Sandra Đurbuzović: Hrabrost je živjeti i umrijeti kao umjetnik

“Umjetnost mora da budi, pobuđuje, animira, pokreće, mijenja, izaziva”, kaže za Graciju umjetnica iz Budve, dobitnica druge nagrade za radove prvi put izložene na 55. Hercegnovskom zimskom salonu

Nedavno objavljeno

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Sandra Đurbuzović dobitnica je druge nagrade 55. Hercegnovskog zimskog salona, za radove Lični Isus II i Crnogorac – anđeo ljubavi, koji je pod sloganom Mnogolikost priređen u gradskoj galeriji Josip Bepo Benković. Njeni umjetnički radovi, u obrazloženju stručnog žirija, motivisani su hrabrošću i smjelošću autorke, koja posmatraču ostavlja prostor za ozbiljno razmišljanje. Radoznala, duhovita i nadasve provokativna u svom likovnom izrazu ova talentovana Budvanka, istražuje i pomjera granice predvidljivog i poznatog. Grafički dizajn diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1992. godine. Od tada dizajnerske i radove iz likovne i primjenjene umjetnosti izlaže na grupnim i samostalnim izložbama u Crnoj Gori i inostranstvu. Dobitnica je više nagrada za dizajn, među kojima i nagrade francuske Vlade, kao i nagrade njemačkog grada Eutin. Članica je ULUCG-a, Internacionalnog umjetničkog udruženja Rusije te budvanske umjetničke grupe Stari grad. Kao art direktor uspješno je sarađivala sa mnogim eminentnim klijentima, između ostalih IPC Sarajevo, IRCR, UNICEF, National Geographic-Washington, Philip Morris International, Hemofarm, Panfarma… Uz slikarstvo i vajarstvo, strast joj je pisanje poezije za djecu i odrasle.

Drugonagrađeni radovi Lični Isus II i Crnogorac – anđeo ljubavi, po mišljenju žirija, uz hrabrost i smjelost posmatraču ostavljaju prostor za ozbiljno razmišljanje ili, kako reče novski slikar N. Kosić, ovo djelo je magija nedorečenog?
– Uvjerila sam se da neki moji radovi, iako toga nisam svjesna dok stvaram, izazivaju sličan utisak kod stručne i šire publike, na različitim meridijanima, kao što je i žiri 55. Hercegnovskog zimskog salona istakao – da sam ja, to jeste moji radovi smjeli i hrabri. Ovaj zaključak otvara prostor za mnoge slojevite teme o društvu koje činimo u trećoj deceniji 21. vijeka. Hvala dragim ljudima iz žirija, i kolegi Kosiću na divnoj konstataciji i potpori, a naročitu zahvalnost izražavam mladom i odličnom slikaru mr Irvinu Masličiću, umjetničkom selektoru Salona, koji je moje radove prepoznao, uvrstio u svoj izbor i tako ih učinio vidljivijim publici.
Da li je potrebno imati hrabrosti za stvaranje provokativnog djela, ironijski intoniranog i latentno kritičnog prema savremenom Crnogorcu ili je to pak zovemo umjetnička sloboda?
– Hrabrost je živjeti i umrijeti kao umjetnik, naročito u društvima koje proživljavaju decenijsku tranziciju, gdje kultura krhka, umnogome nezaštićena i devastirana, prolazi u kontunuitetu nervni slom, te institucionalni civilizacijski odron temeljnih vrijednosti… Što bi rekao Dositej, Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce! Radimo na sebi, učimo, obrazujmo se, hranimo hram duše i tijela najfinijim i najboljim što nam umjetnost pruža, to je brana od crvotočine petparačkog koje nas zatrpava, koje treba da ode zauvijek u slivnik, gdje mu je i mjesto.

