, to nije bilo dovoljno dobro da zadovolji našu vladu, morao je imat’ rezerviran smještaj negdje drugdje. Sredili smo rezervaciju i isprintali email potvrde. Nisu bili zadovoljni time na granici. Pokazali smo im originalni email na telefonu i odlučili su nas pustit’ iako su nas mogli i odbit’ jer to tehnički nije valjana povrda o uplati smještaja. Hvala ljubaznim djelatnicima granične policije na tome!

Vraćat’ se doma je bilo kao da zaranjam, imao sam osjećaj da bi duže pod vodom izdržao nego tamo. Bio sam tamo, nje nije bilo. To nije bio dom.

Petak je prošao milostivo brzo. Napravio vozačku, napravili PCR-ove za let, pozvao par frendova da se vidimo prije nego odem.

Putem do Zagreba pretekao sam par auta, vozio malo brže nego što sam trebao. Iznenadio sam se kad sam vidio da auto koji izgleda kao obiteljski pali rotirku iza mene. Prokletstvo, pomislio sam. Ispostavilo se da ga je zanimala droga. Pitao me dal’ imam, dao mi da pušem i na kraju nas pustio bez kazne ili spomena brzine. Čak je bio jako simpatičan. Moj sretan dan! 🙂

Doha

Došli smo na aerodrom čak i prije vremena. Na terminalu za ukrcaj su bili dragi i isprintali nam PCR-ove. Rekli su nam da bi nam u Mozambiku mogli odbiti ulazak u zemlju bez povratne karte. Reko’, ma neeeće. Udoban avion sa besplatnim alkoholom nas je odveo u Dohu.

Dali su nam metalni jedaći pribor, to mi se činilo malo čudno s obzirom na to da ne možeš noktaricu ponijet’ u avion.

Ovo nije opasno 🙂

Bus između terminala je vozio cijelu vječnost, počeli smo se šalit’ da ćemo njime skroz do Mozambika. Veći avion nas je odveo u Maputo. Nije bilo gužve pa smo dobili svaki po 3 sjedala, čak smo se i naspavali.

Maputo

Ljeto. Poprilična promjena od minusa u Sarajevu i jednoznamenkastih temperatura u Rijeci. Došli smo do granične policije. Tražilu su da pokažemo PCR-eve, sve u redu. Rezervacija smještaja, sve u redu. Povratna karta – nemamo. Morate imat’. Nemamo. Želimo ostat duže ako nam se svidi. Ne, morate imat’. Ali ne znamo koliko želimo ostat’, možda čak i izađemo iz zemlje autobusom. Ne, morate imat’ kartu. Ali ne znamo kad želimo otić’. Čovjek složi iscrpljenu facu i pošalje nas kolegici.  Ona nam kaže istu stvar, ne možemo uć’ u zemlju bez povratne karte. Mi se držimo naše priče i to tako traje neko vrijeme, ona svoje, mi svoje. Ona napravi istu iscrpljenu grimasu kao i njen kolega ranije i nazove nekoga telefonom.

Pričali su neko vrijeme. Na kraju nam je samo dala formulare za vizu. Jesam rekao da će bit ok? 🙂

Malo su nas pokrali kad smo kupovali sim karticu sa 4G na aerodromu. Skinuli smo nekih 40% sa cijene taksija tako da su nas tu vjerojatno samo malo pokrali.

Prijavili smo se u hotel pa izašli prošetat. Podsjećalo me na Zanzibar samo veće i sa puno manje šarma.

Ipak, bilo je novo i zanimljivo. A ipak, bio sam tamo, nje nije bilo.

Zaustavio nas je policajac. Rekao nam je da bi nas trebao uhapsit’ jer ne nosimo maske. Nismo ni znali da su obavezne i vani. Shvatili smo hapšenje otprilike jednako ozbiljno kao i to da nas neće pustit u zemlju, naravno da nas neće hapsit’ zbog maski. Ali prihvatili smo igru, ispričali se, stavili maske i zahvalili mu što nas je pustio s upozorenjem.

Promet ovdje je zbunjujuć. Osim što je sve naopako (voze po lijevoj strani), puno ulica je jednosmjerno. Trake su fizički odvojene i nije uvijek odmah očito iz kojeg smjera će auti naić’ (na koju stranu treba gledat’ kad se prelazi cestu). I sve je stanica za taksi.

.

Stajalište za taksi

Onih par semafora za pješake koji rade ni’ko ne shvaća ozbiljno. Pješački, čini se, ne znači da imaš prednost kao pješak. Koliko sam uspio povezat, tvoja dužnost kao pješak je ne poginut’. Dok god to ispunjavaš, smiješ radit’ šta hoćeš. Policija ne pokazuje nikakav interes za ljude koji prelaze cestu “na divlje”.

Električne instalacije su isto zbunjujuće.

Naoružanih čuvara ima posvuda! I to kad kažem naoružani, ne mislim na palice i pištolje, mislim na borbene sačmarice i jurišne puške. Ali izgledaju prilično opušteni, čak prijateljski nastrojeni, pa nisu zastrašujući. Da budem iskren, čak sam se nekako sigurnije osjećao jer su tamo.

Palma i kalaš

Grad nije baš nešto turistički orijentiran. Nema suvenirnica i takvih stvari. Ali ima puno uličnih prodavača. Nekolicina malo napornih ali većina će te ostavit’ na miru kad jednom odbiješ.

Ok je ali nije super. Nešto stvari za vidjet ali ne puno. Nešto lijepih vidika ali ne iznimnih.

Bilo je i puno ne-baš-lijepih stvari za vidjet’.

Od ponedjeljka do četvrtka frend je radio puno radno vrijeme, ja sam imao malo više slobodnog vremena. Otišao bi svako jutro u šetnju, vratio se kad bi postalo prevruće i navečer bi otišli na nekakvu hranu i eventualno cugu. Saznao sam da su jako osjetljivi oko fotografiranja. Jedan čuvar mi je pregledao telefon da se uvjeri da nemam sliku nečega, ni ne znam točno čega. Nije izgledalo kao mjesto od strateškog značaja. Kasnije sam slikao ponovo.

Zabranjena slika

Jedan drugi je vikao za mnom izdaleka dok sam slikao crkvu ali bio je daleko pa sam zaključio da mogu samo otić’. Počeo sam slikat manje očito, čak i kradomice kad mi se činilo da bi ne’ko mogao imat’ nešto protiv.

Ni’ko me nije vidio kako slikam centralni kabinet za borbu protiv korupcije. Pitam se bi li se uspio izvuć’ mitom da je. 🙂

Centralni kabinet za borbu protiv korupcije.

Na ulici možeš nać’ svašta, od hrane, odjeće, cipela, cigareta (na komad) do telefona i sim kartica.

Kartice i cigarete

Možeš ulaštit’ ili popravit cipele, čak možeš popravit’ sat ili telefon. Dobro, za popravit’ nisam baš siguran, ali rastavit’ ti ga mogu svakako.

Radnja za popravak cipela, telefona i satova

Posebno me se dojmilo koliko sam puta vidio da se prodaju razbijeni ekrani za telefon. Ne znam ‘ko stvara potražnju, ali ponuda je velika.

Dođe već razbijen, da ne moraš sam

Telefoni na tipke su ovdje još u širokoj upotrebi, mislim da sam vidio više njih nego ovih na dodir.

Sjećate se telefona na tipke?

U petak popodne smo rentali auto i otišli sjeverno na plažu. Zaustavila nas je policija. Tražili su pasoše. Frend nije imao svoj sa sobom. Inzistirali su. Nakon nekog vremena, rekli su da on ostane a ja neka odem po njegov pasoš. Složili smo se. Izgledali su malo razočarano što smo prihvatili to rješenje i rekli su nam da čekamo dok oni odu razgovarat’ sa šefom. Brzo su se vratili i vratili nam dokumente.

