Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović / Spektroom
Kako porodiljama u BiH omogućiti dostojanstven i lijep porod i to u pratnji osobe koju one u tom trenutku žele imati uz sebe, pitanja su od društvenog značaja za koja se zalaže Udruženje „Baby Steps“ iz Sarajeva, a koje je nedavno pokrenulo inicijativu za omogućavanje pratnje na porodima u svim porodilištima u BiH. U sklopu ove inicijative urađena je i anketa, koja još nije završena, ali je sa dosadašnjim odgovorima pokazala da 90 posto žena nije imalo pratnju na porodu, od čega je samo deset posto porodilja reklo kako nije željelo pratnju. Nimalo optimistični rezultati najveća su motivacija predstavnika Udruženja da istraju u svojoj borbi da bh. trudnicama omoguće pratnju prilikom poroda i na taj način porode učine dostojanstvenim i najljepšim činom u životu buduće majke. Upravo o ovoj temi razgovarali smo sa Amilom Tatarević, predsjednicom udruženja „Baby Steps“, te se dotakli i drugih važnih tema kao što su istrebljivanje mita i korupcije u bh. porodilištima, ali i uključivanja sarajevskog i tuzlanskog tužilaštva u cijelu priču.
Proteklog ljeta povod za naš razgovor bile su poražavajuće cifre tj. novčani iznosi koji se daju za mito u bh. porodilištima (više od dva miliona KM), a na šta je istraživanjem ukazalo upravo Udruženje „Baby Steps“. Imamo li neke indikatore korupcije u porodilištima godinu kasnije?
Redovno prikupljamo anonimna iskustva porodilja, i, nažalost, još se ne vidi pomak naprijed. Ono što je dodatno pogoršalo stanje u odnosu na prethodni period jeste COVID-19 pandemija i dodatna ograničenja u porodilištima, kao što je zabrana pratnje na porodu. Nažalost, imali smo i više smrtnih ishoda u porodilištima u prethodnom periodu, što je povećalo strah porodilja i članova njihove porodice, a već ranije smo utvrdili da je upravo taj strah osnovni razlog zašto se medicinskom osoblju nude koverte čak i kada eksplicitno ne traže. Iz straha od onoga što ih može zadesiti na porodu, od komplikacija, nebrige osoblja, te na osnovu savjeta prijateljica i poznanica koje prošle porod, porodilje se odlučuju spremiti kovertu jer vjeruju da jedino tako mogu zaštiti sebe i svoje dijete.
Koliko ste tokom protekle godine uspjeli ukazati na ovaj gorući problem koji postoji gotovo u svim porodilištima u BiH, ali i educirati javnost, posebno buduće majke, da se ljekari ne moraju častiti zato što rade svoj posao?
Ono što svakako smatramo velikim uspjehom našeg dosadašnjeg rada jeste ukazivanje na veličinu problema. Naime, oduvijek se znalo da korupcija postoji i u porodilištima, ali nikada ranije nije rađeno slično istraživanje niti se javno pričalo o traumama i nasilju koje žene prolaze u porodilištima, posebno ne kroz svjedočanstva porodilja. Važan partner su nam bili mediji koji su pomogli da rezultati našeg rada i svjedočanstva porodilja dođu do građana širom BiH, i to ne samo porodilja i članova njihovih porodica, već i do svih drugih interesnih grupa uključujući i medicinsko osoblje, predstavnike javnih ustanova institucija ali i pravnih eksperata. Tako nas i je Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo samoinicijativno pozvalo na sastanak u želji da kroz zajedničku saradnju smanjimo korupciju, čiju veličinu ni sami nisu znali dok nisu vidjeli naše rezultate. Važno je raditi na percepciji korupcije koja je umnogo iskrivljena i kod porodilja i kod medicinskog osoblja. Vidimo značajne rezultate kada je riječ o percepciji porodilja, međutim, tu je osim običajnog prava, veliki problem i upravo strah od nepoznatog pri porodu, te vjera da će se kovertom zaštiti i omogućiti bolji uslovi na porodu, i to uvijek po savjetu drugih koji su porod prošli. Vidimo i da naš projekt prati i medicinsko osoblje, te se nadamo da će djelovati pozitivno na promjenu svijesti o korupciji i kod medicinskog osoblja, koji, nažalost, u velikoj mjeri opravdavaju korupciju i nazivaju je pogrešnim imenom „čašćenjem“, „poklonom“, i u konačnici ne smatraju krivičnim djelom što je veliki problem.
