Nedavno objavljeno

Gospodine Kljuić, problem je u glavi, nije na glavi

Ništa ne opravdava riječ "zabrađena". Zašto bilo koga može ugrožavati nečija marama na glavi? Koliko nam treba vremena, učenja, širine duha da prevaziđemo predrasude?

Napisala Mersiha Drinjaković

Sjećanje je prokletstvo i blagoslov. Kad se u javnom prostoru spomene ime Stjepana Kljuića, nekada jednog od ključnih političara demokratske države u nastajanju, a hiljadugodišnje zemlje koja se brani od svih i svakoga, meni na um padne drugi maj 1992. i strašni Rat uživo koji se vodio na televiziji: “Stjepanedaj mi Kljuića!” Ove je riječi izgovorio tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović u telefonskom razgovoru koji je uživo emitirala TVBIH. Razgovor je vodio Senad Hadžifejzović, uvezavši Izetbegovića, kojem JNA nije dozvoljavala da napusti kasarnu u Lukavici, sa članovima ratnog Predsjedništva Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljuićem. Ova Izetbegovićeva omaška u razgovoru, kad je tražeći da priča s Ganićem od Stjepana “zatražio” Kljuića mi je uvijek razbijala težinu situacije tog dana. Kljuić, političar, novinar i pisac je imao sjajne istupe u javnom prostoru, ali nažalost znao je, od prilike do prilike, da izgovori riječi, rečenice koje su uvredljive. Na to su ga često upozoravali oni kojih se to najviše tiče. U prvom redu Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju “Colibri” i majka dječaka Anura, djeteta iz autističnog spektra. Prije tri godine u blogu za AlJazeera Balkans je napisala: “Komentirajući sve i svašta g. Kljuić se dotaknu i gnusne fotografije koja ovih dana kruži javnim prostorom i društvenim mrežama [koju je na Facebooku objavio Ivan Đakić, sin zastupnika u Hrvatskom saboru Josipa Đakića], na kojoj osoba u ustaškoj uniformi drži odrubljenu glavu osobe za koju kažu da je Srbin, pa usred programa uživo, reče: „Na licu mu se vidi da je on u suštini mongoloid i ja ne osuđujem njega, ja osuđujem oca kako ga je odgajao“.

Termin autizam ne može i ne smije imati nikakvu upotrebu van samog dijagnostičkog spektra, ali opet se koristi kao poštapalica, opis koji priziva uvredu, označava nešto bezvrijednim, glupim. Tako je i Sanela Lindsay, također majka djeteta iz autističnog spektra 2019. upozorila: “U medijima se često može čuti da je nečija politika ‘autistična’, a samo u posljednjoj sedmici smo imali dvije izjave uglednih političara i govornika (Stjepan Kljuić i Svetlana Cenić) koje su uvredljive za osobe sa poteškoćama. Bonton u javnim nastupima najčešće krše upravo osobe od kojih se najviše očekuje da ga poznaju. Uzmimo, recimo, posljednju takvu izjavu, onu Svetlane Cenić, o tome da smo „zemlja sa posebnim potrebama“. Sudeći po ostatku intervjua (Otvorena mreža, 23.1), sve što je htjela reći je da smo zemlja čiji ljudi svjesno i na vlastitu štetu prave loše odabire, ignorišu činjenice i prepuštaju se nacionalističkoj retorici uništavajući izglede za budućnost. Sve to, ustvari, odgovara definiciji jednostavnih i jasnih riječi- glup, glupost.”

I Sanela i Aida jasno, artikulisano traže da javne ličnosti, one koje kreiraju javno mnijenje na osnovu svojih istupa, ali i svi mi – ne koristimo navedene riječi u svojim govorima – osim, naravno, ako im (nam) cilj nije upravo problematika koja se odnosi na osobe iz autističnog spektra. I, evo, da dođem i do Kljuićeve najnovije uvrede. Gostujući sinoć u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, Kljuić je spomenuo ministricu za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naidu Hota Muminović. “Ja kad vidim onu ministricu obrazovanja u KS, zabrađena. Šta ona misli, šta misle ovo malo djece inovjeraca kad je vide…” Senad je rekao da svi imaju pravo na izbor i prekinuo gosta. Ovo je, nazovimo stvari pravim imenom – govor mržnje. I uvijek se iznenadim kad dolazi od osoba o kojima, uglavnom, imamo dobro mišljenje.

Naida Hota Muminović

Naivno sam mislila, kad smo još 2011. u Graciji objavili intervju sa autoricom knjige Zašto marama Đermanom Šeta i naslovili ga njezinim riječima “Problem nije na glavi, već u glavi” da 11 godina kasnije nećemo morati ukazivati na ovakve predrasude, na uvredljive riječi poput ovih Kljuićevih. Očito – moramo. Ništa ne opravdava riječ “zabrađena”. Zašto bilo koga može ugrožavati nečija marama na glavi? Koliko nam treba vremena, učenja, širine duha da prevaziđemo predrasude? Ponekad stvarno mislim da je zalud, da vodimo unaprijed izgubljene bitke, ali naše su riječi oružje i sve dok ih izgovaramo branimo svoje i svačije pravo na izbor. Kakav god on bio. Samo da nikome ne čini nažao tim izborom. To se zove odgovornost. A o njoj ćemo drugom prilikom. Prvo pobijedimo predrasude i iskorijenimo sve gore opisane uvrede iz javnog prostora. I možda postanemo bolje društvo.

 

- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img