OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Od dva ratom obilježena mladića, glumac Goran Kostić i poduzetnik Omar Kuštrić došli su do suosnivača nove bosanskohercegovačke produkcijske kuće – Happy End Productions, u kojoj je proteklih mjeseci nastajao dokumentarac o bendu Skroz

Nedavno objavljeno

Razgovarala Amra Zvizdić
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

U književnom dragulju Khaleda Hosseinija, Amir je lovac na zmajeve koji u neobičnoj priči o netipičnom prijateljstvu dva dječaka predstavlja i protagonistu i naratora. Hosseini nam kroz Amirov glas pripovijeda o nesebičnoj bratskoj ljubavi, prijateljstvu kroz generacije, te prevazilaženju različitih životnih nedaća kroz njegovanje jedinstvene veze Amira i njegovog prijatelja Hassana koju ni vrijeme, ni okolnosti, a ni ljudi, nisu uspjeli prekinuti.
U našoj priči, protagonisti i naratori su Goran Kostić i Omar Kuštrić, lovci na sretne završetke. Prijatelji još iz JNA dana, Kostić i Kuštrić svoje životno putovanje započinju u gradu za koji ih do danas vežu neraskidive spone. Sarajevo, grad srednjeg roda, poput djeteta, kako ga je nekoć u nekoliko redova vješto opisao Đorđe Balašević, izrodilo je prijateljstvo dvojice nesuđenih kraljevskih molera, preprodavača raznoraznih nepotrepština u avanturi zvanoj bosanskohercegovačke Mućke, glumca i privrednika, čovjeka i čovjeka.
U Hosseinijevom Lovcu na zmajeve, odlazak u borbu sa zmajevima pomalo liči na odlazak u rat. Ta dječija igra tek je metafora za borbu sa vlastitim mislima, idejama, te samim sobom. Baš poput Amira i Hassana, i Goran i Omar početkom devedesetih godina prošlog stoljeća završavaju na dva različita kraja svijeta – Londonu i Istanbulu – i razdvajaju se na period od gotovo deset godina unutar kojeg ostaju u kontaktu, i dijele dobro i zlo. Mi smo ih susreli u Sarajevu, tokom snimanja prvog zajedničkog projekta: dokumentarca o grupi Skroz, a planiraju ga ponuditi i Sarajevo Film Festivalu i AJB DOC-u. “Ovo je poseban dugometražni, muzičko-dokumentarni film. Kao takav, vjerujem da će biti dobro prihvaćen od stručnog tima oba festivala”, kaže Omar.
U duhu neobičnosti kojom zrače dva svestrana prijatelja, sastajali smo se na različitim lokacijama evocirajući uspomene na bogatu prošlost, te prizivajući neko bolje i sretnije sutra.

Omare, odakle ljubav prema filmu? Za Gorana je jasno, imajući u vidu poziv koji je odabrao i bogati glumački opus koji ima iza sebe.
OMAR: Mislim da sam bio i ostao filmofil, neko ko mnogo voli film i ko mnogo uči o filmu, bilo kroz gledanje filmova, ili druženje sa ljudima poput Gorana koji su aktivni dio svijeta filma. Jako puno mojih prijatelja u Sarajevu potiče upravo iz ove industrije, tako da sam s vremenom, kao poduzetnik, iz ljubitelja filma evoluirao u nekoga ko aktivno podržava razvoj filmske industrije u BiH. Kako sam vlasnik fabrike namještaja, u početku se ta podrška ogledala u posudbi scenografije za različite filmove, a kasnije i u finansijskoj potpori određenim projektima. S vremenom sam postao koproducent nekoliko filmova i učio više o samom procesu stvaranja filma. Sve je započelo sa filmom Nebo iznad krajolika Nenada Đurića, koji je ujedno i moj vjenčani kum. Uslijedio je film Hiljadarka, u kojem se pojavio i Goran, zatim Ostavljeni Adisa Bakrača. Bilo je i nekoliko dokumentarnih filmova i manjih projekata.
GORAN: Moram dodati da se u svim tim projektima Omar pojavljuje kao “art angel”, čovjek iz sjene koji istinski voli umjetnost i koji nesebično pruža podršku umjetnicima u BiH. Radio je to oduvijek, odvajajući dio svojih prihoda za projekte u koje je vjerovao, znajući da se uloženi novac možda nikada neće vratiti. Rijetki su takvi ljudi, koji vole umjetnost zarad umjetnosti.