To „čašćavanje ljekara“ je, na neki način, u našoj kulturi. Je li to, uopće, moguće iskorijeniti?
Ako o „čašćavanju“ govorimo u kontekstu osjećaja obaveze porodice da prilikom otpusta porodilje i bebe iz porodilišta „nagradi“ osoblje za sudjelovanje u rođenju djeteta, onda govorimo o kulturi koju je itekako moguće promijeniti, prosto iz razloga što u tom „običaju“ sudjeluje strana koja ima autoritet i mogućnost da kaže odlučno „ne“. Ako bi osoblje nekog porodilišta jednostavno dobilo instrukciju da odbija sav mito i poklone koje im pacijenti daju i držalo se te instrukcije, vrlo brzo bi se među pacijenticama proširila informacija da u porodilištu ne daju da se nude koverte, torte, pića, cvijeće i slično, baš kao što se proširi informacija da u porodilištu ne daju da se koristi lična spavaćica, ne daju mobitele, ne daju unošenje hrane i vode, i slično. U tom kontekstu nikakve razlike nema između zabrane poklona i zabrane posjeta, pacijenti se brzo prilagode novim zabranama, kao i dosad.
Međutim, ako o „čašćavanju“ govorimo kao o svjesnom sudjelovanju u korupciji – kao o mehanizmu putem kojeg pojedini zaposlenici porodilišta ostvaruju ličnu dobit koristeći svoju poziciju moći svjesno čineći krivično djelo, onda je to problem koji je mnogo dublji i teže ga je iskorijeniti, ali opet je moguće i potrebno poduzeti sve neophodne korake kako bi se ovakva praksa obeshrabrila. Među najvažnijim koracima u ovom procesu jesu uspostavljanje efikasnog sistema za prijavu korupcije i uspostavljanje vrlo oštrih sankcija na nivou bolnice za osoblje koje sudjeluje u korupciji. Također, jako važan korak u ovom procesu jeste i pokretanje krivičnih procesa i izricanje presuda u slučajevima korupcije u porodilištima, i u zdravstvu općenito. Imali smo ove godine priliku da u javnosti vidimo nekoliko presuda ovog tipa u medijima, te se nadamo da će ih u budućem periodu biti još više, jer je to jedan snažan način obeshrabrivanja ove devijantne prakse i vraćanja povjerenja u sistem i njegove kapacitete da se nosi sa ovakvim problemima.
Kao Udruženje nedavno ste sproveli anketu o tome koliko je porodilja iskoristilo svoje pravo na pratnju u porodilištu. Šta nam možete reći o rezultatima ove ankete?
Anketu smo pokrenuli s ciljem podrške inicijativi za omogućavanje pratnje na porodu u svim porodilištima u BiH. Anketom smo željeli stvoriti realnu sliku o dostupnosti ove opcije u porodilištima širom zemlje, kao i napraviti presjek iskustava porodilja po pitanju prisustva na porodu. Naši rezultati nisu konačni, međutim uzorak je i u ovoj fazi dovoljno velik da ilustruje prisutne trendove. Kao prvo, anketa pokazuje da pravo na pratnju tokom poroda, nažalost, nije realnost u mnogim porodilištima. Druga bitna stvar koju je anketa pokazala jeste da 90% žena nije imalo pratnju na porodu, od čega je samo 10% njih reklo da nije željelo pratnju. Drugim riječima – od 10 žena kojima nije omogućena pratnja, devet njih je ostalo uskraćeno za pravo i podršku koja im je bila potrebna. Anketa također pokazuje i druge probleme, s aspekta dostupnosti informacija – samo mali broj ispitanica je reklo da su od osoblja bolnice dobile informaciju o mogućnosti pratnje na porodu, dok je više od 1/3 ispitanica reklo da nije uopće znalo da li njihovo porodilište dozvoljava pratnju ili ne. Konačne rezultate ankete, sa preciznijom statistikom, ćemo objaviti u skorijoj budućnosti. Anketa je još uvijek aktivna i može se popuniti ovdje: https://forms.gle/E5xBokAvarDd6NmH6 .
