Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Slavu mu je donio Tihi, lik iz popularne serije Otpisani, a simpatije televizijskih gledalaca pridobio je i u seriji Bolji život kao zgodni i suzdržani profesor kojeg su đaci od milja prozvali Terminator. Mnogo filmova i pozorišnih predstava nanizao je u karijeri rođeni Beograđanin i jedan od ponajboljih glumaca Vojislav Voja Brajović (67). Danas, sa statusom penzionera, ne samo da svoje godine odlično nosi nego i igra u filmovima i na pozorišnim daskama, pa je tako sarajevska publika dobila rijetku priliku da ga upozna i u teatru. Ovog puta, na Danima Jurislava Korenića, koji su tek utemeljeni a održavaju se u Kamernom teatru 55, Voja Brajović predstavio se ne samo kao glumac nego i reditelj. Riječ o predstavi Voz, odnosno o duo-drami, nastaloj po noveli američkog pisca Cormaca McCarthyja. Novelu je Voja pronašao u američkoj čitaonici u Beogradu, nakon što je slučajno na kanalu HBO naletio na film The Sunset Limited iz 2011. O tome nam je pričao nakon sarajevske izvedbe Voza, 25. maja, priznavši da ga je impresionirala filmska priča, glumačka igra Samuela L. Jacksona i Tommya Leeja Jonesa, koji je ujedno i reditelj. Konkretno, predstava Voz, u kojoj igraju dva bezimena lika, Crni i Beli, započinje tako što Crni sprečava Belog da se baci pod voz i odvodi ga u svoj stan. Tada započinje i njihov polemički razgovor, veoma interesantan, kompleksan i životan, tim prije jer je Crni bivši osuđenik i kršćanin, a Beli profesor i ateista. Oni raspravljaju o smislu i svrsi života, o ljudskoj patnji, sreći, religiji, smrti. Njihovi odgovori nisu jedinstveni, različiti su u svemu, a tako je i sa običnim ljudima kad razmišljaju o ovim temama. Za ovu predstavu se u Zvezdara teatru, gdje se izvodi Voz, traži karta više, a publika je sa velikim interesovanjem pratila u svim gradovima gdje je gostovala, što raduje Brajovića, glumca i reditelja, jer je po njegovom konceptu i publika jedan od učesnika drame. “Smatrao sam da djelo Cormaca McCarthyja ima razloga da postoji u gledalištu. Želio sam to, nadao sam se i mnogo sam radosniji kad publika reaguje, a to mi se ispunilo i u Sarajevu.”
Zašto vam je bilo važno da se okušate kao reditelj?
– Vrlo jednostavno. Prepoznao sam taj tekst, a ja čitam mnogo dramskih tekstova, i kad sam vidio da je to djelo dragocjeno i potrebno da živi na sceni, imao sam ideju da predstava ne smije da bude odvojena od gledalaca, nego svi treba da budu uključeni. Imao sam ideje kako treba da sprovedem sve i sa Sergejem na sceni, jer je sebe teško gledati sa strane. On je prateći moju ideju dobro prepoznavao šta treba da kažem i ja, a i on meni, čak i kad publiku animiramo da govori. U tom smislu je nezahvalna stvar biti i reditelj i glumac. Imao sam ideju da nađem drugog reditelja, ali ja bih mu tada nametao svoje ideje, on bi bio u drugom planu i to više ne bio njegov autorski rad.
Zašto ste za partnera izabrali Sergeja Trifunovića?
– Bio sam ubijeđen da je najbolji za tu ulogu. Sergej ima najbolju energiju i dar, umije da publiku povuče za sobom. On može sve. Moj kolega Boro Stjepanović rekao mi je u Kamernom teatru: “Tako sam poželio da igram to što je igrao Sergej, ali ja sam mator za to. Možda bi moja energija postojala, ali ne bi imala takvu harizmatičnost kao što je ima Sergej.”
Iz afiše smo saznali da je vaša supruga Milica Mihajlović prevela tekst, je li tako?
