Ikone: Bernardo Bertolucci

Pripadnik zlatnog doba talijanske kinematografije, reditelj veličanstvenih filmova, pisac i pjesnik, Bernardo Bertolucci dobitnik je specijalnog Zlatnog lava za doprinos filmu na ovogodišnjoj Mostri

Nedavno objavljeno

ZAŠTO FILM? Sedamdesete su veoma značajne za talijanski film uopće, kao i za Bertoluccijeve rediteljske poduhvate. Tadašnji njegovi filmovi izazivali su svađe, kontroverze, političke napade, suđenja i šokirali gledatelje. “Ne znam ni plesati ni svirati, a poeziju sam prestao pisati kad sam započeo s filmom. U vlastitom domu imao sam mnogo boljeg pjesnika, kojeg nisam uspijevao nadmašiti. Upravo me je moj otac, kad mi je bilo 18 godina, odveo u kino da vidim La dolce vitu dok još nije nasnimljen govor. Fellini se bojao cenzure i organizirao projekciju za Pasolinija, mog oca i još neke intelektualce, koji su mogli eventualno odbraniti film. Ostao sam potpuno zatečen. Čuo se originalan ton sa snimanja, talijanski, engleski, francuski, švedski i Fellinijevo, kroz šapat, Anita, nasmij se! Nevjerovatan zvuk. Fellini je izmislio jedan svijet kojeg još nije bilo, kreirao je stvarnost koja još uvijek nije postojala. Bio je izvanredan u svakom smislu i zbog same pomisli da jedan filmski reditelj u jednom trenutku postane svemoguć. Zato snimam filmove?”

NESUĐENI PJESNIK Bernardo Bertolucci rođen je u talijanskom gradu Parmi 16. marta 1940. godine, kao sin Atillija Bertoluccija, pjesnika, historičara umjetnosti i filmskog kritičara, i majke nastavnice, porijekom iz Australije. Bernardov brat Giuseppe (60), scenarist je i dramaturg. Počeo je pisati vrlo rano, već s 15 godina, i dobio nekoliko značajnih književnih nagrada za svoju prvu knjigu In Search of Mistery. Kako je htio postati pjesnik kao i njegov otac, studirao je modernu književnost u Rimu od 1958. do 1961. godine. Otac Atillio  pomogao je reditelju Pieru Paolu Pasoliniju pri objavljivanju prvog romana, a Pasolini mu je uslugu uzvratio tako što je zaposlio Bernarda kao svog pomoćnika na filmu Accattone (1961.). Tako je počela i Bernardova filmska karijera, te je ubrzo odustao od učenja, odrekavši se diplome. Bertolucci, tako, nikada nije stekao formalno filmsko obrazovanje, tvrdeći kako je “sjedenje u francuskoj kinoteci najbolja filmska škola”. Kao 21-godišnjak snimio je prvi film La commare secca (1962.), o misterioznom ubistvu prostitutke, po Pasolinijevom scenariju. Dvije godine poslije uslijedio je veoma hvaljeni Prima della rivoluzione (Prije revolucije), za koji je na Kanskom festivalu dobio priznanje kritike.

TRIJUMF EMOCIJA I STILA Tim riječima je okarakteriziran film Konformist, nastao 1970. godine, prema istoimenom Moravijinom romanu, za koji je sam pisac rekao da je njegova najbolja ekranizacija. Marcello, kojeg tumači Jean Loius Trintignant, fašistički je podanik koji dobiva zadatak da ubije svog bivšeg profesora, antifašističkog aktivistu. Bio je to najveći rediteljev uspjeh, nominiran je za Oskara za scenarij, donijevši mu i otvoreno obožavanje Francisa Forda Coppole, Martina Scorsesea i Jonathana Demmea. Pričalo se da je Coppola priredio projekciju Konformiste za cijelu ekipu Kuma, prije početka njegovog snimanja. Snimatelj filma Vittorio Storaro je nakon njega započeo  holivudsku karijeru, Coppola ga je želio kao direktora fotografije za svoju Apokalipsu.

NAJPOZNATIJI FILM Posljednji tango u Parizu iz 1972. godine postao je slavan kako zbog erotskih scena tako i zbog stroge cenzure, danas potpuno nepojmljive. Američki udovac, kojeg je tumačio Marlon Brando, i mlada Parižanka (Maria Schneider) u praznom stanu se upuštaju u razuzdane seksualne igre, a jedno o drugom ne znaju ništa, čak ni ime. Bertolucci je osuđen za nemoral, tokom pet godina uskraćena su mu građanska prava i pravo glasa. Osuđen je na uslovnu kaznu u trajanju od četiri mjeseca. Interveniranje samog predsjednika republike spriječilo je uništavanje svih kopija filma, Bertolucci je sačuvao samo jednu. Mnogo godina kasnije, nakon ukidanja odbora za cenzuru, film je prikazan u neznatno cenzuriranoj verziji.

