Sjedio sam u svojoj kancelariji u Festivalu MESS jednog dana i pomislio: “Kakve ljudi sada snimaju filmove?” Rekao sam sebi: “Naći ću način da nabavim neke nove filmove, i napravićemo Sarajevo Film Festival!” Bio je izazov da u Sarajevo pod opsadom dovedem nove filmove i da ih prikažemo Sarajlijama, a ime “Sarajevo Film Festival” je zvučalo sjajno. Nisam mogao to uraditi sam: Maria Balque Belair iz francuske humanitarne organizacije A.I.C.F., Ademir Kenović, Dana Rothberg, meksička rediteljica, i Vanessa Redgrave, legendarna britanska glumica, pomogli su mi da skupimo filmove. Mnogo još ljudi iz Festivala MESS, produkcije Saga i Kina “Radnik”, zatim John Fawcett (IRC), Anne Marie du Preez i drugi pomogli su da pripremimo sve i prikažemo filmove. Zamolio sam mladog reditelja Srđana Vuletića da napravi trailer za festival na temu Buñuelovog i Dalijevog Andaluzijskog psa i pjesmu Nicka Cavea Until the End of the World.
Doprinos Oslobođenja
Tako sam te ratne jeseni 1993. pokrenuo prvi Sarajevo Film Festival. Postavio sam kao temu slogan “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu MESS-a su ga pripremali, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja… Sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, direktorom Oslobođenja, koje je tada bilo svjetski slavno. Zamolio sam ga da objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala, kao doprinos Oslobođenja festivalu. Slušao me je pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumije važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj nestašici papira odobri dodatne stranice za filmski festival! Onda je Salko rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici: Oslobođenje će štampati dodatnih osam stranica; cijeli jedan broj, dakle cijeli jedan dan svog života, Oslobođenje će dati Sarajevo Film Festivalu! Bio sam presretan.
Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u Oslobođenju, da napravimo katalog. Došla je odmah u prostorije MESS-a i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala katalog za skoro 150 filmova pripremljenih za festival. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu Oslobođenja, koja je počela pripremati fotografije i prelamati katalog. Nije bilo moguće praviti prelom kao danas, na kompjuteru. Radilo se sve ručno, a fotografije smo morali nositi u štampariju da se obrade na stari štamparski način.
Završili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli tekstove otkucane na starim pisaćim mašinama i fotografije; sa tim hrpama materijala u rukama uskočili smo u neki kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do Oslobođenja – relativno govoreći, jer je kod same zgrade Oslobođenja bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići automobilom bez jako velikog rizika. Vozač nas je dovezao na nekih 300 m od zgrade i rekao: “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje smo grlili papire i fotografije štiteći ih, a iznad nas je pucalo.
Napokon smo došli nekako do zgrade, i Marina nas je dovela u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Sjećam se da sam zastao na trenutak sa Dikom Kapić, lektoricom, koja se široko nasmijala, a ja sam i u polumraku vidio da joj je koža potpuno bijela: svi koji su radili u Oslobođenju dolazili su na smjene koje su trajale po mjesec-dva, nisu izlazili na svjetlo, pa su bili jako blijedi.
Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacili na posao. Složili smo katalog, ispravili greške i Cuco je poslao katalog u štampu. Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me prebaciti do centra grada. Bilo je oko 4 h ujutro. Probudili su me oko 7 h i onda se sve odvijalo nevjerovatno brzo.
Heroji festivala
Izveli su me van; tamo su velikom brzinom utovarali novi broj Oslobođenja u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje je nekad bilo zadnje sjedište. Ubacili su i mene zajedno sa novinama, naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama brojeva novog Oslobođenja, uspio da otvorim jedan broj i vidio divno odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100 km/h dok smo se probili do Otoke. Tamo, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo Oslobođenje sa pripremljenim BH bonovima u rukama (tadašnji novac), Golf bi se nakratko zaustavio, distributer otvorio prozor, ljudi su davali bonove, a on im je brzo davao novine. Sve se događalo kao u nekom akcionom filmu, strašno brzo i uhodano. Krenuli smo dalje, opet sto na sat; sve se ponovilo na još nekoliko raskrsnica. Bila je neka nevjerovatna tajna između Oslobođenja i čitalaca u tom jutarnjem ritualu, u kojem su rizikovali živote i kolporteri Oslobođenja i čitaoci.
Iz bijelog Golfa dvojke izašao sam kod Šipadove zgrade u Titovoj. Hodao sam prema nekadašnjoj slastičarni “Oloman”. Ljudi su prolazili pored mene i u hodu čitali novi broj Oslobođenja. Zastao sam i gledao ih. Vidio sam da sa radoznalošću razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila fotografija Annie Leibovitz, koju je ova najbolja svjetska fotografkinja napravila u julu 1993. na Bentbaši: sa stare elektrane u Miljacku je laste skakao mladić, a u vodi su stajali drugi kupači i gledali ga. Iznad fotografije je pisalo: “SARAJEVSKI FILMSKI FESTIVAL – Poslije kraja svijeta”. Bio sam jako ponosan: na Sarajevo, na Oslobođenje, na moj tim iz Festivala MESS.