– Milica i ja smo dali tekst njenom bratu Branislavu da ga pročita. On i Milica su djeca Dragoslava Mihajlovića, našeg akademika, veoma su daroviti oboje, odlično govore engleski jezik, za razliku od mene. Bane je jedan od značajnih naših, bolje reći portugalskih, slikara, pošto 25 godina živi u Portugalu s dva sina i suprugom. Bane je preveo tekst i smatrao je da nema šanse da se izvodi, ali moja Milica je to što je Bane preveo uzela i prevela na scenski jezik, a to je ono što slušate u predstavi. Milica je to napravila tako da imamo sliku dva svijeta, ne crnog i bijelog, nego ruralnog i urbanog. Ruralni je taj koji je dobio poslanje od samog Boga.
Predstava govori o patnji, smrti, sreći… Šta vas čini sretnim?
– Nepotrebno je reći da su to moja djeca, moja supruga, zato što se to podrazumijeva. Za mene su sreća i prijateljstvo i ljubav, to su normalne stvari koje vas drže u životu. Čini me profesionalno sretnim uspjeh predstave, kad osjetimo radost i prenošenje onoga što smo htjeli i kad nam se vrati, a to je nemjerljivo. Sve ostale stvari u našem bivšem životu, koji se sada zove region, toliko su smutne, nepametne, toliko su ljudi preuzeli da se bave politikom i našim sudbinama, ne iz sopstvene koristi, nego iz biznisa.
A kada ste i zbog čega najviše patili u životu?
– Ja sam takav pegula, kako Dalmatinci kažu, jedan baksuz, jer sam uvijek imao probleme sa zdravljem, odmalena do današnjeg dana. Ja sam pokretna medicinska enciklopedija.
Šta vas je to snalazilo u životu?
– Bio sam tako bolešljiv i uvijek na ivici da li ću da opstanem, i kao beba i dječak. Bio sam predmet velikih briga svojih roditelja i okoline i zbog toga veoma mažen, pažen i voljen. Mislim da me to održalo, i za mene je još uvijek najveća radost kad znam da me neko voli. Zbog tih mojih stvari koje su me snalazile, uvijek me mučilo što ću drugima zadati probleme, brige. Kao mladić, pa student i zreo čovjek, uvijek je bilo problema. Prije desetak godina imao sam operaciju tumora na mozgu. Jednom sam pao na glavu, polomio sam svih šest vratnih pršljenova, usto mi je kičma uletila u bazu lobanje. Preležao sam tuberkulozu kad sam bio student, čak sam i Otpisane, a i prije njih jedan film, snimao pod lijekovima. Od tada ne pušim.
Vaša porodica je umjetnička, djeca su krenula vašim stopama, supruga je glumica…
– Kad ste rekli zbog čega patim, patim što oni nisu srećni. Imam dvoje odrasle djece, nikad nisam siguran kakva je njihova budućnost. Moj sin Vukota (36) je filmski scenarist, a kakva mu je perspektiva i da li se može reći da je mlad? Kćerka Iskra (26) je glumica; ona kao i njene kolegice nisu ni u jednom ansamblu, to danas ne postoji, jedna je od generacije koja nema perspektivu. Ne znam čime ti mladi ljudi zamjenjuju svoju patnju. Mlad čovjek više ne može da se uzda u svoju državu, koja će mu omogućiti da se zaposli, da planira svoju porodicu, da ima svoju kuću gdje će da se razvija i gaji svoju djecu. To su sve teške stvari koje ne mogu da ostave bilo koga ravnodušnim, kao ni mene roditelja.
Imate i najmlađeg sina Relju. Koliko mu je godina, šta ga zanima?
– Da, Relju sam dobio sa suprugom Milicom. Relja ima 13 godina, već je sedmi razred, i toliko je dobar dječak da smatram da nema odbrambene mehanizme. Opsjednut je raznim stvarima, prije svega je to sada istorija, ali je i roker, svira gitaru i voli razne muzičare. Kao i sva djeca, perfektno govori engleski jezik, ali ja neću doživjeti da vidim njegovu borbu u mladosti, njegovo sazrijevanje.
