SAŠA SAVIĆ: Kako je marketinški mag, ribar i pčelar napisao svoju prvu knjigu

Nakon svih svojih talenata koje je pokazao u vođenju radijskih emisija, marketingu, ribolovu te odnedavno u pčelarstvu, Saša Savić, jedan od najpriznatijih marketinških stručnjaka u Americi, predstavlja nam se u novom svjetlu: kao pisac romana pod nazivom Četvrta violina, kojeg će promovirati 16. augusta u Sarajevu

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album

“Ne znam koliko će ljudi imati strpljenja, vremena i koncentracije čitati nešto što je duže od posta na Twitteru ili videa na TikToku”

Teško je, gotovo nemoguće, nabrojati sve ono čime se bavio i bavi Saša Savić (56), Bosanac s njujorškom adresom, i kakve mu je sve uloge život dodijelio, ali zarad ovog teksta ćemo pokušati: prijeratni radijski voditelj i urednik na Omladinskom programu nekadašnjeg Radio Sarajeva, potom praški izbjeglica, pa marketinški menadžer sa najvećim priznanjima struke u Americi, strastveni ribolovac, filantrop, odnedavno pčelar. A evo danas, najnovije: spisatelj. Svoje nevjerovatno izbjegličko iskustvo iz Praga odnosno putešestvije u Rumuniju u potrazi za drvetom od kojeg se prave violine pretočio je u knjigu nazvanu Četvrta violina, koja uskoro stiže do čitatelja.
“Četvrta violina se čita u dahu i smijehu, i jedan je od najimpresivnijih književnih prvenaca na našim poslijeratnim prostorima. Saša Savić je majstor pripovijedanja.” Kad vam ovakav osvrt na prvo književno djelo napiše Aleksandar Hemon, to znači mnogo. “On mi je dao podstrek za pisanje, ali i cijeli taj moj kružok u Sarajevu bio je inspiracija za pripovijedanje u društvu. Kad sjediš s Hemonom, Ahmedom Burićem, Peđom Kojovićem, Danisom Tanovićem i Bojanom Hadžihalilovićem, ne možeš pričati obično. Ako priča nije dobro ispričana – u dubokom si minusu. Usmena predaja je kod svih nas je bila dosta navježbana”, kaže nam Saša kroz smijeh dok razgovaramo jednog njujorškog jutra i sarajevskog popodneva.
Mnogi Sašini prijatelji radili su s njim na Četvrtoj violini. Imao je, kaže, sreću i čast da sarađuje s ljudima koji imaju divnu sposobnost pričanja priča. U prvoj verziji mu je pomagao Ozren Kebo, urednik romana je Amer Tikveša, a intervju sa autorom na promociji zakazanoj za 16. august u Buybooku vodit će Aleksandar Hemon.

Svima koji vas znaju poznata je i vaša ljubav prema ribolovu; koliko su se te navike promijenile u protekle dvije godine?
– U pandemiji je trebalo početi raditi nove stvari u životu: praviti med, pisati knjige. Pecanje je, naravno, uvijek u fokusu – evo sad sam se vratio s Aljaske – najgori dan pecanja je bolji nego najbolji dan u kancelariji. Zadnjih 20 godina sam išao u Sibir na pecanje, ali protekle tri godine nisam: pandemija, rat… Tamo gdje sam sad bio, na Aleutskim ostrvima, to je najdalji kraj Amerike. Letiš iz New Yorka za Anchorage šest i po sati, pa onda još dva i po sata leta avionom – do ničega: samo vulkani, medvjedi i ribe. I najvažnija stvar: tamo ne radi signal za telefon i niko te ne može dobiti. Super mi je ekipa.