Nisam nikada poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić i Ibrahima Cucu Horića. Sa Nadom Salom se ponekad sretnem ili čujem nakratko. Svi oni su ostali u mom srcu kao moji heroji Sarajeva, ali i filmskog festivala!
Johan van der Keuken, veliki nizozemski dokumentarista, snimio je petnaestominutni film o festivalu pod nazivom “Sarajevo Film Festival Film”, koji se može vidjeti na YouTubeu. Za deset dana tog oktobra 1993. prikazali smo 147 filmova u tri kina; bilo je preko 20.000 gledalaca koji su bukvalno rizikovali život da bi došli na projekciju. Ulaz je bio besplatan.
UVODNI TEKST IZ KATALOGA PRVOG SARAJEVSKOG FILMSKOG FESTIVALA
Slika je svijest o tami
Film. XX stoljeće. Nova umjetnost. Sarajevo. Kraj XX stoljeća. Kraj svijeta? Kraj filma?
Već devetnaesti mjesec, jedan veliki grad je pod brutalnom opsadom. Nije više važno što je to evropski grad, što je to grad gdje se vijekovima presijecaju kulture Istoka i Zapada, niti čak to što je taj grad uvijek bio otvoren za novo i drugačije, uvijek radoznao da se mijenja i da mijenja… Važno je da je jedan GRAD pod opsadom u eri visoke tehnologije, golemog ljudskog znanja i iskustva, u eri brzog prenosa informacija i, mislio sam prije, u eri razuma. Svi ovi atributi civilizacije za koju sam vjerovao da je i moja, poništavaju se svakodnevnim smrtima i razornim ranjavanjima na ulicama Sarajeva, u sarajevskim stanovima, školama, bolnicama. Na sarajevskim grobljima. I svi mi u Sarajevu svjesni smo da je to tek dio katastrofe koja se dešava u Bosni i Hercegovini, koja u drugim bosanskohercegovačkim gradovima ima još dramatičnije dimenzije.
Ne tako davno, genocid nad Jevrejima je opustošio svijet. Sada je genocid nad Bošnjacima. Potpuno je nebitno da li nam se sviđa kako se neko nacionalno osjeća ili je anacionalan. Ono što bode oči su činjenice. Dovoljne su samo dvije od mnogih koje bi se mogle pobrojati: 1. jedan grad je više od godinu i po dana pod opsadom i u njemu svakodnevno ginu ljudi, i 2. desetine hiljada ljudi umiru zbog svog imena i prezimena. Sarajevo je u grad u kojem je svijet XX stoljeća, svijet u kojem smo se rodili i odgojili, umro. Na drugim mjestima umiranje traje. Ovdje, mi živimo poslije kraja svijeta. Uprkos užasu, u Sarajevu se stvara jedna nova duhovnost, stanje stvari dosad nezabilježeno. Karakter te duhovnosti je neizreciv. Sve je sada drugo.
Na pitanje radoznalih novinara iz drugih velikih svjetskih gradova: “Zašto u Sarajevu filmski festival?”, najčešće odgovaram pitanjem: “A zašto nas ubijaju?” I gotovo uvijek osmijeh zbunjenosti kod mog sagovornika, neko nijemo izvinjenje zbog previđanja temeljnih pitanja. Nikada niko od Sarajlija nije pitao “Zašto filmski festival?”. Najveći broj filmskih stvaralaca širom svijeta nisu se pitali zbog čega. Prvi je odgovorio Wim Wenders i rekao: “Naravno, šaljem vam filmove koje tražite!”, zatim je Lina Wertmüller rekla: “Podržavam!”, potom se pojavila u Sarajevu, u privatnoj posjeti, Dana Rothberg. Rekla je: “Napravićemo sjajan festival!” Onda je došla Vanessa Redgrave povodom jednog drugog umjetničkog projekta, rekli smo joj za festival, nije rekla ništa. Otišla je, i po onome što je već dosad uradila za Sarajevski filmski festival, čini mi se da za nju sve ovo vrijeme postoji samo Sarajevo i festival.
Zašto Sarajlije i filmski stvaraoci iz cijelog svijeta razumiju tu potrebu za filmom možda bolje od drugih? Jednostavno zbog toga što osjećamo snažnije da je umjetnost temeljna ljudska potreba, jednako kao hrana, seks, san. Da biti u stalnoj blizini smrti znači najjače žudjeti ljubav. Da biti neslobodan znači shvatiti veličinu slobode.
Naravno, govorim ovdje o filmskoj umjetnosti, ne o filmu kao o mediju koji zna biti tako strašno zloupotrebljen. Govorim o filmskoj slici koja omogućuje mišljenje, ne o onoj koja ga razara.
Slika nije važna. Važna je stvarnost iza slike. Jasnija slika ne znači nužno jasniji pogled na stvarnost iza slike. Zato me ne brine što će projekcije preko elektronskih mašina biti malo mutne, boje će biti bez sjaja, krajevi slike će biti malo zakrivljeni. Zvuk nije važan. Važne su tišine između zvukova. Ne brine me što će kvalitet zvuka biti ispod opštih standarda. Tišina je uvijek istina.
Neutješni smo. Strašno je tužno poslije kraja svijeta.
Haris Pašović