Recite nam nešto više Vašim nagrađenim radovima te da li ste ih izlagali i gdje?
– Da, upravo selektovane slike, Personal Jesus II i Crnogorac, pripadaju ciklusu About Love and Other Stories koji je započet 2017. godine. Slike iz ovog ciklusa bile su izlagane pojedinačno u Budvi, na Cetinju i u Podgorici, kao i na samostalnim izložbam u tivatskom Porto Montenegru i kotorskoj Gradskoj galeriji, ali i u Italiji, u Bolcanu, regija Alto Adiđe. Zahvaljujući galeristima Virdžiniji Germozi i Pjetru Marangoniju koji su vidjeli radove u našem budvanskom ateljeu i rekli, Sandra, mi nemamo u Italiji ovakve slike, moramo Vam prirediti izložbu u galeriji La Stanca u Bolcanu, da ih i Italijani vide! I, zaista, bila je to dobro posjećena i zapažena izložba koja je oplemenila moj život dragim ljudima i najljepšim uspomenama. Narativ koji prožima ciklus slika nosi i estetsko emotivne vrijednosti kojima sam bila duže opčinjena, preokupirana i predana cijelim bićem. Na slikama su predstavljeni čulni, strasni ili veoma puteni likovi, čija ljepota lavira iz muškog u ženski ili obrnuto, i koji svojim izazovnim, možda prkosnim, a mogu potvrditi i ironijsko upitnim stavom spram svega ovog dolje i onog gore, zna da zapita, bezmalo i zbuni posmatrača. Između ostalog, androginost kao predstava ukupnosti sažete pojavne ljepote, krasi ovaj ciklus koji se i dalje umnožava. Slike prave zavjerenički spoj, posjeduju šifru, znak raspoznavanja između posmatrača djela i mene, te se dešavalo da mi priđu i zagrle me kao nekog prisnog, nekog ko razumije njihovu nutrinu, iako se do tada nikada nismo sreli, i to je za mene važno iskustvo.
Budući da ste među prvima počeli da radite digital art u Crnoj Gori, šta Vas je privuklo ovoj tehnologiji?
– Pretpostavljam da sam među prvim kolegama koja je počela da se služi, u svom profesionalnom iskazu, digitalnom tehnologijom s kraja osamdesetih, samostalno od 1992. godine, koja mi je umnogome olakšala rad, prije svega u polju grafičkog dizajna, a kasnije i umjetničkog izraza uopšte. Veoma je praktična, čista i ne iziskuje radni prostor veći od ekrana, tastature ili laptopa. U svijetu se decenijama ova vrsta umjetnosti, urađena savremenim tehnološkim alatkama i mediju, cijeni i dobro kotira, tako da moji radovi s lakoćom pronalaze put van granica domovine i neki su odavno ovjenčani lijepim, važnim nagradama i priznanjima. Sve to ne znači da se ne koristim tradicionalnim likovnim tehnikama, naprotiv, paralelno se služim njima i najčešće ih kombinujem, kao što sam to uradila sa slikama izloženim na Salonu.
Kako se osjećate zbog činjenice da ste nakon toliko godina imali priliku da zavrijedite nagradu na ovako značajnoj likovnoj manifestaciji?
– Prvi faktor iznenađenja kod mene nastupio je selektorovim pozivom, a drugi, na dan otvaranja Salona, kada sam saznala da su mi radovi nagrađeni II nagradom, posebno što su članovi žirija bili naše uvažene kolege Vojislav Vojo Kilibarda, Anita Šimić i Ilija Martinović, te dragost što ću izložiti radove u prelijepom prostoru etažne galerije Josip Bepo Benković u Starom gradu Herceg Novog. Prožima me lijep osjećaj miline pošto su moji radovi prvi put izloženi i nagrađeni na 55. Hercegnovskom zimskom salonu, koji je kod nas najstariji likovni salon međunarodnog karaktera.
Predstavljeni su radovi oko 30 autora iz Sjeverne Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, no sve nagrade završile su u rukama crnogorskih umjetnika. Kako to komentarišete?
– Kuriozitet je da su sve tri nagrade dobili crnogorski umjetnici, prvu, za skulpture u mermeru, dobio je Zoran Obrenović, akademski skulptor iz Kolašina, dok je treća nagrada dodijeljena Zoranu Petrušiću, akademskom slikaru iz Risna. Radujem se buđenju, pupanju novog, bujnog umjetničkog života u nas, jer smo dokazano zemlja izvanrednih talenata i potencijala.