POSLJEDNJI KINESKI CAR Film iz 1987., biografska priča o Pu Yiu, posljednjem kineskom caru, koji je kao trogodišnjak dospio na prijesto, donio je Bertolucciju devet Oskara. To je prvi i jedini talijanski, kao i evropski film, koji je dobio Oskare za sve kategorije u kojima je i kandidiran. To je bio i prvi film kojem je vlada Narodne Republike Kine dozvolila snimanje u pekinškom Zabranjenom gradu. Vjerovatno je činjenica što je Bertolucci bio komunist odobrovoljila Peking i omogućila, prvi put, snimanje jednom stranom reditelju. Koliko je Kinezima ovaj film bio važan potvrđuje i činjenica da su britansku kraljicu odgovorili od posjete Zabranjenom gradu kako ne bi smetala ekipi. Devet hiljada krojača za 2.500 kostima, 19.000 pojedinačno odabranih statista, uglavnom pripadnika kineske vojske, 100 tehničkih radnika iz Italije, 20 iz Engleske i 150 iz Kine radilo je čitavih šest mjeseci. Jedna od kritika glasila je ovako: “Izvanredna realizacija svakog pojedinog dijela priče u svakom trenutku ostavljala je gledatelje bez daha.”

KOPRODUKCIJE Cvjetanje talijanske kinematografije, koje je pomoglo Bertoluccijevo afirmiranje, usporeno je 70-ih jer su reditelji bili prisiljeni na koprodukciju s nekim američkim, francuskim, njemačkim i švedskim kompanijama i glumcima zbog globalne recesije talijanske filmske industrije. Ni Bertolucci nije bio izuzetak, tako je u Posljednjem tangu glumio samo jedan Talijan (Massimo Girotti) – filmovi su više zarađivali angažiranjem stranih glumaca. Bertolucci sasvim sigurno nije žalio zbog toga, bio je politički aktivan i priznati marksist, a koristio je svoje filmove kako bi izrazio vlastite političke poglede. Konformist kritizira fašizam, Dvadeseti vijek analizira razliku između ljevice i desnice, a Posljednji kineski car svoju priču pripovijeda na način veoma blizak službenim kineskim vlastima.

SEKS I POLITIKA Mnogo je kritika na račun Bertoluccijevih filmova zbog njihovih najčešćih tema – seksa i politike. Smatra se kako je njegov film otvorio vrata erotici u mainstream filmovima sedamdesetih. Seks je, uglavnom, prikazan na poremećen i bludan način, dok Bertolucci istražuje snagu seksualnih odnosa u životima ljudi. Sem skandalozne sodomističke scene i prvi put na filmu prikazanih stidnih dlaka u Tangu, njegov posljednji film Sanjari (Dreamers, 2003.) kritiziran je i zbog proširene scene seksa, te prikazivanja muškog masturbiranja i sugeriranja na neprirodnu, incestnu vezu brata i sestre. Bertolucci koristi kontroverze oko svojih filmova da bi ljude ohrabrio i podstaknuo na preispitivanje samih sebe i društva u kojem žive. On posjeduje jednu izuzetnu vještinu, a to je stavljanje ljudske duše pod mikroskop. Kao u onim Woodyja Allena, psihoanaliza ima veliku ulogu i u njegovim filmovima. Poznato je da je Bertolucci svugdje sa sobom vodio veliki broj psihijatara, koji su tumačili njegove snove. Njegovo interesiranje i pokušaj da razumije sva ljudska stanja rezultiralo je mnogobrojnim eksplicitnim scenama u filmovima.

DVADESETI VIJEK Novecento iz 1976. godine okarakteriziran je Bertoluccijevim najambicioznijim filmom. To veliko historijsko djelo o Italiji od 1901. do 1945. ispričano je kroz ideološki ključ intelektualca komuniste. Film počinje Verdijevom smrću, a završava padom fašizma. Glumačku ekipu činili su: Robert De Niro, Gerard Depardieu, Burt Lancaster, Donald Sutherland, Dominique Sanda i Alida Valli. Film je koštao, u to doba nevjerovatnih i rekordnih, deset milijardi lira, a u rediteljskoj verziji trajao je čitavih šest sati. Za prikazivanje u Americi skraćen je na 315 minuta, a uz veliku muku reditelj je napravio i verziju od 245 minuta. Doživio je svugdje ogroman uspjeh, sem u Italiji, zbog optužbi za političku jednostranost, i SAD-u, zbog konfuznosti skraćene verzije.