-Ok, we let you go (ok, pustimo vas)

Thank you! (hvala)

-Driiink (piiiiće)

What? (molim?)

-Drink, drink! (piće, piće)

oOoooooo…

Izvadio sam 500 monopoly novca i dao gospođi koja je pitala. Spremila ga je u džep vrlo vještim pokretom. Dok smo odlazili čuo sam ju kako oponaša moje ooo i smije se s kolegama. Nisam ni bio uzrujan, nije to puno novca a cijeli događaj je bio prilično zabavan, imat ću o čemu pričat’.

Plaža je bila lijepa. Ali opet, ne iznimna. I meduze. Zanzibar mi se puno više sviđao.

Kad parkiraš, ponude ti pranje auta. To možeš odbit’ ali kad odlaziš skupi ih se hrpa i kažu ti da si im dužan novac jer su ti čuvali auto. Htjeli su 100, što nije cifra oko koje vrijedi raspravljat ali svejedno jesam. Da vidim šta se desi. Tvrdili su kako nas ne pokušavaju opljačkat, da i lokalci plaćaju. Na kraju sam im dao 60 koje smo imali u autu. Mislim da se ne bi ništa desilo ni da smo samo otišli ali nije mi se dalo provjeravat.

Ponta do Ouro

U subotu smo išli na jug, do Ponta do Ouro. Zaustavila nas je patrola sa radarom. 101 a ograničenje je 60. Morao sam platit’ kaznu, 4000 monopoly novaca. Ali i mito od 2000 je bilo u redu. Uz mito sam dobio i upozorenje, još jedan radar je naprijed.

Radar

Ispalo je da je Ponta do Ouro šarmantno mjestašce. Turističko ali ne europeizirano. Pješčana cesta, hrpa kolibica sa suvenirima, barova, restorana i lijepa plaža.

Ponta do Ouro

K’o malo dijete sam se bacao u valove, guštao u oceanu.

Weee, kupanje

Kad smo bili gotovi s tim, krenuli smo nazad do auta. Bio sam bos. Pijesak je bio nevjerojatno vruć, jedva sam došao nazad. Uzeo tenisice i suhu odjeću. Otišli smo u jedan od najsimpatičnijih kafića ikad.

Najbolji stol

Naručio sam pivo. Veličina boce mi je izmamila osmijeh na lice, 550ml. Kao, znamo da želiš još malo, izvoli. 🙂

Osjetio sam mir. Bio sam opušten. Sretan.

4G, pun signal. Brzina je bolja nego u Maputu. Ha, mogli bi radit ovdje.

Čekaj malo. Mogli bi radit ovdje! Ajmo vidjet cijene! Otišli smo u jedan smještaj, imaju bungalove na samoj plaži, sa prelijepim pogledom, 2700 noć. Po osobi? Ne, cijeli.

Ako ostanemo 10 dana, dobijemo popust? Da, za 10 dana vam mogu dat’ po 2000. Tako da smo rezervirali za sljedeći petak i pomalo žalili što smo u Maputu platili toliko unaprijed. Ali nije strašno, samo 5 dana.

Maputo rezervat

Sljedeće smo htjeli otić’ u rezervat. Zvučao je k’o da bi trebalo bit’ lijepo tamo. A i bilo je znakova upozorenja po cesti da slonovi napadaju aute, tako da vjerojatno ima slonova? Slatkih slatkih prekrasnih slonova!

Oprez, slonovi!

Google je predložio sumnjivu cestu. Odlučio sam probat’. Pješčana cesta, na mjestima dubok pijesak. Mi u VW Polu. Na jednom mjestu smo skoro zaglavili, jedva smo se izvukli. U jednom trenutku smo došli do raskršća. Ono kamo smo trebali skrenut jedva da je ličilo na put. Zaključili smo da bi probat ić’ tuda u ovom autu bilo iskušavanje sreće. Da je moj auto i da imam koga zvat’ ako se nešto desi, probao bi, da vidim da l’ se može. Ali ovako ipak ne.

Nakon nekog vremena našli smo službeni ulaz. Samo terencima je dozvoljen ulaz. A šta ćeš… Ali onda smo nazvali ove gdje smo rentali auto da pitamo možemo li zamijenit’ Pola za neki 4×4. Na naše iznenađenje, rekli su nam da dođemo sutra ujutro, iako je Nedjelja. Dan je bio sve bolji i bolji!

Otišli smo u neki mali gradić tražit’ restoran. Imali smo sreće, našli mjesto sa odličnom hranom i smiješnom cijenom.

Jeftino a odlično

I tamo, nakon odličnog ručka, odjednom i bez upozorenja, bio sam tamo, nje nije bilo. Alergije su me uhvatile na minutu. Ni’ko nije primjetio. Sabrao sam se.

Vraćali smo se malo dužim putem. Vidjeli smo jezero na karti pa smo ga htjeli ić’ vidjet’.

Naišli smo na policijski punkt. Policajac nas je vidio, ustao, došao do ceste, zaustavio nas, pogledao u nas i mahnuo nam da prođemo. Stali smo kraj njega, za svaki slučaj, i rekao nam je da produžimo.  Nemam pojma šta se tu desilo.

Našli smo jednu od najgorih cesta po kojima sam ikad vozio. Asfalt sa dubokim rupama, toliko gustima da ih je nemoguće sve izbjeć. Sve šta možeš je probat nać putanju kojom ćeš napravit’ najmanje štete.

Jedina gora koje se sjećam je bila neka zabačena cesta u Bugarskoj kojom sam prošao prije dosta godina. Ali jezero je bilo lijepo a i cesta se kasnije popravila. Prošli smo kroz zanimljiv krajolik tako da bi’ definitivno rekao da se isplatilo.

Pokupili smo terenca. Bio je skup k’o vrag ali vrijedio je. Zanimljiv detalj, svi auti imaju broj tablice ugraviran u vanjske retrovizore.

Registracija u retrovizoru

Dok smo mi našli pravi ured (nije bio onaj gdje smo uzeli Pola) i riješili papirologiju, bilo je 11. Otišli smo nazad na onu sumnjivu googleovu cesticu. Za Pola bi definitivno bila previše ali Mazda nije imala problema. Bilo je to ostvarenje sna, pravi afrički off-road u autu koji to može podnijet’. Ali put nas je nakon nekog vremena doveo u močvaru. U zadnji čas smo se odlučili vratit’, skoro smo zaglavili dok smo se okretali. Malo smo se poslikali i krenuli prema službenom ulazu u rezervat.

Kad sam prebacio sa 4×4 na zadnji pogon postalo je još zabavnije. Uživao sam u svakoj sekundi off-roada. Po lijepom asfaltu je bilo dosadno. Došli smo do ulaza, ispunili papirologije k’o da dižemo kredit, platili nešto novca i ušli.

Još off-roada, još zabave! Nismo vidjeli nikakvu životinju, doduše. Stali smo kraj jezera pojest’.

Ručak

Vidjeli najbolji znak za zabranjeno kupanje. 🙂

Ok, ok, neću se kupat…

Došli smo do vidikovca sa lijepim pogledom. Ali privatno je, ne može se doć’ do najboljih dijelova. Ostalo nam je taman dovoljno vremena da se vratimo do ulaza prije zatvaranja.

Krenuli smo nazad drugim putem i upali u problem. “Cesta” je imala visoki centralni greben i dva duboka pješčana kanala. Centralni greben je bio od tvrdog, mokrog pijeska. Kanali su bili puni suhog pijeska. Zapeli smo, kotači su utonuli u pijesak i auto se nasukao na greben. Probali smo kopat’ rukama, dizat auto dizalicom pa podbacivat grane pod kotače ali nije pomoglo. Zaglavili smo.