Postoje li u našoj zemlji predrasude prema pratnji tokom porođaja?
Kada govorimo o porodu, u našem društvu vlada vrlo specifičan mentalitet, gdje sve ono što nije pitanje života i smrti se smatra luksuzom. Zbog toga se vrhunski standard ishoda poroda u našoj kulturi može sažeti u rečenici koju često čujemo: „Bitno je samo da su mama i beba dobro (tj. živi)!“ Sve što se dešava izvan toga i, bez obzira kakve dugoročne ili cjeloživotne posljedice imalo – fizičke ili psihičke, potpuno je nebitno. Zbog toga se, u širem društvu, i pratnja na porodu smatra nepotrebnom, jer se smatra da to ne utiče na mortalitet. Također, kod nas opet postoji još jedan vrlo specifičan momenat generacijskog prenošenja očekivanja da se žena mora patiti i trpiti patnju, bol i nasilje, da ne treba tražiti sebi načine da izbjegne ili umanji ova iskustva, da se tako dokazuje snaga žene. Zbog toga se, nažalost najviše među ženama, mogu čuti pojedini stavovi o tome kako su porodilje „razmažene“ ili „izigravaju princeze“ kada pokušaju osigurati sebi bilo kakvu podršku koja izlazi izvan okvira pukog preživljavanja, uključujući i podršku tokom poroda. Srećom, novije generacije prepoznaju da patnja i preživljavanje nije nešto što treba prihvatiti kao standard i normu, imaju pristup informacijama i vide kakav tretman imaju porodilje u razvijenim zemljama, počinju da pružaju otpor u shvataju da se treba boriti za svaki nivo podrške i komfora koji se može ostvariti i da zaista žene ne mogu očekivati da se neko drugi pobrine za njihov najbolji interes, ukoliko to same ne budu tražile i zahtijevale.
Zašto je važno imati pratnju tokom poroda i šta ta pratnja, zapravo, podrazumijeva?
Sve porodilje zaslužuju dostojanstven porod, tokom kojeg će se osjećati podržano, zbrinuto, ohrabreno. Za pozitivno porođajno iskustvo, pored stručnog, prijatnog i posvećenog osoblja, neophodna je podrška osobe koja je bliska porodilji, koja će joj omogućiti da se u nepoznatom, bolničkom ambijentu, opusti i iznese ovaj fiziološki proces do kraja. Pratnja na porodu podrazumijeva prisustvo oca djeteta ili druge osobe, po želji porodilje, tokom cijelog trajanja poroda – ne samo na izgonu. Porodilji treba istinska, iskrena ljudska podrška tokom cijelog procesa poroda, a ne samo dodatni posmatrač u posljednjim trenucima poroda.
Pratnja na porodu ima dokazane pozitivne efekte na porođajno iskustvo i porođajne ishode, između ostalog:
kraće vrijeme poroda
niži postotak postporođajnih komplikacija
niži postotak hitnih carskih rezova
niži stepen stresa i anksioznosti kod porodilje
bolje povezivanje majke s bebom.
Dozvoljavanje pratnje na porodu utječe na poboljšanje uslova u porodilištima, a time direktno utječe i na smanjenje stope korupcije – kada porodilja uz sebe ima blisku osobu tokom poroda, eliminiše se pritisak na porodicu da osoblje porodilišta potkupljuje u nadi da će time poboljšati šanse za bolji tretman tokom poroda.