Zašto ste pesimistični?
– Pesimističan sam zbog njega, a ne svog opstanka. Društvo u kojem živim nema dovoljno razumijevanja i rasuđivanja u vođenju države, jer država mora biti u službi svoga naroda. Ne postoji narod zbog države, nego država zbog naroda.
Znači li to da ste i sada glavni oslonac svojoj djeci?
– Da, to je tako, nažalost. Naši roditelji su razvijali naša krila da uzletimo da bi njih čuvali. Sve su nam dali. Moji roditelji su takvi bili da bi mom bratu i meni, ako treba, oba bubrega dali, ako treba i svoj život. Ali samo zato da bi bili sigurni da ćemo mi imati svoju perspektivu. Ja ću dok sam živ biti oslonac svojoj djeci, ali kako će oni biti oslonac svojoj djeci?! Govorim sada ne samo o svojoj djeci nego o svim novim generacijama.
Zahvaljujući kćerki uskoro ćete postati deda. Zbunjuje li vas nova životna uloga?
– Ma, ne. Ali treba imati vremena i za unuče. Zadnjih godinu dana toliko sam radio da nisam imao prilike da vidim kako mi Relja raste. To je veliki grijeh prema djetetu. U ovim teškim vremenima, roditelji ne znaju da djeca mimo njih rastu. Ovo je vrijeme telekomunikacijskih veza, interneta i tih čuda, u kome mi ne pripadamo svojoj djeci. Bojim se da mi roditelji ne razumijemo našu djecu, da im nismo toliko važni, možda nas gledaju i kao neke dinosauruse. Sve je to zbog besperspektivnosti koju osjećaju, zatvoreni su u neke svoje veze.
Sa suprgom ste, kako se vidi, dobar i umjetnički i bračni tandem?
– Mislim da nas veže odnos prema profesiji i odnos koji smo zasnovali u jednom nevjerovatnom i čudnom spoju. Ja sam stariji od Milice, uvijek me brine njena budućnost, zato što je razlika u godinama velika, a opet smo sinhronizovan, razuman, dobronamjeran par. I nismo nikakav tandem koji onog drugog umije da protežira. Mi smo posvećeni jedno drugom, profesiji, djetetu. Nikad ne znam čemu bih od toga dao prednost, nama je sve to isto i važno.
Bili ste veliki prijatelj s Draganom Nikolićem. Kako ste podnijeli gubitak prijatelja?
– U vašu profesiju se jedna stvar umiješala; pustite popovima i advokatima da žive od tuđe nesreće, to ne treba da bude izvor egzistencije novinara. Govorili su mediji, a Milena i Dragan su na to bili jako osjetljivi, o bolestima, nekim čudima. U tih zadnjih godinu i po, oni su bili predmet takvih priča i senzacija da sam ja tri puta bio obaviješten da je Dragan umro, a posljednji put kad sam bio na Korčuli, lani u augustu. A Dragan je poživio još osam mjeseci. Nas dvojica smo stalno bili u kontaktu. Dragan nije volio da ga pitam kako je, uvijek smo pričali o nečem drugom, znali smo koja je njegova dijagnoza. Nismo htjeli da uznemiravamo Milenu, a to ne činim ni sad, jer je ona veličina, legenda živa. Uopšte ne mogu da se pomirim da ga nema. Uvijek mi je prisutan, kao da on živi, ali živi u nama.
Sa ovim godinama i iskustvom, šta je za vas smisao života?
– Drugom pružati radost. Tu možete da stavite sve, ljubav je primarna, razumijevanje, ili kako se danas moderno kaže, tolerancija. Ali, smisao života je biti čovjeku i prijatelj, razuman u svakom pogledu.
Vaš lik Beli žudi za smrću. Da li biste poželjeli da se ponovo rodite?
– Kad bih znao da ću ljudima pružati radost, onda da. Ne vjerujem u reinkarnaciju, ali bih volio da budem mnogo savršeniji. Nisam zadovoljan sa ovim što jesam.