Zaglavili

Odlučili smo prespavat u autu. Rezervat se otvara sutra u 6, nek’o bi trebao naletit’ na nas do 11-podne.

Nije nam ostalo ništa osim čekat’. Ustvari je bilo prilično lijepo. Nimalo svjetlosnog zagađenja pa su se zvijezde jasno vidjele. Prije nego osudite slike, imajte na umu da su sve slikane telefonom.

Nevjerojatna količina životinjskih zvukova, prilično glasno ali umirujuće. Desio mi se savršen photobomb. Pokušavao sam slikat zvijezde i krijesnica mi je uletila u kadar.

Krijesnica photobomb

Podne je došlo a ni’ko nije naišao. U 13:30 smo odlučili ić’ tražit’ pomoć. Odluka nije bila trivijalna, znakovi su zabranjivali izlazak iz auta igdje osim u dozvoljenim zonama. Ovo nije bila dozvoljena zona. Ovo je rezervat divljih životinja. Divljih afričkih životinja. S druge strane, ni’ko nije prošao ovuda cijeli dan i kako je vrijeme odmicalo sve su manje bile šanse da hoće. Rezervat zatvara u šest, ljudi će uskoro kretat prema izlazu. Bilo je vruće a zadnju vodu smo popili jučer. Frend je gradsko dijete, boji se buba, zmija, bakcila, manje-više svega šta nije od betona. Njemu je ovo padalo teže nego meni. Srećom, bilo je oblaka. U jednom momentu je čak i počelo padat. Lizao sam lišće samo da malo navlažim usta. Vidjeli smo svježe otiske šapa u pijesku, nešto je hodalo ovuda nakon što smo mi jučer prošli tuda. Nešto veliko.

Dobra maca

Vidjeli smo zmiju.

Dobri sand racer

Vidjeli smo čak i tragove slona. Oni me nisu plašili, računao sam da me slon nema razloga ozlijedit’.

Aww

Nakon sat i pol smo napokon došli do mjesta gdje ne’ko živi. Bilo je nekoliko malih baraka, jedna je, čini se, bila kuhinja, jedna wc a treća je vjerojatno bila spavaća. Dočekao nas je čovjek sa širokim osmjehom. Ustao je sa madraca koji je bio iznešen van. Troje najslađe dječice ikad je trčkaralo uokolo.

 

Modeli
Čovjek je znao malo engleskog, razumio je u čemu je problem. “Sha-wall, dig, cut some trees, pushing car out”, kaže (lopota, kopamo, sječemo drva, guranje auta van). Probali smo mu objasnit’ da je auto daleko ali to nije promijenilo njegov plan. Poslao je djecu nekamo i otrčao po lopatu. Doslovno otrčao, iako je bilo 8 miliona stupnjeva. Pitao sam vode, dali su mi. Bila je grozna, topla i sa jakim okusom plastike. A opet, bila je najbolja ikad. Zajedno smo krenuli prema autu. Naš novi prijatelj je nosio duge hlače i teške radničke cipele. Izgledao je kao da mu vrućina uopće ne smeta.
Spasioci

Uskoro nas je sustigao još jedan čovjek. Bit’ će da su to djeca išla po njega. Tempo koji su njih dvojica udarili je bio malo previše za nas pa smo morali tražit’ pauzu. Smotali su cigaretu ali ne u rizlu nego u papir iz bilježnice.

Mota se u papir iz bilježnice

Kad smo došli do auta njih dvojica su se odmah primili posla. Pokreti su im bili brzi i energetični, vrućina ih nimalo nije usporavala. Probao sam im pomoć ali nisam baš puno postigao, u biti su oni sve napravili.

Nisu pili uopće. Kad smo izvukli auto, odvezli smo ih nazad. Dali smo im svakome po 1000. Na prvu su izgledali nezadovoljno, pomislio sam da sam im malo dao. Ali izraz im se ubrzo pretvorio u osmjeh i srdačno su nam zahvalili. Nenene, hvala VAMA! Izgleda da nisu očekivali ništa i njihova prvotna reakcija je bila zbunjenost, ne nezadovoljstvo.

Putem van, uspjeli smo vidjet krdo žirafa.

Došli smo do izlaza prije zatvaranja. Nisu spominjali što smo ostali dan duže i nisu nam ništa dodatno naplatili.

Kad smo uhvatili internet, poruke su počele stizat’. Moje su bile obično dopisivanje, ništa specijalno. E ali frendova obitelj je digla cijelu paniku. Zvali su policiju, ambasadu, upali su mu u račune da vide IP adrese uređaja, ušli mu u mail tražit’ potvrde rezervacije/plaćanja, zvali mu sve prijatelje. On baš i nije inače nešto avanturistički tip i definitivno nije tip koji se samo ne pojavi na poslu pa je i razumljivo da su preburno reagirali, zabrinuli su se.

Čista, hladna voda nikad nije imala bolji okus. Krevet nikad nije bio tako udoban.

Opet u Maputu

Nabasao sam na red light district putem do autobusne, dok sam pokušavao skužit’ kako nam je najbolje doć do Punta do Ouro u petak. Valjda su sve lijepe na tinderu…

Kupio sam klip kukuruza pečen na žaru na ulici. Nije bio fin koliko sam očekivao ali nije bio ni grozan. Vjerojatno bi bio bolji da je bio slaniji.

Kukuruz

Počela je kiša. Nije mi smetalo. Alergije su mi se razbuktale. Nije se vidjelo po kiši. Bilo je neke ljepote u zlokobnom izgledu sivog zaljeva.

Šetnica uz more je bila prazna. Sve je izgledalo kao zaleđeno u vremenu, osim kiše i mene.

Kiša

Sljedeći dan sam otišao na šetnicu navečer. Vrvila je životom, ljudi su šetali, trčali, vježbali, rolali se. Policija će te potjerat sa zidića ako te vide da sjediš.

Šetnica je super mjesto za šetnju, išao sam tamo svaki dan otkako smo se vratili. Na nekoliko mjesta imaju po 3 kontejnera za reciklažu u obliku velikih boca. Po jedna za plastiku, papir i metal.

Nažalost, sve tri su pune mješovitog otpada. Osjećao sam se malo glupo dok sam tražio u koju da bacim svoju bocu. Šteta što ih tako krivo koriste, kao ideja su super.

Kad smo kod pogrešne upotrebe, stabla u gradu se često koriste kao wc-i. Puno puta sam naišao na tragove nedavne takve upotrebe a jednom sam baš i vidio čovjeka na djelu. I to ne u neko gluho doba, usred dana. Uz cestu sa 4 trake, praktički u centru grada.

Ovo tehnički nije pogrešna upotreba, ali skoro; na sve stavljaju alu felge. Često se vidi auto kojem felge vrijede više nego ostatak auta.

Dosta policajaca zlorabi svoju moć. Zaustavila me patrola, tražili su pasoš. Rekao sam da je u hotelu jer mi ne stane u džep i da imam sa sobom osobnu i sliku vize. Uprizorili su prožvakanu predstavu i to bez imalo pravog truda ili stila. Jedan od njih mi je počeo prijetit’ hapšenjem i kaznom od 10 tisuća. Još nisam do kraja izgovorio “ok, vodite me u stanicu” a već me drugi odvukao na stranu i ponudio mi da me “spasi” za 5 tisuća. Ponudio sam mu jednu. Našli smo se na dvije. Bio bi ih pustio da me vode u stanicu, baš da vidim dokle bi išli sa svojom malom predstavom ali sljedeće jutro smo planirali ić’ iz Maputa pa sam im odlučio platit’ i nastavit’ sa životom.