“Ne možemo pobjeći od onoga što je bilo, ali možemo stvoriti pozitivnije bolje sutra”

Osim na filmu Hiljadarka, da li ste do osnivanja Happy End Productions imali priliku sarađivati zajedno?
GORAN: Mislim da bismo se trebali vratiti na početak, a to je JNA. Ona nas je zapravo i spojila. Upoznali smo se 1989. u kasarni u Beogradu, gdje smo služili vojni rok. Uključili smo se u razne sekcije, pa i dramsku, u kojoj smo bili najaktivniji. Skupa smo napisali jedan odličan komad, komediju, koji smo nazvali “Dozvolite da povratimo”. Bila je to svojevrsna parodija na tadašnji nedjeljni program “Dozvolite da se obratimo”. Bazirali smo ga na stereotipima različitih jugoslovenskih nacionalnosti: jedan vojnik je bio Srbin, drugi Hrvat, treći Slovenac…
OMAR: Komad kao komad nije bio pretjerano provokativan, niti bezobrazan, međutim, pojedini su našu parodiju shvatili na potpuno pogrešan način, što je rezultiralo kaznom. Obojica smo “popili” po šamar od glavnog komandanta naše jedinice.
GORAN: Ne, ti si “popio” šamar. Ja sam bio sin vojnog oficira koji je imao viši čin od našeg komandanta, tako da me je to spasilo (smijeh).
I onda počinje rat…
GORAN: Ja sam u to vrijeme već u Londonu. Završavam prvi semestar na Pravnom fakultetu u Sarajevu i odlazim u London da se susretnem s prijateljima u namjeri da tamo provedem tek nekoliko mjeseci. Bilo je to dobro vrijeme: imalo se para, dinar je bio jak, a vize nam nisu bile potrebne, tako da sam relativno lako mogao planirati svoju londonsku avanturu. Kako sam tad ušao u Veliku Britaniju, više se nikad nisam vratio u BiH.
OMAR: Ja sam bio u rodnoj Banjaluci, a priča je slična Goranovoj. Završavam prvi semestar na fakultetu i u maju 1991. odlazim u Tursku. Uvijek sam volio da putujem, s ruksakom na leđima, u namjeri da upoznam svijet. To ljeto planiram obići Tursku, međutim, po povratku u Banjaluku već osjetim da se situacija mijenja. Odlazim opet, ovog puta u Belgiju i Tursku, u nadi da ću se uskoro ponovo naći i spojiti s Goranom. Međutim, dešava nam se – život. Mene vraćaju sa broda po dolasku u luku Dover i vraćam se u Tursku.
GORAN: I od tada prolazi gotovo deset godina do ponovnog susreta. Omar je konačno stigao u London 1997. i taj susret je bio baš brzinski.
Uspijevate li održati kontakt sve te godine koje ste bili razdvojeni zbog ratnih dešavanja?
GORAN: Kad god se nešto mijenjalo i dešavalo u našim životima, pronalazili smo način da obavijestimo jedan drugog. Omar, on je čovjek preduzetnik. Uvijek je bio takvog duha. Svako malo, poslao bi mi nešto iz Turske i pitao možemo li to prodati u Londonu. Cilj je bio da postanemo milioneri, poput Dell Boya i Rodneya. Alternativa nam je bila da postanemo moleri u londonskoj kraljevskoj palači. Posao lak, a para dobra. Kako sam u to vrijeme radio u catering industriji, kretao sam se po raznim barovima. U jednom trenutku mi je Omar poslao specijalni otvarač za boce. Nijedan prototip nismo uspjeli prodati, ali je želja za uspjehom hranila naš entuzijazam (smijeh).