Je li pratnja u porodilištima definirana zakonom? Kojim?
Nažalost, pratnja na porodu se reguliše internim aktima (pravilnicima, odlukama) koja donose bolnice pojedinačno za svoja porodilišta. Kažem nažalost jer ovakav vid odlučivanja o tako važnom pitanju prepušten isključivo na volju porodilišta je u potpunosti na štetu porodilja. Odluku ne odobrava niko iz vana, niti se preispituje, nego su porodilje dužne povinovati se istoj, jer je tako odlučila bolnica. Na ovaj način se zanemaruje u potpunosti da je porodilja korisnica usluge i da porodilište postoji radi nje, a ne obratno. Generalno je veliki problem što se kod donošenja procedura vezanih za porod, najmanje vodi računa o mišljenju i benefitima porodilja, već se isključivo gleda strana medicinskog osoblja. Da ne bude zabune, ovdje ne govorim o medicinski indiciranim procedurama i zdravstvenim problemima, već isključivo o okolnostima i uslovima za porodilju pri urednom fiziološkom porodu bez komplikacija. S obzirom na ovaj vid diktatorskog odnosa pri definisanju uslova za porodilje, šta je sljedeće što možemo očekivati? Već imamo zabranu korištenja i unošenja telefona u porodilištima, dakle onemogućavanje komunikacije s porodicom, odnosno zabrana komunikacije s vanjskim svijetom što je nametanje kontrole nad porodiljom. I pod kojim izgovorom ili opravdanjem? Jedino obrazloženje koje porodilja dobije jeste da je takva „procedura“. To što zakonske odredbe ne definišu konkretno pratnju na porodu, nikako ne znači da svaki interni akt, pa i onaj vezan za pratnju na porodu, mora biti usklađen s pravima pacijenata koje definiše zakon, a o tome se ne vodi računa ni najmanje pri donošenju odluka. Isto tako, šta je Konvencijom o ljudskim pravima, ili još pobliže saKonvencijom o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, te smo dužni poštovati odredbe iste.
Kakva je trenutna situacija s obzirom na pratnju, a u kontekstu pandemije COVID-19? Vjerujemo da je zbog pandemije pratnja bila zabranjena, je li i dalje tako u većini porodišlišta ili je dozvoljena bez obzira na pandemiju?
Pandemija je automatski dovela i do zabrane pratnje na porodu u svim porodilištima u BiH. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je odmah na početku pandemije izašla sa saopćenjem da se ženama i dalje mora omogućiti dostojanstven porod i pratnja osobe po želji, međutim, to nije bilo dovoljno, te veliki broj porodilišta u BiH i dalje ne dozvoljava prisustvo na porodu, iako je epidemiološka situacija drastično promijenjena u odnosu na početak pandemije. Određena porodilišta su počela dozvoljavati pratnju na porodu, ali je to dosta sporadično i uključuje samo određena porodilišta. Zbog toga samo pokrenuli peticiju za pratnju na porodu u svim porodilištima u BiH, koja je u roku od 24 sata imala više od 1.000 potpisa. Treba naglasiti da je pratnja u našim porodilištima i prije pandemije bila ograničena i to u smislu osobe koja predstavlja pratnju gdje je to nužno i jedino mogao biti suprug, te se prisustvo u većini slučajeva, osim nekoliko izuzetaka, odnosilo na prisustvo samo na izgonu, odnosno samom porodu bebe koji traje tek nekoliko minuta. Prisustvo na ovom dijelu poroda je više ceremonijalni čin za oca koji prisustvuje rođenju djeteta, a podrška porodilji u vidu pratnje je mnogo potrebnija u periodu kontrakcija, gdje joj masaža, ohrabrenje ili samo zagrljaj daje krucijalnu snagu za nastavak poroda. Stoga peticijom tražimo pratnju osobe po želji porodilje i to tokom cijelog trajanja poroda, dakle od trenutka ulaska u porodilište.