Ima dosta beskućnika. Nije baš da mi je stalo, ne osjećam poriv pomoć’. Osjetim se malo ponizno kraj njih, u smislu da me možda jedna loša odluka dijeli od toga da postanem jedan od njih. I ako postanem, nikog’ neće bit’ briga, ni’ko meni neće pomoć i to je tako, to je svijet u kojem živimo. Ne dozvolim si da se emocionalno upletem.

Sa životinjama mi je drugačije. Ni jedna životinja nikad nije prokockala ili zapila kuću, povukla niz loših poteza koji su se lako dali izbjeć’, u principu napravila išta krivo.

Dan prije nego što smo otišli iz Maputa, frend i ja smo izašli u šetnju, krenuli smo  okolnim putem do trgovine elektroničkom robom da se vratimo taman prije nego on treba počet’ radit’. Putem smo vidjeli psa, bila je kost i koža, jedva je hodala. Kako smo joj prilazili, napravila je nekoliko drhtavih koraka punih nade prema nama i pogledala u nas najtužnijim očima. Srce mi se steglo. Nismo imali ništa da joj damo, produžili smo. Malo dalje, frend je pitao ima li nekakav dućan u blizini. Rekao sam da nema, a i ne bi stigli. Došli smo do trgovačkog centra, nekih 2000 koraka dalje, ako je vjerovat’ mojoj narukvici. Pitao sam ga dal’ mu je ok da se sam vrati. – Da, zašto? Odi ti radit’, ja bi išao nazad nahranit psa. – Podržavam 100%! Uzmi joj i vode! Jesam. Kupio sam 2 kile pseće hrane. Našao sam ju gdje smo ju i ostavili. Zazvao sam ju, došla je. Jedva, toliko je slabašna bila. Bilo mi je toplo oko srca kad sam ju vidio da jede.

Ostavio sam joj ostatak hrane tamo. Pitam se jesam li pomogao. Pitam se je li uopće uspjela obranit’ tu hranu ili je pojela to što je stigla dok sam bio tamo da bi ju kasnije potjerala neka jača životinja. Nisam vidio ni jednu u okolici tako da je možda i uspjela par put’ pojest. Možda joj je to bilo dovoljno da dođe na neko bolje mjesto, gdje ima više hrane. Nadam se da je.

Sljedeće jutro, prijateljski nastrojen dečko koji radi u hotelu nam je pomogao nać’ taksi po dobroj cijeni. Ostavili smo mu za kavu pa nas je ispratio van i dočekao taksi s nama. Taksist je jako slabo pričao engleski ali je bio jako simpatičan. Uporno me zvao boss (šef). U biti, skoro svi u Maputu koji su htjeli nešto od mene su me tako zvali. Putem smo naišli na nekoliko zanimljivih cestovnih znakova. Jedan je bio čuvaj se dumpera. Ajde, pošteno. 🙂

Pazi, dumperi

Drugi je bio zabranjeno prodavanje na štandovima uz cestu.

Nema prodavanja

Imao sam znak na kojem je bila zabrana gradnje kuća ali ga nisam mogao nać u galeriji. Čudno. Srećom, frend ga je imao pa sam ga dobio nazad.

Nema kuća!

A tu je i ovo čudo marketniga. Tomorrow never come (sutra nikad neće doći). Jako čudna promidžbena poruka. 🙂

Tomorrow never come! (sutra nikad neće doći)

Pitao sam dal’ moram nosit’ masku, njegov odgovor je bio relax, only when police (opusti se, samo kad policija). Tako sam prije svake kontrolne točke ja stavljao masku a on je vezao pojas.

Na pola puta smo stali da dolije ulja u motor.

Opet Punta do Ouro

Ovdje više nisam bio boss, ovdje sam postao amigo, ponekad friend (prijatelj). Ulični prodavači su malo napadni ali bezazleni. Možeš ih samo ignorirat i produžit kraj njih ali ako im odlučiš udovoljit’ i pogledat šta imaju, mogu te iznenadit’ nečim što stvarno želiš.

Cijene su jako fleksibilne. Ako ti odbiju ponudu i ti odeš dalje, nije rijetkost da potrče za tobom i prihvate ponudu.

Naručio sam barakudu za ručak. Samo zato što zvuči cool. Dok sam čekao u glavi mi se vrtila pjesma i scena Lucy Liu kako hoda u Čarlijevim anđelima. Tiho! 🙂 Čak je bila prilično dobra. Veće kosti nego što sam očekivao.

Znam, znam, jadno je stavljat’ slike hrane. Ali Barracuda… 🙂

Prvu večer ovdje otišao sam prošetat plažom. Naišao sam na čuvara koji mi je rekao da moram otić’, da je plaža zatvorena iza šest. Okrenuo sam se, zbunjen. Prošao sam kraj našeg bungalova i produžio na drugu stranu, ovdje nije bilo nikog’ ‘ko bi me zaustavio. Zaključio sam da je to valjda bio privatni dio plaže na koji me nisu pustili.

Kasnije iste večeri, po mraku, izašli od bungalova do plaže. Pokušavali smo otkrit’ što je narančasto/crveno svjetlo koje je izgledalo k’o da ide prema nama. Postajalo je sve veće i veće i uskoro je postalo preveliko da bi bila barka. Iznenada nas je pozdravila silueta koja se samo pojavila kraj nas. Bio je policajac, pijesak je utišao njegove korake dok je prilazio. Kraj njega je stajao još jedan koji je nosio, pogodili ste, kalaš. Bili su ljubazni, pitali nas odakle smo, šta radimo. Pitao sam ih za misteriozno svjetlo. Mjesec, kažu. Kasnije, kad su se oblaci razišli i digao se malo više, postalo je očitije.

Mjesec (ne brod)

U našu obranu, bio je toliko nisko da je izgledao k’o da pluta na površini mora i bio je boje koju nikad nisam vidio na mjesecu. Kad smo riješili tu misteriju, objasnili su nam da nikome nije dozvoljeno bit’ na plaži nakon 6. Budući da smo tek došli, pustili su nas samo s upozorenjem. Simpatični dečki, nimalo nalik kolegama iz Maputa.

Sljedeće jutro smo ustali blesavo rano i pili kavu na plaži.

Kava na pijesku

Odlučili smo bacit’ opet oko na ono mjesto koje ima ronjenje na bocu. To mora bit’ zabavno, šta ne? Tako da smo se prijavili. Isti dan trening u bazenu, sutra ronjenje u oceanu. Otišli smo na (do)ručak u onaj simpatični kafić od prošli put. Sva hrana je bila izvanredna.

Ali ono što me najviše oduševilo je bio wc. U principu, to je drvena ograda oko palme sa školjkom i umivaonikom. Kameni pod, bez krova. Besprijekorno čist. K’o iz crtića. Otišao sam kasnije još jednom samo da ga ponovo vidim.

Vježba u bazenu je prošla ok, treba malo da se čovjek navikne na disanje pod vodom. Ima par jednostavnih stvari za naučit. Nisam očekivao da će na opremi postojat gumbić za gore/dolje. Bilo je nekako cool. Čavrljali smo s instruktorom putem, pokušavali shvatit’ pravila za plažu. Ni njemu nisu imala smisla, pogotovo s obzirom na to da se po ostatku grada može slobodno tumarat’ u bilo koje doba. Šalio se kako covid voli samo plažu noću.

Poslije smo se išli okupat u ocean. Puhalo je i valovi su bili visoki, zabavno. Ali, uz zabavu su s vjetrom došli i problemi. Meduze.

Ispostavilo se da nisu baš meduze ali eh, slično. 🙂 Nakon šestog uboda zaključio sam da se ne isplati i izašao. Zadnji, na leđima, je bio jako bolan.