Da li vam se na ribarskim putešestvijima pridružuje vaš prijatelj Aleksandar Hemon?
– Ponekad ide sa mnom na pecanje, ali samo ovdje na rijeku koja mi je sto metara od kuće. Ne ide sa mnom na putovanja, jer su ona ipak pomalo brutalna i lišena komfora. Hemon je ono što Amerikanci zovu “ fair weather fisherman“, to su oni što pecaju samo kad je lijepo vrijeme. Na ove puteve ne ideš ako nemaš iskustva boravka u prirodi, nije sigurno. Imamo vodiče, ali ako ti se, ne daj bože, nešto desi – minimalno si pet sati udaljen od prve bolnice. Ljudi s kojima idem su jako iskusni i moraš znati da imaš nekog pored sebe ko će znati reagovati na pravi način.
Tokom pandemije ste otkrili i ljubav prema pčelarstvu?
– Uvijek su me interesovale stvari koje su beskrajne, koje nikad ne možeš naučiti do kraja. To je i sa pecanjem tako: svaka rijeka ima druga pravila, druge ribe. Svaki put kad otvorim košnicu imam utisak da nešto drugo vidim. A to kako su pčele organizovane, to je nevjerovatno, čovjek bi mogao studirati košnicu pa da na osnovu zaključaka pravi promjene u firmi, u biznisu. Pčele su perfektna organizacija – ima pet šest različitih funkcija u košnici i svako radi svoj posao. Provodio sam puno vremena sam tokom pandemije: probudim se rano ujutro, napravim kafu i sjednem ispred košnice. Bio je to pravi zen.
Čula sam da ste u svom malom američkom predgrađu postali omiljeni.
– Najpopularniji sam tip u komšiluku. Ove starije žene koje imaju vrtove su mi zahvalne, jer otkako imam pčele i njihovo cvijeće je buknulo, voćke rastu. Kad me vide na ulici, svi mi se smješkaju. Ovdje niko ne zna šta ja zapravo radim, civil sam strogi, i evo sada pčelar.

“U pandemiji je trebalo početi raditi nove stvari u životu: praviti med, pisati knjige. Pecanje je, naravno, uvijek u fokusu: najgori dan pecanja je bolji nego najbolji dan u kancelariji”

Kako je ribar i pčelar napisao svoju prvu knjigu?
– Pisao sam je pet-šest godina, a tokom pandemije sam je završio. Čudan je bio početak pisanja. U Sarajevu, tokom jednog SFF-a, upoznao sam se s beogradskim režiserom Vukom Ršumovićem. On je snimio film Ničije dete, priču o djetetu koje je odraslo s vukovima, a neko mi je to rekao i ranije – kako je Vuk snimio film po mojoj priči. Nekada davno, mislim 1991., na Omladinskom programu smo napravili emisiju i izmislili priču o tome kako je na Bjelašnici viđeno dijete među vukovima. Ta priča je bila jedna od najslušanijih u Omladinskom programu, niko nije posumnjao da se ja zezam, morali smo to demantovati. To je bila moja verzija Orsona Wellesa i Rata svjetova. Sve smo izmontirali: neko je glumio šefa gorske službe, pa je kolegica bila danska etnomuzikologinja koja istražuje napjeve na Bjelašnici, pa se u jednoj pjesmi pjeva o tom djetetu kojeg su oteli vukovi. Sve je bila baš ozbiljna priča. Mislio sam da će ljudi shvatiti da se zezam, ali nisu, pa smo morali na vijestima objaviti demanti!
I kako se Vuk Ršumović uklapa u to?
– Pitao sam ga o tome šta planira snimati, pa mi je rekao da želi snimiti road movie: dva-tri lika sjednu u auto i krenu negdje pa se stvari dešavaju. Kažem mu da sam ja počeo pisati davno prije o nečemu što se meni desilo na putu u Rumuniji, ali nikad nisam nastavio dalje od 10-15 stranica. Pošaljem mu taj napisani početak i odmah me zovne želeći da čuje ostatak dogodovština iz Rumunije. Rekao mi je: “Počni pisati, pa ćemo praviti film”. Prva verzija je bila napisana malo drugačije, pa smo napisali i scenarij, ali se nekako sve razvuklo; ja vodio firmu, on imao svoje projekte, i ostalo je to nedovršeno. Kad je krenula pandemija, vratio sam se tom rukopisu. Utonuo sam u pisanje. Od 09:00 do 18:00 sam vodio firmu, a od 19:00 do tri ujutro sam pisao. Nekad bih znao potpuno izgubiti pojam o vremenu pa pisati cijelu noć.

Nije ovo prvi put da krenete u pustolovinu koja treba završiti filmom?
– Jednom sam snimio ribolovni film o lososima: A Passion Called Salmon. Počeo sam s idejom da napravim ribolovnu pornografiju: ideš na pecanje, loviš ribu, a svi dahću… Erotski triler za ribolovce (smijeh). A onda je film ispao kao istraživanje o tome zašto mi idemo na kraj svijeta, mučimo se da uhvatimo ribu i onda je pustimo. Taj film, odnosno prihode od njega, donirao sam organizaciji za zaštitu lososa. Zaradio je skoro milion dolara.
Zašto sada pišete knjigu o stvarima koje su se desile prije 30 godina?
– Mislim da je to zato što je pandemija iz nas istisnula sve ono što držimo u podsvijesti. Moraš te stvari reći, napisati. To nije stvar knjige, već da to izbaciš iz sebe. Pisanje jeste bilo selfhealing proces. Pišem ja godinama, ali za sebe. Ova priča je jednostavno morala biti rečena. Je li to izolacija iz mene izvukla, vrijeme kad si sam sa sobom – vjerovatno. Svi mi rat nosimo u sebi na različite načine. Često znam reći hajmo prestati pričati o ratu, ali mi to uopšte ne kontrolišemo, ta priča jednostavno izađe iz nas. Nekome su padale granate, neko je spavao na podu studentskog doma istočne Evrope, a nekom je to nešto potpuno treće.