U Srbiji je nedavno velike reakcije izazvala kampanja u kojoj se govori o indukovanim porodima žena/majki koje izgube trudnoću. Ispostavilo se da javnost nije znala na koji način se tretiraju trudnice u porodilištima koje izgube trudnoću, te da nakon velikih bolova najčešće pobace potpuno same u wc-u. Čak je i glumica Svjetlana Bojković učestvovala u ovoj kampanji kako bi podigla svijest o induciranim porodima. Da li ste se kao Udruženje bavili ovom problematikom i znate li kakvo je stanje u našoj zemlji?
Kada govorimo o porodima izgubljenih trudnoća, prva pomisao je emocionalno stanje žene i psihička bol i tuga koju ona prolazi. Nažalost, umjesto da u porodilištu naiđe na punu podršku medicinskog osoblja, obično traume koje tada prođe samo još više uvećaju bol žene. Vrlo često se kiretaže vrše „na živo“ bez anestezije, indukcije se vrše rutinski čak i kada postoje u svijetu prepoznate alternative koje nisu bolne za ženu, posebno kada govorimo o manjoj trudnoći. Osoba koja je izgubila bebu bi trebala imati punu podršku sistema, pa čak i više od toga. Međutim, naše medicinsko osoblje nije obučeno kako postupati u takvim situacijama i, s obzirom da svakodnevno u svojoj radnoj rutini sreću takve slučajeve, pristupaju ženama kao da je i njima to svakodnevica, umanjujući veličinu njene boli riječima koje ni na koji način nisu prikladne situaciji. Porodilišta bi trebala pratiti svjetske smjernice o postupanju kod gubitka trudnoće u vidu medicinskog tretmana koji bi morao biti što bezbolniji i sa razumijevanjem stanja žene, ali i u vidu obuka osoblja za ponašanje u ovim situacijama. Osim toga, ženi bi trebalo ponuditi ili je bar uputiti na psihološku podršku i grupne podrške.
Na šta ćete se, u svojoj borbi i nastojnjima, fokusirati u narednom periodu?
U predstojećem periodu naš fokus bit će usmjeren na nekoliko frontova. Primarni cilj nam je ostvariti konkretne korake u borbi protiv korupcije u sklopu dogovorenih saradnji s porodilištima. Ovo podrazumijeva, između ostalog, i uspostavljanje online sistema za anonimnu ocjenu porodilišta i prijavu korupcije, gdje će porodilje moći da podijele svoje iskustvo s porodilištem. S tim ciljem smo ostvarili i saradnju s tužilaštvima u Sarajevu i Tuzli, kako bismo olakšali cjelokupan proces.
Također, jedan od ključnih problema je pogrešna percepcija korupcije u porodilištima kao nečega normalnog ili očekivanog. Naša misija je da educiramo javnost, da stvari imenujemo njihovim stvarnim imenom: ne postoje „koverte“ – postoji mito, ne postoji „čašćenje“ – postoji korupcija. Zdravstveni radnici su plaćeni novcem tih istih građana od kojih uzimaju koverte da im pruže uslugu u skladu s najvišim standardima. Ako uspijemo postići taj pomak u percepciji „čašćavanja“ kao nečega lošeg, nemoralnog, pogrešnog i štetnog – to će biti dovoljan uspjeh sam po sebi.
Na kraju, jedan od nama bitnih aspekata projekta jeste zagovaranje i ostvarivanje pratnje na porodu na nivou BiH. To smatramo velikim korakom u podizanju standarda usluge porodilišta i bit ćemo ustrajni u svojoj borbi da to postane stvarnost u bh. porodilištima, kao što je to standard u mnogim zemljama regiona i svijeta. Žene u našoj zemlji ništa manje ne zaslužuju dostojanstvena i lijepa porođajna iskustva od žena u drugim zemljama – pa zašto da ne uradimo sve što možemo da im to omogućimo.