Au. I ne, nisam. Znam šta ste pomislili, gledao sam i ja Friends 🙂

Otišli smo prošetat i imali sreću vidjet čamac kako izlazi iz oceana, zaletio se na plažu i otklizao iz vode na pijesak.

Na kraju zapanjujućeg dana, u sobi, ja sam bio tamo, nje nije bilo.

Probudio sam se prije alarma. Uhvatio par fotki dok sam pio kavu na plaži ali nisam dugo ostao, nismo htjeli kasnit’, iako smo pretpostavili da su oni uračunali malo rezerve u vrijeme sastanka.

I jesu, ništa se nije desilo prvih pola sata. Zurili smo u gospođu dok je pripremala foto opremu, bila je impresivna. Vjerojatno je koštala više nego moj auto. Upoznali smo se s njom i njenim partnerom, bili su ljubazni, davali nam savjete budući da su bili iskusni ronioci. Ponudili su da se uparimo na uronu, da pripaze na nas.

Traktor sa velikom prikolicom nas je odveo do plaže. Bile su dvije grupe po četiri, svaka je imala svog instruktora. Rekli su nam da će dame uć’ u čamac dok je još na obali a gospoda trebaju ostat’ vani da drže čamac u plićaku. To je seksistički, uzviknuo sam, ja idem doma! Pravio sam se da se okrećem. Grupa se slatko nasmijala. Jedna gospođa, rekao bih amerikanka, je rekla “bravo, tako treba”, s osmjehom ali nije se smijala. Nadam se da je shvatila da se šalim. Čamac guraju u vodu traktorom i velikim trupcem.

Vožnja čamcem je bila uzbudljiva, valovi su bili dovoljno visoki da imaš osjećaj da si u lunaparku. Kad smo stali i počele su završne pripreme, počeo sam se osjećat’ k’o da su mi pluća broj premala. Nisam imao zraka. Reko’, proć’ će. Skočili smo iz čamca i krenuli sa spuštanjem. Nije mi bilo udobno. Uši su me počele boljet’, nisam mogao kako treba izjednačit pritisak, nekako mi je uspjela voda uć’ u nos, postao sam dezorijentiran i doživio pravi napad panike. Pokazao sam da idem gore. Belgijanac kojeg smo ranije upoznali je došao za mnom i probao mi pomoć’. Probao sam još dva put zaronit ali oba puta sam izronio, nisam se mogao opustit. Otpratio me do čamca i zaronio. Jako lijepo od njega što je toliko truda uložio. Sjedio sam na čamcu i mislio kako je ovo bila jako skupa vožnja čamcem. Bio sam razočaran i ljut na svoj mozak što me tako iznevjerio. Ali brzo sam se sabrao. Kapetan me pitao želim li nazad u vodu, rekao sam da. Obe grupe su već zaronile pa sam morao malo pričekat’ da se instruktor vrati po mene. Opet sam zaronio, ovaj put sam uspješno izjednačio pritisak. Instruktor me vodio skroz do dna. Bio sam ok.

Dolje je drukčije. Mirno je i opuštajuće. Ribe su jako cool. Jedna je samo opušteno stajala na mjestu dok su ju male ribice grickale, čistile. Mala riblja autopraona. Nije bilo živahno i šaroliko kao koraljni greben na Zanzibaru gdje sam ronio na dah, ali dubina je stvarala drugu vrstu ugođaja. Bili smo na 14 metara dubine. Struja je bila iznenađujuće jaka, baš se osjetila na tijelu. Ribe klauni nisu baš bile narančaste. Valjda je dovoljno duboko da se crveni dio spektra rasprši. Na trenutke su im bijeli dijelovi svijetlili plavo-ljubičasto, kao bijela majica pod uv svjetlom. Kažu da je bila i kornjača ali meni je promakla. Ali vidio sam onu veliku bijelu jegulju sa crnim točkama. Slikali su nas, kasnije će nam poslat slike. Vrijeme je proletilo i došlo je vrijeme za izranjanje. Gledat’ u površinu je bilo fascinantno. Svi smo se vratili u čamac. Instruktorica druge grupe me pitala šta je bilo, objasnio sam joj, rekal je da je to normalno kod prvog ronjenja, da se često događa. Rekla je i da danas uvjeti nisu bili idealni, da je struja bila jaka i da to utječe i na vidljivost. Bilo mi je drago što sam ipak uspio doć’ do dolje. Mislim da želim ponovo. Prevazišao sam strah, savladao osnove, mislim da bi sljedeći put uživao još više. Možda na Mauricijusu, ako si budem mogao priuštit’.

Zanimljiv detalj, zaboravio sam skinut’ narukvicu dok sam ronio. Neću reklamirat brand ali reć ću da je jedan od onih koji prave elektroničke uređaje dostupne cijenom. 14 metara je daleko više nego što kažu da može podnijet ali izašla je i radila bez greške.

Frend je imao problem kad je izranjao, pričao mi je u čamcu. Previše je napuhao ono nešto za plutanje (zaboravio sam kako se zove čim sam čuo) i počeo je prebrzo izranjat’. To može baš bit’ opasno. Isti onaj belgijanac koji je meni pokušavao pomoć’ da zaronim ga je uhvatio i ispuhao mu to nešto i vodio ga polako do površine.

Čuo sam riječ “plovnost” dovoljno put za ostatak života. 🙂 Belgijanac je rekao da je moja bila odlična za prvi put.

Na putu nazad čamac je izveo ono iskakanje na obalu samo što smo ovaj put mi bili u njemu. Kad smo se vratili u kamp, pozvali smo drage belgijance na piće ali oni su išli na još jedno ronjenje. Ostavio sam im kontakt da se jave kad budu gotovi.

Radni tjedan se nekako provukao baz da se išta zanimljivo desilo. Svako jutro bi ustao blesavo rano, izašao sjest u pijesak, pit kavu i zurit’ u ocean. Onda šetnja, plivanje pa posao. Kroz dan bi napravili nekoliko pauza za kupanje i ručak.

Dali smo robu na pranje. Rekli su nam da ćemo morat’ “malo platit”. Sve zajedno 18 majica, bokserica i pari čarapa, 25 eura. Ne bi za to baš rekao da je malo. :/

Najskuplje pranje robe ikad

Čovjek koji je došao sa gospođama za robu nije pokucao nego je rekao “kuc kuc”. Slatko.

Skovali smo plan, početkom trećeg mjeseca frend će ić’ doma a ja na Mauricijus. Nać ćemo se u Četvrtom na Madagaskaru. Otišao sam online nać smještaj. Ubrzo sam dobio poruku od iznajmljivača u kojoj kaže da je stan oštećen u oluji i da nije siguran hoće li bit’ spreman. Ok, nastavit ću tražit’. U sljedećoj poruci je pisalo da će bit’ spreman ali da je problem sa cijenom, da mi je stranica nekako naplatila manje nego što je trebalo i htio je da mu doplatim razliku kad dođem. Odbio sam i pitao ga da otkaže rezervaciju i vrati mi novac. Rekao je da je novi korisnik na stranici i da ne zna kako točno funkcionira, da nije dobio nikakav novac i da ne zna kako da izda povrat. Računao sam da ne bi dobio novac nazad ako ja otkažem rezervaciju pa sam mu predložio da potraži pomoć od stranice. Spomenuo sam i da bi bilo dobro da provjeri uvjete korištenja stranice jer bi se traženje novca mimo stranice moglo kositi sa pravilima. Potvrdio je rezervaciju po cijeni koju sam platio, bez nadoplate. Nadao sam se da je stvarno pogriješio i da to nije nekakva prevara.