Prijatelji iz mladosti, Goran Kostić i Omar Kuštrić postali su i poslovni partneri

Obojica gajite snažnu ljubav prema Sarajevu.
OMAR: Volim Sarajevo jer je specifično. Pogotovo danas. Vječni sam optimista i u svemu pokušavam pronaći pozitivnu stranu, pa tako i u Sarajevu. Život je ljepši kada vjerujete da su ljudi dobri i da je sve super. Naravno da nisam naivan, vidim i ono što je loše, ali i dalje želim vjerovati u dobro. Pripremamo trenutno scenario za jedan film, i mislim da je u prvih nekoliko rečenica satkano sve ono što Goran i ja mislimo o Sarajevu. “Sarajevski humor je kustos otvorenog grada…” Mislim da nas humor može spasiti…
GORAN: Ljubav prema Sarajevu smo prenijeli na projekte koje realizujemo. Najdalje se otišlo s dokumentarcem o grupi Skroz, zbog kojeg je i nastala Happy End Productions. To je prvi samostalni projekat na kojem smo radili skupa i sretan sam da smo ga uspješno priveli kraju. Oko dvadesetak ljudi učestvuje u filmu na način da međusobno razgovara o različitim životnim temama. To su: Elvis J. Kurtović, Dino Šaran, Nedžad Podžić Počko, Feđa Štukan, i mnogi drugi. Naravno, nezaobilazni dio filma je i Adnan Šaran i mislim da će mnogi ljudi biti iznenađeni novim pristupom dokumentarnom filmu i prepoznati našu želju da ovjekovječimo jedan značajan period bh. muzičke industrije, ali i Sarajeva.
Odakle ideja za ime Happy End Productions?
OMAR: Pa, volimo sretne završetke, hahaha! Želimo Sarajevu vratiti pozitivni duh koji je oduvijek nosio u sebi. Trudit ćemo se da taj duh prezentujemo i na regionalnom nivou. Sretan sam što već imamo različite projekte u perspektivi, uključujući dokumentarni film Ivane Sabljić iz Zagreba o Ivi Andriću. Najvjerovatnije da ćemo se priključiti projektu kao koproducenti iz BiH.
Dakle, neće biti filmova sa tužnim završetkom?
GORAN: Nadamo se da ne. Iskreno rečeno, najprepoznatljiviji bh. izvozni proizvod je tragedija. Osim drveta, mi godinama izvozimo tragediju. Za to, svakako, postoji opravdan razlog. Međutim, neophodno je ponuditi kontrast tragediji i pokušati izvući bh. društvo iz kolektivnog stanja apatije. Ne možemo pobjeći od onoga što je bilo, ali možemo stvoriti pozitivnije bolje sutra. Puno bh. filmova je snimljeno na temu nedavne ratne prošlosti. Mislim da je došlo vrijeme da se bh. film suoči sa tematikama o kojima bh. društvo možda još uvijek nije spremno govoriti. Naprimjer, o LGBT populaciji. Srbijanski film Parada je snimljen prije 10 godina. To ne znači da je Srbija njime riješila pitanje problema s kojima se ova populacija suočava, ali je barem počela postavljati prava pitanja.
OMAR: Vrijeme je da se snimi film o Olimpijadi. To je također film koji Sarajevo zaslužuje.
Kako gledate na stanje bh. kinematografije danas? Kako će Happy End Productions pomoći njezinom poboljšanju?
OMAR: Problem bh. kinematografije je taj što je ona dugi niz godina predstavljala jedan zatvoreni krug u kojem se nalazilo tek nekoliko odabranih ljudi. Dolaze nove, sjajne i kreativne generacije umjetnika koje zaslužuju svoje mjesto unutar tog kruga. Happy End Productions će upravo tim ljudima pružiti priliku da kreativno zasjajaju.
GORAN: Šansu treba pružiti ljudima koji prvi put žele da napišu scenario za film. Samo u takvim projektima se može pronaći skriveni potencijal. Međutim, za takve projekte privatna sredstva nisu dovoljna. Neophodna je pomoć države.

Gracija 423, juni 2022.

Pročitaj još
Related

AHMED LINDOV: Žene u norveškoj politici su ravnopravne s kolegama

Razgovarala Anesa Agović Snimci Privatni album Kada je Ahmed Lindov, mladi...

AMINA KOLAŠINAC: Jednakost je naše pravo i borit ćemo se za to

Razgovarala Anesa Agović Snimio Nikola Blagojević/ Spektroom Amina Kolašinac je socijalna...

NIKOLINA VUJIĆ: Ostvarenje sna

Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović Snimci Radoš Jovanović i privatni album Nikolina Vujić,...

IN MEMORIAM Kornelije Bata Kovač

Razgovarala Danijela Đonović Foto Aleksandar Anđić i privatna arhiva Jedan od...