Nepodnošljiva lakoća tabuta

DŽENAZA: Dženaze se mogu zavoljeti. Nema u tome ništa ljudski neprilično. Lijepa dženaza lijepa je dženaza. Ona na koju dođu baš oni koji su trebali doći, ona kakvu insan u gordosti samom sebi poželi, ona s putnikom namjernikom koji je baš zbog toga prešao dva brda, s lijepim kiraetom, s mezarom među lijepim nišanima, negdje na brežuljku. U Potočarima je drugo. U Potočarima sve ono što živim olakša ono najteže – kopanje svog, nikako, baš nikako ne može odagnati sjenu boli u srcu i pritisak zla koje je tu bol nanijelo u razumu. Nema lakšeg tabuta od onih u Potočarima. A teže je, valjda, ponijeti samo još porodični. U Potočarima ne znaš koga nosiš ni koga spuštaš u kabur, ne znaš jer ti obraz ne da pitati, a ne da ti pitati jer znaš da su tako mogli nositi upravo tebe. Jer ono zlo koje razveze leševe kamionima po škrapama u bespuću naumilo je bilo da te ne bude.

ČOKOLADICA: Ali eto, tu sam. Šta je tu presudilo – zašto je poslije Žepe stalo, da li nas je moglo pregaziti i bagerom nagurati u Drinu, ne znam. Znam da sam u julu 1995. igrom slučaja i krajičkom oka u Klubu 808. Manevarske kao miš iz prikrajka ugledao na jednom od malobrojnih TV ekrana u goraždanskoj enklavi pukovnika sumnjive slave iz Knina i dječaka, malog dječaka, poput mog brata – najvoljenijeg mojeg – kako uzima čokoladicu, malu žutu čokoladicu. Nisam mislio da će Izudin preživjeti gašenje kamera. Bilo je to vrijeme kada mnogi u Goraždu nisu mislili ni da će preživjeti oni. Prošlo je otad mnogo, mnogo Drine. Mnogo sam saznao, mnogo zaboravio, mnogo ću još saznati o braći i sestrama po muci i kruhu enklave, poginulim i preživjelim, saznat ću, eto, i da se dječak koji je preživio smrt zvao Izudin. A osjećaj zla, zla koje se razljeva po koži kao ključalo ulje, koje ne pita ni za strah ni za hrabrost, kojem se uzalud opirati, a nemoguće prepustiti, prati me i danas, kad priđem Bratuncu i Potočarima ili kad u pogrešan čas uđem u pogrešan kutak domovine, neki tako kutak gdje to zlo nije zaspalo.

SJENE: Možda je, opet, gordo i glupavo reći da smo to zlo preživjeli. Na koži nema ožiljka, ali ispod kože iz tolikog zla izađeš ranjav. Onda možeš sebe lagati i da si mlad, i da si snažan, i pravedan, prebrati uspomene pa zadržati onaj grleni smijeh iz Omladinske ulice, odbaciti onu bugiju granate i bacanje na asfalt, možeš do besvijesti umnožavati onu ramazansku slast „somuna“ koji mati ispeče na plati šporeta, a zaboraviti cijepanje drva i krvavo otimanje za brašno, možeš opet biti čovjek kao svi ljudi. Ili ne možeš. Ustat ćeš u ponoć kao uboden jer je pukla granata – a nije, nema granata u Parizu. Smrvit ćeš neke potpuno nepoznate siledžije u kafani jer diraju momka koji liči na Bracu, a rahmetli Bracu nismo odbranili onog jula, ali će ga Suljo braniti do kabura, jer se brat ima ili nema, mi braću imamo i ne damo, ne damo ni zlu ni smrti, otimamo se i nikad se oteti nećemo. Koga se ne sjetiš po danu, zbog dobrog vica ili lijepe riječi, ili naprosto pogleda u kojem čovjek prepoznaje čovjeka, taj ti navrati u san. Ljudski se izgrlite, nekad oplačete. Mrtvi su živi dok živi sjećanje, i onda se tog sjećanja hvataš kao slamke. I vodiš u glavi i srcu bataljon sjena, ljudi koje si volio i ljudi koje nisi, ljudi koje si znao i ljudi koje nisi stigao upoznati. Sjene kakva i sam postaneš kad naučiš plakati sam.

IGROKAZ: Svake me godine neko zovne na Marš mira, svake me godine neko pita: „Hoćeš li ići i jesi li bio na dženazi?“ A ja kažem: „Dogodine ću.“ I godine prođu. Zato što svaki drugi dan u Potočarima nema nikog suvišnog, a svi smo mi u Potočarima suvišni. Ni najiskrenija sućut, ni najljepše ponašanje, ni nježnost, ni srdačnost, ništa ne može čovjeka oprati krivice što je živ na 11. juli. Nije meni do mog komfora. Ostala je moja sjena u Gradu Smrti odavno, zagledana u sijedu glavu Billa Clintona, u ispucale ruke i naborana lica majčinske boli, u patetične licemjere na ekskurziji koji ne shvataju da blato iz Potočara na cipelama čisti dušu, u vašarske štandove i limuzine od kojih porodice koje kopaju ne mogu proći, sve sam ja to vidio, pa i one koji čekaju nekakvog Willyja Brandta. Brandt se kao Nijemac koji je protiv Njemačke, nacističke Njemačke ratovao, izvinjavao u ime Nijemaca koji su ga, eto takvog, izabrali. Toliko o izvinjenjima. O gostima i govorima – neka priča ko ih je doveo. Mrtvima i porodicama koje kopaju u srcu je i pameti samo ono što je efendija Husein Kavazović nekima morao zapovijediti: „Okrenuti se tabutima!“ Najdraža posjeta Potočarima bila mi je ona najteža – kad nisam imao ni posao ni zadatak, nego dženazu i samo dženazu. Tad ignoriraš igrokaz i VIP, poneseš tabut, lopataš koliko ti se da, i znaš da si čovjek na mjestu. Ili barem sjena, dostojna prašine s kabura u Potočarima.