Jedno jutro smo izašli na kavu i našli super mjesto sa sjenicom. Sljedeći dan smo ponijeli i laptope i par sati radili u najopuštenijem uredu na svijetu. Ali nije bilo utičnice pa smo morali otić kad su nam se baterije ispraznile.

U petak, na jutarnjoj šetnji, čuo sam “Under your scars” od Godsmacka. I samo tako, ja sam bio tamo, nje nije bilo. Alergije su se razbuktale. Vratio sam se u sobu. Počeo radit. Popravilo se.

Zaključili smo da bi trebali izać. Nismo ni jednom, najbliže što smo došli izlasku je bila kasna večera nakon što smo nestali u rezervatu. Usput, to je najdramatičniji opis tog događaja koji sam čuo. I tehnički, nije netočan, iz perspektive svih koga poznamo, mi smo nestali na dva dana.

Znači, cuga. Čuli smo muziku iz bara na plaži. Pretpostavili smo da mora postojat’ put uz rub plaže kojim se smije proć’. Zaustavio nas je lokalac. -Beech clozed (plaža zatvorena, na užasno izmasakriranom engleskom). Pokušavamo doć’ do bara. -Ok, idemo. Znao sam kamo ovo vodi, nećemo ga se tako lako riješit. I naravno, kad smo došli tamo, on je sjeo s nama. Još jedan dečko nas je pitao smije li nam se pridružit’, žena mu je otišla doma pa je sam. Zašto ne. On je pričao engleski i ispalo je da je jako simpatičan. Platili smo našem vodiču pivo ali on nije znao skoro ništa engleskog pa smo posvetili pažnju našem novom prijatelju. Platio sam piće gotovinom i umjesto kusura dobio potvrdu o dugovanju! Napisanu kemijskom na komadiću papira. Toliko sam se nasmijao, baš mi je popravila raspoloženje.

Popio sam još jedno pivo. Novi prijatelj je bio super za razgovor. Putovao je, bio je D.J., sad se bavi informatikom. Imao je dosta pozitivnih pogleda na život. Na primjer, treba se družit’ sa curama, i ako je samo za razgovor, jer su cure odlični učitelji. I zato što ćemo inače samo počet pričat među sobom o poslu. Treba se družit’ sa mladima da upiješ njihovu energiju i ne postaneš dosadan. Treba uživat u životu jer nikad ne znaš kad će ti se čaša prevrnut’. Super mi je ta metafora.

Ali meni najdraža stvar koju je rekao je kako lokalci zovu bijelce. Svjetlucavi (the shiny ones)! Danima sam to ponavljao!

Predložio je da se prebacimo za drugi stol, visoki, za kojim se stoji pa se osjećaš više k’o da si u klubu, prihvatili smo. Platio mi je još jedno pivo. Navukao nas je da malo plešemo. Naš vodič je otišao na podij i počeo se razbacivat’. Malo je izgledao k’o da ga je Sotona zaposjeo. Uskoro ga je nadmašio jedan drugi sa još luđim pokretima. Jako zabavno za gledat’. Vodič je počeo pitat’ novac. Počeo me živcirat. Dobio je piće, to mu je više nego dosta. Novi prijatelj je uskočio, rekao mu nešto na portugalskom, dao mu nešto sitno i otpravio ga. Istinski mu je bilo stalo da nam iskustvo izlaska ostane ugodno, bio sam dirnut. I malo već i pijan. Ali naš novi prijatelj je rekao da moram probat lokalno piće, R&R, i naručio ga. Frend je za to vrijeme pijuckao sokić, ne pije. R&R je rum i sok od kupine. Crveno je, gazirano, ukusno i udara. Natjerao me da još plešem a ja inače ne plešem. Pokazao nam je snimku svoje žene, našalio sam se da ju znam sa tindera, nasmijali smo se.

Spomenuo je nekakvu zabavu sljedeći dan koja je tehnički u Južnoafričkoj Republici ali ne trebaju nam pasoši. Ić’ ilegalno u drugu državu s nekim koga si tek upoznao zvuči jako blizu najgoroj ideji na svijetu. Svidjela mi se, zvučalo je kao avantura koju imaš prilike napravit jednom u životu.

Sreo sam ga sljedeći dan kad sam izašao kupit’ još interneta. Bio je sa ženom, dobre volje, ni traga mamurluka na njemu, za razliku od mene. Rekao je da će se javit kasnije ali onda je nestao s radara. Bio sam malo razočaran ali malo mi je i laknulo, bio sam umoran i nisam ni bio baš raspoložen za izlazak.

Dečko na štandu s internetom mi je počeo bacat’ neke divlje cifre. Kupovao sam ga već prije, znao sam cijene, pa sam nastavio odbijat dok nismo došli do normalne cijene. I dok nije odustao od naplaćivanja provizije koju je upravo izmislio. Ali ne zamjeram im, trude se preživjet’. I vjerojatno misle da ako putujem onda sam sigurno bogat. Da znaju koliko sam stvarno bogat, oni bi meni nudili novac…

I tako je subota je prošla tiho i htjeli smo nać’ nešto za radit’ za nedjelju. Internet je imao samo ronjenje za predložit’. Ronjenje sa morskim psima je za iskusne ronioce, tako da je to otpalo. Ostalo nam je plivanje s delfinima, rentanje quada ili istraživanje pješke. Možda malo ilegalno zać u Južnoafričku, samo za životno postignuće.

Ustali smo rano. Nije bilo plina u šporetu pa nismo mogli skuhat’ kavu. Sjetili smo se da ono mjesto za ronjenjenje ima aparat za kavu i oni su tamo blesavo rano pa smo odlučili ić’ vidjet. Imali su kavu. Kad smo već bili tamo, pitali smo ih opet za slike. Instruktor se ispričao, bacio neko opravdanje i obećao da će poslat. Dok smo pili kavu pitali smo za ronjenje s morskim psima. Stvarno je napredna aktivnost i i mi nismo mogli. Prisluškivali smo dok su ljudima govorili da je danas vrijeme loše pa nema plivanja s delfinima, da ih se samo možda može vidjet’ sa broda. To su dvije opcije manje. Stali smo na dva mjesta gdje iznajmljuju quadove, činili su se malo skupi. Ostalo je pješačenje.

Ovaj put smo ponijeli puno vode i krenuli nać’ restoran na plaži, skoro na granici s Južnoafričkom. Google nam je rekao da je tamo ali je znao samo dio puta do tamo. Odlučili smo da ćemo ga pratit kol’ko zna pa ćemo se za ostatak snać. Googlova ruta je završila u napuštenom dijelu kampa. Imao je jezivu post-apokaliptičnu vibru.

Nakon nekoliko slijepih ulica našli smo put koji je izgledao kao da kruži preko brda prema plaži pa smo krenuli tuda. Doveo nas je do dijela kampa koji je u upotrebi, sa kolibama koje su lijepo izgledale.

Naišli smo na dvojicu čuvara ali oni su nam rekli da restoran ne postoji. Mi smo baš odlučili uvjerit’ se sami pa smo pitali vodi li put do plaže. Jedan od njih nas je otpratio do mjesta gdje se stazica odvaja od glavnog puta, beach there (plaža tamo). Došli smo do plaže i krenuli na zapad.

Nije bilo nigdje nikoga. Valovi su bili puno višlji, izgleda da je rt pružao Punti više zaštite nego što smo mislili. Vidjeli smo par zgrada ispred sebe. Jedna je izgledala k’o da je dugo napuštena. Za sljedeću je bilo teško reć’. Kad smo prišli bliže, vidjeli smo par na terasi. Odlučili smo otić’ gore i pitat’. Kad smo se približili, vidjeli smo znak, na njemu je pisalo ime restorana koji smo tražili ali izgledao je jako staro. Izgledalo je k’o da je to nekad davno postojalo ali je davno zaboravljeno. Ali popet ćemo se pa ćemo bar uhvatit pogled i popit vode.