DALAJ LAMA U KINU Devedesetih je Bertolucci već bio slavan i mogao je raditi sve što poželi. Nakon neprilika u Maroku, Alžiru i Nigeru sa snimanjem Čaja u Sahari (1990.) zbog obilnih kiša poslije dvogodišnje suše, uslijedio je Mali Buddha (1993). Svjetska premijera održana je u Parizu u prisustvu Dalaj Lame, koji prije toga nikada nije ušao u kino. Upravo zbog njegovog prisustva, projekcija je održana u popodnevnim satima kako ne bi mijenjao svoju naviku ranog odlaska na počinak, u devet sati. Na setu u Nepalu su, svakog jutra u pola šest, 800 statista i cijela vojska tehničara koji montiraju i razmontiraju jedan cijeli gradić. Film u kojem Keanu Reeves glumi Sidarthu koštao je 35 miliona dolara.

IDEALAN GLEDATELJ Prema mišljenju Bernarda Bertoluccija, specijalni efekti u filmu ne trebaju imati više prostora i važnosti od njegove priče i likova. Tvrdi, također, potrebu za obaveznim postojanjem “jednih otvorenih vrata” na setu, dakle, mogućnosti bijega od scenarija, na način da glumci, bez obzira na izvedbu, mogu potpuno doživjeti lik koji tumače. Ove premise omogućile su Bertolucciju da postane jedan od samo nekoliko talijanskih reditelja visoko cijenjenih u svijetu filma. “Danas sam za takve filmove i publiku koji se ne boje osjećaja, a gledatelj kojeg tražim je onaj sposoban da se nesvjesno prepusti radnji filma i da u njoj sudjeluje.”


Kako sam ubijedio Branda da snimi Tango

“Iskreno, htio sam da igraju Dominique Sanda i Trintignant, ali on mi je, skoro plačući, rekao da se ne želi potpuno skinuti, niti snimati scene seksa. Dominique je bila u drugom stanju. Otišao sam kod Belmonda, koji me skoro izbacio, misleći da sam pornograf. Delon je bio fasciniran ponudom, ali je uz pojavljivanje u filmu želio biti i producent. Christian Ferry iz Paramounta doveo je Branda u Pariz. Moj engleski je tada bio tako strašan da mi je trebalo dosta vremena da mu objasnim priču, dok se on smijao, gledajući kako nervozno tresem nogom. Želio je vidjeti Konformistu i pozvao me u Los Angeles, na daljnji dogovor. U njegovoj kući pričalo se o svemu, sem o filmu. Na kraju sam, ne znam ni sam kako, uspio. Na setu je atmosfera bila tako intenzivna, da je na neke, kao na Mariju Schneider, ostavila traga za cijeli život. S Brandom sam se dobro slagao, ali me desetak godina nakon snimanja nije želio vidjeti, vjerovatno zbog moje duboke invazije na njegovu ličnost, koju sam uspio snimiti, a koje je postao svjestan tek kada je vidio film. Na snimanju Apokalipse pitao je Storara za mene: kako je dječak-prorok. Tek 20 godina poslije smo prvi put telefonski razgovarali, zvao me da dođem, i to odmah, dok sam bio u LA-u. U njegovoj sobi je sve bilo isto, jedini novi detalj bila je Buddhina figura na kaminu. Pričao mi je o svojoj djeci, o tragičnim ubistvima i samoubistvima, tek se počinjao oporavljati. Bio je veoma debeo, karakterizirala ga je neka orijentalna punoća, a ipak je još bio lijep.”

Maria Schneider o Tangu

“Scena s puterom nije bila predviđena scenarijem. Bila je to Brandova ideja, koju sam odbila, naljutivši se. Ali, kasnije, nisam mogla reći ne. Trebala sam zvati svog agenta ili advokata, jer ne može se glumca tjerati da radi nešto čega nema u scenariju. Ali, bila sam premlada. Tako sam bila skoro prinuđena da pristanem na nešto što smatram pravim nasiljem. Moje suze u toj sceni su prave. Suze poniženja. Još nisam oprostila Bertolucciju način na koji me je tretirao i ignorirala sam ga 17 godina kasnije u Tokiju. Sjećam ga se vrlo dobro, manipulirao je i Brandom, kao i sa mnom. Nekada je ujutro na setu bio veoma ljubazan i pozdravljao nas, a nekad nije govorio ništa – samo da bi vidio naše reagiranje. Bila sam previše mlada i naivna. I iskorištena, za samo pet hiljada dolara…”

Gracija 64, 21.3.2007.

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...