Napisao: Emir Imamović
“Ako ustrajete u zadržavanju integriteta pozicije, ima nade da će jednom i većina dospjeti na vašu stranu.”
(Vesna Pusić)
Vjerovatno nećemo dočekati da ugledna zagrebačka profesorica, filmofilka i političarka u Sarajevo dođe kao predsjednica susjedne Republike Hrvtaske, odnosno kao prva ministrica u vladi te države. Možda, samo možda, Vesna Pusić u službenu posjetu prijestolnici Bosne i Hercegovine stigne kao ministrica vanjskih poslova. I to bi bilo veliko. Ne samo za Vesnu Pusić, nego za dvije zemlje s najdužom granicom. Bio bi to znak da se Hrvatska (a nama je to važno koliko i demokratizacija Srbije, jer, prosto, ne graničimo s BRIGAMA, kako se nekada govorilo, nego s te dvije republike) promijenila toliko da ne mora proći deset godina od saborskog istupa Vesne Pusić vezanog za politiku Zagreba devedesetih do posjeta Ive Josipovića Sarajevu i njegovog izvinjenja. A baš toliko je prošlo od dana kada su neandertalci u kravatama i nacionalistički i seksistički vrijeđali Vesnu Pusić, do dana kada je Ivo Josipović rekao ono što je ona govorila.
Vesna Pusić, rođena Zagrepčanka, u BiH je, istina, dobrodošla i kao predsjednica Hrvatske narodne stranke, zastupnica i vrlo važna učesnica približavanja Hrvatske Evropskoj uniji, ali je dobrodošlica još uvijek neproporcionalna ozbiljnosti i važnosti njenih stavova o Bosni i Hercegovini. No, ona je tako odabrala: Vesna Pusić politiku nije estradizirala, pa je tako sačuvala integritet, makar ga plaćala biračkim glasovima ili popularnošću.
“Politikom sam se odlučila baviti kada sam shvatila da se bez stvarne akcije ništa u društvu ne može promijeniti. Nisam htjela biti samo promatrač koji komentira ili analizira. Htjela sam biti dosljedna svojim uvjerenjima i boriti se za pravednost u društvu.”
Baviti se politikom a ne željeti osvojiti vlast isto je kao i prati kosu a ne skinuti kapu. Neodgovorne se osobe od odgovornih u politici razlikuju po tome što prvi hoće vlast po svaku cijenu, dok su drugi spremni platiti svaku cijenu kako bi ostali principijelni. Ili, kako je rekla Vesna Pusić, zadržati integritet pozicije, riskirajući da ih se proglasi sigurnim gubitnicima. “Njezini birači su uvjerljivo najizbirljiviji. Nije to stranačka armija koja slijedi naputke vodstva. Nije čak ni ideološka brigada. Ne, ovima svaka dlaka smeta. Zašto ovo, zašto ono, zašto previše kritičnosti, zašto premalo, zašto ovakva frizura, zašto onakva, zašto je ovo prešutjela, zašto je ono komentirala. Tko će na izbore kad je hladno i zašto baš nedjeljom? I tako unedogled. (…) Pored kandidata koji ne znaju što bi od sebe, ona se ističe svježinom i poletom”, napisao je za Vesnu Pusić kolumnista portala Index.hr, Tomislav Klauški. Nije, naravno, on Vesni Pusić otkrio toplu vodu: ona je, naime, odabrala da se bori za glasove ljudi koji imaju visoke kriterije u svakom smislu, svjesna da je riječ o manjini, ali i da neke ideje, makar masi bile neprihvatljive, valja održavati u životu bez obzira na okolnosti, jer se tako stvaraju preduslovi da jednoga dana postanu općeprihvaćene. Taj, “jedan dan” desi se nekada za deset godina, nekada za pedeset, ali se – desi. Samo što valja čekati i ne podilaziti biračima. Lako je, naime, lagati ili stvarati osjećaj straha. Odgovorno je raditi ono što se govori i govoriti ono što većina ne želi, ali mora čuti.
Nepravedno je, prvenstveno prema Vesni Pusić, kazati kako bi ona mogla, ma trebala, biti uzor ovdašnjim političarkama. Ne, Vesna Pusić bi u mnogo čemu trebala biti primjer svakome – bez obzira na spol – ko izabere politiku kao posao. Njoj, naime, nije trebala nikakva funkcija da bi se osjećala ostvarenom osobom. Vesna Pusić je, i prije politike, bila realizirana: kao sveučilišna profesorica, supruga, majka, doktorica nauka… Rođena je, rekli smo, u Zagrebu 25. marta 1953. godine (budalaština je ne govoriti o godinama, posebno ako ih neko zna “nositi” elegantno) u obitelji uglednih intelektualaca. Majka Višnja predavala je engleski jezik, dok je otac Eugen bio profesor prava i član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te bivši savjetnik generalnog sekretara UN-a!
“Kao mala nisam znala što ću od dosade pa sam cijele dane sjedila na vratima naše kuće na Šalati i pozdravljala prolaznike.” Kao malo veća, Vesna Pusić je za godinu dana završila dva razreda srednje škole, da bi mogla preko ljeta studirati jedan semestar u Chicagu. “Sve je bilo dobro u lipnju dok su svi bili tu, a onda je došlo ljeto i svi su otišli iz Zagreba, a ja ostala učiti. Došlo mi je da kažem: baš me briga, idem na more. To nije velika stvar što se tiče odluke, ali je to za mene bio prvi test sposobnosti da kad nešto odlučiš, izvršiš to do kraja.” Supruga Jurgisa Oniunasa zna od 1982, a u braku su od 1986. godine, kada je njihova kćerka Daina, buduća filmska redateljica, već imala oko godinu dana. “Daina je dva mjeseca neprekidno plakala, cijele noći i dane. Bili smo izbezumljeni, umorni, uništeni. Jura je predložio da se vratimo u London, nadajući se da će se tamo nešto dogoditi, da ćemo se snaći, ući u tu priču s bebom…U njegovu je stanu živio njegov prijatelj, Pakistanac, otac troje djece, koji je, čim nas je ugledao, vidio da smo dvoje slomljenih ljudi. Uzeo je Dainu i rekao da odemo u grad u šetnju. Bili smo isprva nepovjerljivi, no ipak smo otišli, a kad smo se vratili, on je čitao novine, a Daina mirno spavala. Otad je Daina svaku noć spavala od devet do devet.”
Vesna Pusić vjeruje da čovjek nešto novo nauči svaki dan, dok prenošenje znanja smatra jednom od najvrjednijih stvari koje se mogu uraditi. Voli čitati (Krležu i Kiša, pored ostalih), na listi njenih omiljenih filmova su i sva tri Kuma, Blues Brothers, ali i Što je muškarac bez brkova i Čokolada. Odmara se u Istri, gdje uživa u obnavljanju stare kamene kuće i pjeva, ali samo kada nema publiku. Iskreno, naime, priznaje da nema sluha. Nekada je, međutim, za pjevanje važnije srce od glasa, baš kao što je za politiku od srca važniji razum, a od ambicije – principijelnost.