Strma pješčana kosina i jako strme stepenice su nas dovele do drvene platforme sa stolovima i klupama ali bez znakova nedavnog korištenja. Još jedne stepenice su nas odvele do još jedne terase sa stolovima, ljudima i konobarom koji nam je poželio dobrodošlicu. Bilo je otvoreno!

Izabrali smo stol i sjeli ali zamolili su nas da se prebacimo za manji stol budući da nismo veća grupa. To je uskoro počelo imat smisla jer se brzo popunilo. Čak i donja terasa je dobila suncobrane i stolnjake. Pogled je bio zapanjujuć, otvoreno more i pješčana plaža do zauvijek. Činjenica da je toliko nedostupan ga je činila još čarobnijim. Restoran na kraju svijeta. Konobar je bio govorljiv, pitao nas je jesmo li došli iz Južnoafričke. Valjda zato što nas je vidio da dolazimo s plaže. Pitali smo ga za granicu, rekao je da je nema. Šta, samo prešetaš preko? Da, samo prešetaš! Afrika je lijepa! Rekao je uz osmijeh.

Bilo mi je jasno da moram preć’ pješke u Južnoafričku. Ali prvo pivo, ručak, malo odmora. Postojao je još jedan ulaz na terasu, wc je bio tuda pa iza zgrade. Kad sam izašao, vidio sam kratku stazu koja vodi do parkirališta punog auta. Tako da, ipak nije baš tako nedostupno. Google nas je opet izradio. Ali čak mi je bilo draže tako, nekako je cijelo iskustvo učinilo puno egzotičnijim.

Frendu se nije sviđala moja ilegalna ideja pa sam otišao sam. Jako brzo mi je telefon pokazao da sam u Južnoafričkoj. Okinuo sam sliku i krenuo nazad.

Pogledao sam ponovo u valove. Oni veći su se lomili u daljini ali čak i oni manji koji su došli do obale su izgledali impresivno. Odlučio sam se sukobit’ s njima. Izgubio sam. Čim sam ušao, bijelo zapjenjeno čudovište me bacilo u pijesak. Ok, oceane, pošteno, pobijedio si, nema plivanja za mene.

Kad je vidio koliko je blizu i da stvarno nema nikoga s kim bi upao u nevolje, odlučio je i frend otključat postignuće. Pridružio sam mu se. Ovaj put sam uočio granicu, prošli put mi je promakla. Bila je označena štapom i bocom!

Granica

Osvrnuo sam se na mjesto gdje sam ranije pokušavao plivat’, bilo je u Mozambiku. Pa sam morao opet, u Južnoafričkoj. Prošlo je mrvicu bolje, opet me srušilo ali voda je bila mrvicu dublja i ovaj put sam se dočekao na ruke i noge, ne na bok k’o zadnji put. To je značilo da sam izašao bez da sam bio prekriven pijeskom. Velik uspjeh!

Pogledao sam prema Južnoafričkoj, izgledalo je veličanstveno.

Osjetio sam neobičan poriv da samo nastavim hodat, da odem istražit pogled u daljini. Pogledao sam na kartu, neki zaljev je tamo, mora da je lijepo. Mogao bi doć do tamo za nekoliko sati. Želja da odem je rasla. Ali urazumio sam se. To bi bilo iskušavanje sreće. Ić’ tako duboko u drugu zemlju baš i ne može proć pod simpatično, to je već ozbiljno krivično djelo. Nisam htio riskirat. Ovaj put.

Nazad smo išli cestom. Puno manje poetično. Ali bar smo vidjeli cool guštera.

Chill gušter

I najzbunjujući kućni broj ikad.

Blizu hotela su nam opet ponudili quadove. Pitao sam za cijenu, odbio ponudu pa su me pitali da ponudim ja. E tako već da. Valjda u 3 popodne padne promet pa je išta bolje nego ništa. Ponudio sam im za dva sata koliko su prije tražili za jedan i pristali su. Išao sam se prije istuširat’. Frend je odlučio da će rađe preživjet’ nego se vozit’ sa mnom.

Došao sam nazad sa vozačkom, međunarodnom vozačkom, osobnom i pasošem, očekujući tonu papirologije. Umjesto toga, dečko je otišao natočit gorivo, vratio se, sišao sa quada i rekao evo. Nije ni pitao dal’ znam vozit’. Imam goriva za ta dva sata? Da, da, nema problema. Vozio sam ih prije ali dosta je prošlo od tad. I bilo je potpuno drukčije iskustvo ovdje u pijesku. K’o da ima svoju volju. Malo mi je trebalo da se naviknem, malo sam prepao neku curu kad sam vozio prema njoj mrvicu duže nego što je izgledalo sigurno. Bilo je ok, nije bilo prave opasnosti. Ali ipak, sorry zbog toga, nepoznata djevojko! Nije bilo baš zabavno, počelo je izgledat’ k’o bačen novac. Ali kako sam išao dalje, promet se prorijedio, bilo je više mjesta za eksperimentiranje. Postao sam bolji u nametanju svoje volje stroju. Postalo je zabavno. Uskoro sam driftao, skakao, pravio krugove.

Uhvatio sam par dobrih pronalazaka, kao drive-through alkohol i pekaru “nasmiješi se ponovo”.

Sat i 45 minuta kasnije, mašina je počela štucat’ i ugasila se. Pogledao sam u tank, suh. Da, da, nema problema, kaže on. Pa, ima problema. Neki lokalac je uskoro stao, htio me povuć’ ali nije mogao nać’ uže pa je rekao da će stat usput i reć’ vlasnicima. Tako je i bilo, 10 minuta kasnije su došli sa kanisterom benzina i isprikama. Nisam se ni ljutio, dan je bio toliko odličan da mi ovo nije ni okrznulo raspoloženje. Vratio sam se iscrpljen ali zadovoljan.

Noć nije bila tako dobra. Probudio sam se u lokvi znoja. Zaspao nazad. Opet se probudio, natopljen znojem. Prebacio se na drugu, suhu, stranu kreveta. Opet sanjao nju. Probudio se mokar i smrznut. Probudio se samo mokar. Ustao s osjećajem da će me nešto oborit’. Popio kavu na plaži. Poželio da sam doma. Kad bi dom bar bio mjesto, onda bi mogao kupit’ kartu do tamo. Nisam se borio s tugom, pustio sam ju da me preplavi i povuče se. Otišao sam u šetnju, išlo mi je malo teže nego inače. Otišao jest, otišao tražit’ gdje možemo napravit PCR prije leta, hodanje je sad već išlo puno teže nego inače. Ostatak dana sam odmarao. Nisam bio skroz bolestan ali nisam ni bio dobro. Osjećaj je podsjećao na potres mozga. Prepao sam se korone. Ne korone kao takve, činjenice da bi zbog nje propustio let. Odlučio sam ne razmišljat o tome.

Imao sam nešto na nozi nekih tjedan dana. Nije izgledalo jako strašno pa sam ignorirao i čekao da prođe samo od sebe.

Nije prolazilo pa sam oblučio poslat’ sliku svojoj doktorici čisto da mi bude duša na mjestu. Ne da me nije umirila nego upravo suprotno, rekla mi da se trebam brinut’ i da idem pod hitno doktoru.

Tu noć sam se opet intenzivno znojio, počeo sam mislit da su možda noga i znojenje povezani. Sljedeći dan mi je izgledalo k’o da se to na nozi počelo širit’ tako da sam počeo shvaćat situaciju ozbiljno.