Na sastanku s glumcem Johnom Cleeseom

Je li Četvrta violina autobiografski zapis?
– To je nešto što se desilo. Možda 80 posto od toga je fikcija, ali zapravo je to spoj hiljade priča koje imam u glavi i koje se nisu desile na tom putu u Rumuniji, već nekom drugom prilikom. Jesam zaista otišao u Rumuniju, kao izbjeglica u Pragu, sa svojim rođakom koji je bio u tom biznisu i prije rata u BiH: nabavka i prodaja drveta od kojeg se prave violine. Kad je počeo rat, našao se u Pragu s porodicom, nije znao od čega živjeti, načuo kako tog javora ima u Transilvaniji, i predložio mi u novembru 1992. da idemo tražiti drvo za violine. Bez plana i organizacije: autobusom preko Mađarske do Srbije, pa preko Kladova, prešli smo pješke Đerdapsku branu, gdje nas je čekao jedan Rumun, i putovali tri sedmice po cijeloj Rumuniji. Nadrealne su to scene bile.
Odatle kreće vaše razmišljanje o 1992. u izbjeglištvu?
– To je bio osnov za knjigu, a ona je više moje istraživanje o 1992. u istočnoj Evropi. O tome niko ne priča. Imaš izbjeglice iz cijele Jugoslavije u Češkoj. Mi Čehe još uvijek gledamo kao one siromašne turiste koji su nam prodavali kućanske aparate, a oni sad ozbiljni i slobodni ljudi. I isto to imaš i u Rumuniji. I ovo mi je bilo zanimljivo: istraživanje naše psihe, šta se s ljudima desi kad izgubiš sve odjednom. Svi likovi u knjizi su sve izgubili i svako pokušava da nađe svjetlo na kraju tunela, a tunel dug. Priča knjige je poniranje u te tunele psihe. Teško je racionalno razmišljati o tome kako da riješiš svoje probleme kad se nađeš tako izgubljen. Što prije podvučeš crtu i počneš ispočetka, prije ćeš i uspjeti. Na tom putu sam ja još odbijao da podvučem crtu.

Sa kćerkom Norom

Kakvu ste crtu podvukli nakon ove dvije i po godine “novonormalnog”?
– O ove zadnje dvije i po godine će naša djeca i naučnici pričati narednih 15-20 godina. Najveće promjene su se desile u glavama ljudi. Ja sad kad odem u firmu i imam sastanak, vidim to kod sebe, ali i kod drugih, umorim se od razgovora s puno ljudi. Nismo više u mentalnoj formi kao nekada, a puno ljudi i fizički je oslabilo, jer je bilo manje kretanja i aktivnosti. Ta mentalna strana korone će biti podjednako dramatična kao i fizička.
Šta mislite, kako će ljudi shvatiti i prihvatiti vašu knjigu?
– Da je nisam napisao sad, ne znam da li bi se to desilo ikad, iz prostog razloga što ne znam koliko će ljudi imati strpljenja, vremena i koncentracije čitati nešto što je duže od posta na Twitteru ili videa na TikToku, ko već šta prati. Sve što sad radimo, ne radimo zato što hoćemo, nego što moramo, to je neminovnost: da uradiš nešto da bi sebi pomogao, da bi preživio i bolje živio.

Gracija 205, august 2022.

Pročitaj još
Related

JASNA ŽALICA: SFF je uvijek budio osjećanje pripadnosti filmu, gradu, svijetu

Razgovarala Mersiha Drinjaković Snimio Haris Adžem / Spektroom Glumica Jasna Žalica,...

HELENA VUKOVIĆ: Predfestivalski leptirići u stomaku

Napisala Mersiha Drinjaković Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Glumici Heleni Vuković (26), višoj...

ALDINA HADŽIĆ: Borba za jednakost žena u autoindustriji i dalje traje

Razgovarala Mersiha Drinjaković Snimio Nikola Blagojević / Spektroom Prošlo je tačno...

Agnès b.: Sarajevo mon amour

Razgovarala Amra Zvizdić Buntovna i avangardna, tiha i enigmatična, Agnès...