Prava porodilja: paralela sa EU
Važno je napomenuti, u kontekstu gore izrečenih stavova kako su prava porodilja i pitanja u vezi majčinstva, porodiljskog, roditeljskog i očinskog odsustva, te pitanja s njima u vezi, u BiH su, osim kroz ustave, regulisana zakonskim propisima na nivou entiteta, kantona i Brčko distrikta BiH. Povelja o osnovnim pravima Evropske unije (EU Charter of
Fundamental Rights), u članu 33., u stavu 2. navodi da, radi usklađivanja porodičnog i profesionalnog života, svako ima pravo na zaštitu od otkaza sa posla iz razloga koji su u vezi sa materinstvom kao i pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo i pravo na roditeljsko odsustvo nakon rođenja ili usvojenja djeteta. Ova odredba garantuje zaštitu prava u vezi trudnoće, porodiljskog odsustva i roditeljskog odsustva, i to ne samo kao prava iz oblasti zapošljavanja i socijalne zaštite, već i kao osnovnog ljudskog prava. U skoro svim nacionalnim zakonodavstvima postoji vrlo snažna zaštita od otpuštanja trudnica ili žena na porodiljskom odsustvu. Prosječno trajanje porodiljskog odsustva u većini zemalja kreće se između 16 i 20 sedmica. Jedan broj zemalja osigurava i mješavinu različitih
oblika odsustva: nakon perioda porodiljskog odsustva koji može da koristi isključivo žena neposredno slijedi period roditeljskog odsustva koji može da koristi jedan od roditelja, kako to oni žele. Ovo je, primjerice, slučaj u Švedskoj, gdje nakon 14 sedmica porodiljskog odsustva neposredno slijedi roditeljsko odsustvo koje može da se koristi dok beba ne navrši 18 mjeseci. U većini zemalja, tokom trajanja porodiljskog odsustva zaposlene žene imaju pravo na minimalni iznos nadoknade za porodilje. Iznos nadoknade često zavisi od godina staža ili iznosa doprinosa u fond socijalnog osiguranja. Međutim, iznos ove nadoknade može da se poveća do ekvivalenta pune zarade, primjerice na osnovu kolektivnog ili drugih ugovora, kao što je to slučaj u Danskoj, Švedskoj ili Irskoj. U nekim zemljama
– npr. Nizozemska i Njemačka – zaposlene žene prosto primaju 100% zarade.
U Bosni i Hercegovini postoji 12 režima naknade plate porodilje (10 kantona FBiH, RS i BDBiH). U FBiH od ove godine počelo je uređivanje ove zakonske materije te usvojeni zakon po prvi put propisuje da porodiljske naknade za nezaposlene majke u čitavoj Federaciji BiH neće moći biti manje od 298 KM mjesečno u prvoj godini nakon poroda. Prema predloženom zakonu, pravo na novčanu pomoć ostvarivat će porodilje koje nisu u radnom odnosu, a nalaze se na evidenciji službe za zapošljavanje ili su na redovnom školovanju. “Visina iznosa mjesečne naknade porodiljama je 55 posto najniže plate u FBiH a nakanda će se isplaćivati u periodu od 12 mjeseci, oko 298 KM mjesečno. Ovo pravo će se finasirati na kantonalnom nivou. Procjena je da će biti nešto više od 9.000 korisnica ovog prava. Naravno, kantoni mogu utvrditi i veće iznose naknade za finansiranje ovog prava, u skladu sa svojim mogućnostima”, kaže federalni ministar rada i socijalne politike Vesko Drljača. Istovremeno, jedna po jedna kantonalna vlada usvajaju zakonske odredbe prema kojima se svim porodiljama treba mjesečno isplaćivati 1000 KM, što je dobar znak. Ovo bi trebalo biti jedna od prioritetnih strategija svih nadležnih jer statistika nije ohrabrujuća – natalitet je u padu, a mladi odlaze u inostranstvo gdje su uslovi za porodilje puno bolji.