Jako je padalo. Izašao sam u kupaćima i ponio majicu i ručnik u torbi, torba ima pokrov za kišu. Došao sam u kafić, obrisao se i obukao majicu. Popio kavu pa doručkovao. Frend mi se pridružio. Nakon što je on otišao, čekao sam još malo da kiša stane. Ljudi su koristili suncobrane umjesto kišobrana.

Ali ne i ovaj tip. On je imao kišobran ali je očito bio previše cool da bi ga koristio.

And not a single fuck was given…
Kad je skoro stala, otišao sam na tržnicu nać’ kišobran. Nisam mogao nać’. Kiša se pojačala pa sam se vratio u bungalov. Dok sam došao bio sam potpuno mokar. Presvukao sam se, uzeo jaknu i kapu i krenuo nazad van da riješim tu nogu.

Zdravstvena ustanova nije izgledala onako kao bi ju netko iz Europe zamišljao. Ni blizu. Da sam to vidio u filmu, optužio bi’ ih da im je scena neuvjerljiva. Ali eto je. Počeo sam slikat’ čim sam došao dok me ljekarnik nije upozorio da ne smijem.

Nisam ga ni vidio na prozorčiću apoteke. Rekao je da vlada ne dozvoljava fotografiranje javnih ustanova bez odobrenja. Znači, ostatak fotki sam morao uhvatit’ po skrivećki. Ljekarnik me odveo kod doktorice.

Ostao je prevodit’. Prva stvar koja mi je upala u oko kad sam ušao u ured je bio drveni penis na stolu. Pogledao sam još jednom da se uvjerim da dobro vidim. Ured je bio malen i znao sam da neću moć’ ulovit sliku. Ni’ko mi ovo neće vjerovat. Zapisali su moje podatke, pokazao sam putno osiguranje ljekarniku, pročitao je, rekao da je ok ali nije zapisao nikakve podatke s njega. Izašao je iz prostorije. Malo kasnije je i doktorica izašla po neke potrepštine. Ostavili su me samog! Slika penisa!

Očistila mi je ranu. Baš ju je izribala, nije se trudila bit’ nježna. Previla ju je, napisala mi recept i poslala me u ljekarnu. Dobio sam tablete. Ne pakirane u k’o kod nas. Vade ih iz ogromnih plastičnih boca i pakiraju u male vrećice. Iako sam im pokazao osiguranje, tražili su da platim gotovinom. 1 monopoly novac. Jedan. Šalica kave košta 120. Liječnički pregled i tablete za četiri dana koštaju jedan.

Doktorica nije izgledala nešto zabrinuta oko te moje noge pa sam i ja prestao bit’, bit’ će ok.

Sljedeći dan smo uspjeli nać tu misterioznu kliniku za koju su nam rekli da u njoj možemo napravit’ PCR. Prije toga smo je dva put bezuspješno išli tražit’. Google je bio prilično u krivu oko toga gdje je, ponovo. Bio je u krivu i oko one rute do rezervata i dosta stvari u Maputu. Pitam se što je to ovdje što ga zbunjuje. Uglavnom, jako ljubazan dečko nam je nacrtao kartu u pijesku koja nas je dovel na cilj.

Moć’ će nam napravit test što znači da možemo na aerodrom direktno odavde, ne moramo ostajat jedan dan u Maputu.

Petak. Vrijeme je za obavit PCR, check-in-ove za letove, pakiranje. Približavao se kraj poglavlja. Probudio sam se razmišljajuć’ o njoj. Htio sam da prestane. Htio sam zaboravit. Ali bio sam tamo, nje nije bilo. Život mi je bio više nego odličan u zadnjih mjesesc dana. Ali negdje duboko u meni, nešto je falilo. Dom.

Pa, možda nemam dom. Ali imam kartu za rajski otok! Neki bi rekli da je to i bolje. Bilo je skoro 6, vrijeme za jutarnje antibiotike. Vrijeme za započet’ dan, ostavit’ tužne misli u krevetu. Noga je išla na bolje.

Šetnja, kupanje, odličan ručak. Lijep zadnji dan.

Otišli smo i na desert, uzeli brownies sa sladoledom. Moj je imao čokoladnu kupolu. Krenuo sam ju lomit’ pa je konobar došao da mi objasni da ga krivo jedem. Šalica čokolade sa strane je topla i trebao sam je prelit’ preko kupole.

Rekao nam je da snimimo i nije bio u krivu, jako cool je izgledalo dok je topila kupolu. I bilo je jako fino tako da potpuni win.

Navečer smo krenuli radit’ check-in. Krenuo sam prvo radi za frenda ali naletio sam na problem – trebala je libanonska viza jer je presjedao u Bejrutu. Sučelje mi nije dozvoljavalo da nastavim bez nje. A let je sutra, nema baš vremena. Išli smo ponovo provjerit uvjete i/ili potražit e-vizu. Nekoliko izvora je tvrdilo da za njegov pasoš ne treba tranzitna viza. Tako da, možda se samo radilo o loše dizajniranom ili zastarjelom softveru koji je aviokompanija koristila. Zato sam probao unijet nasumične brojeve u polje za broj vize i sučelje mi je dozvolilo da nastavim i dobijem ukrcajnu propusnicu. To je bilo zastrašujuće na trenutak.

Nisu nam poslali slike s ronjenja. Njima je žao ali nešto se desilo i slika jednostavno nema. I ne, ne mogu nam dat’ popust da odemo po nove. Tako da, ništa od slika.

Sljedeće jutro nije bilo vode u bungalovu. Pumpa za vodu im se pokvarila pa su nam donijeli vode u kantama da se možemo oprat’.

Te boje je i kad izlazi iz špine. Većinom. Nekad je skoro prozirna. Od pijeska je te boje

Taksi koji smo dan ranije dogovorili je došao dvije minute ranije, nivo profesionalizma koji je nadmašio očekivanja budući da su ovdje svi jako komotni s vremenom i rijetko kad je išta na vrijeme.

Ponudio nam je da spojimo telefon na radio i pustimo svoju muziku.

Pitam se šta je pomislio kad je čuo pjesme na hrvatskom i njemačkom. Stao je da nam pokaže žirafu kako pase uz cestu i sačekao da slikamo. Jedva da se vidi na slikama ali nema veze.

Kad smo pitali za pauzu za wc, ponudio nam je papir. Vrhunska taksi usluga!

Na aerodromu smo morali na šalter aviokompanije iako smo odradili check-in online. Provjerili su nam PCR-ove i isprintali nam ukrcajne propusnice za sva presjedanja.

Na sigurnosnoj kontroli moja torba je izazvala upozorenje i odveli su me na stranu. Imao sam dvije bočice pijeska sa dvije različite plaže. Naš pijesak je lijep? pitao je ljubazni službenik. Dali su mi da ga zadržim.

U nekom trenutku su očito imali ozbiljnih problema sa kradljivcima wc papira. 🙂

Ovo nije zbogom, ovo je doviđenja, podsjetio sam sam sebe.

Jedno poglavlje je završavalo. Drugo je počinjalo.

Ima nekoliko časnih spomena koji nisu ušli u priču.

Vozila junaci, koji su davno trebali biti umirovljeni ali se još ne daju:

I za kraj, tip koji pere auto:

Pročitaj još
Related

Weekend.15 otvorio najveći poznavalac svijeta tajnih službi i Mossada

"Weekend ima tu moć privlačenja ljudi već 15 godina,...

Otvorena izložba “Tri(o)logija” dizajnerske grupe Trio

Izložba "Tri(o)logija" će sarajevskoj publici predstaviti preko trideset originalnih...

Danas počinje jubilarni 15. Weekend Media Festival

Tako će do nedjelje, 25. septembra, omiljena istarska destinacija...