Kako kao umjetnica ocjenjujete selekciju mr Irvina Masličića?
– Selekcija radova izloženih na Salonu, a za koju je zaslužan, selektor mr Irvin Masličić, pred kojim, sigurna sam, stoji sjajna profesionalna budućnost, znalački su predstavljeni naslovom Mnogolikost i predstavljaju pravi presjek aktuelne savremenosti na našim prostorima. Takođe, žiriranje naših kolega koji su se rukovodili isključivo kvalitetom radova, ne i autorstvom, govori nam da se matrica mijenja i pruža mjesto predstavljanja mnogim likovnim i primijenjenim umjetnicima svih generacija koji su iz raznoraznih razloga do sada bili previđani. Nosim upečatljive utiske sa izložbe koja pruža publici da sagleda likovnu mnogolikost sabranu u jednom lijepom prostoru. Drage ljude koje sam srela ili upoznala na Salonu, na čelu sa direktoricom Slavicom Božović i kolegama iz galerije, organizacija, prezentacija i izbor radova, ostavili su na mene divan dojam.
Na koji način promišljate umjetnost i da li po Vašem mišljenju svaka istinska umjetnost pomjera granice?
– U idealnom smislu, motivisan opažanjem mana ili prednostima koji su u karakteru ili pojavnosti određenog društva ili pojedinca, umjetnik koji je uvijek budan, svojom darovitošću i umijećem dočarava nam ideju, misao, doživljaj, izazov, onoga što ga okupira, što mora i ima potrebu da iznese iz svog bića.
Istinski umjetnički svijet ne pridaje važnost konvencijama, slobodnog je duha kojem je u prirodi da istražuje i pomjera granice predvidljivog i poznatog, da istupa, ukazuje, opominje, načini prvi korak te da pljusne istinu na svjetlost danju, ma koliko bolna ili rizična bila. Umjetnik ima potrebu i zadatak da nam prikaže zrcalo u kojem se nije lako ogledati, te su ti ljudi – kreatori i njihovi postupci – kreativni činovi, po nekom zakonu prepoznavani i priznavani, naročito kada govorimo o balkanskoj sredini, češće i rađe u tolerantnijoj tuđini, gdje se na sve vrste sloboda gleda s više zrelosti, širine i uvažavanja.
Kako teče Vaš stvaralački proces?
– Dok stvaram, uslišujem poriv svog izazvanog bića i pokušavam da na najbolji način izrazim zahuktalu zamamu, da radost, muku, sve emocije i misli koje unosim u djelo, predstavim oblikom i u materiji koja će to najbolje da otjelotvori. Kada pomislim da je rad završen, imam potrebu za odmakom od stanja u kome sam ga stvarala, a pauza mi pomaže da rad kasnije racionalno sagledam, eventualno doradim i porinem u svijet.
Koliko današnji poštovaci umjetnosti imaju senzibilnosti da prepoznaju stvari i vode fikcionalni dijalog sa umjetničkim djelom?
– S obzirom da sobom nose univerzalne poruke, moja djela imaju fin dijapazon publike koja ih slučajno ili namjerno zapadnu, a reakcije su različite, od cike, vriske i sablažavanja u negativnoj konotaciji, do nijemog, dugog gledanja djela, preko egzaltacije, mejlova, poruka, upuštanja u razgovore i potrebe za čvrstim, zavjereničkim zagrljajem. Sve to bi se moglo podvesti pod funkcionalni dijalog. Ono što je najvažnije u relaciji djelo – publika je reakcija, što je, ako je ima, potvrda da je djelo “stalo na noge”, da je zrelo da vodi samostalni, nezavisni život, i ja, kao stvoriteljka, mogu “da počinem”. Umjetnost mora da budi, pobuđuje, animira, pokreće, da vas lupa, diže i spušta, mijenja, izaziva, prevrće želudac, dušu i srce, sve to da vam radi, samo da ne bude mlitava i mlaka, da je istog časa zaboravite kao da vam se nikada nije desila.

“Moja djela imaju fin dijapazon publike, a reakcije su različite, od cike, vriske i sablažavanja u negativnoj konotaciji, do nijemog, dugog gledanja djela, preko egzaltacije, mejlova, poruka…”

Smatrate li da bi umjetnost trebalo da bude angažovana?
– Umjetnost je duševni odraz uma i emocija, polje akcije gdje iznosite svoje ideje, stav, emocije, medij subjektivne reakcije na lične i opšte pojave, stoga, ona je pobuđena, slivena s kulturom, slojevitim stanjem svih društvenih činilaca, strukturom, situacijom, podnebljem, vremenom, pa je samim tim i odraz svega toga i kao takva, u opštem smislu pojma, jeste angažovana, jer je posljedica svega toga.
Imamo li adekvatnu likovnu kritiku i kako gledate na status likovnih umjetnika u društvu?
– Domaćoj likovnoj umjetničkoj sceni nasušno je potrebno mnogo štošta, a sada bih izdvojila i poticanje dobrog kritičkog stava i osvrta na umjetnički rad, protkanog širinom obrazovanja i poznavanjem složene svjetske i evropske scene. Znači, potrebna nam je stručna, nezavisna i objektivna kritika, koju smo dijelom izgubili, kao i razumijevanje ljudi koji su nadležni u opštinama i u zemlji. Potrebno je da utiču na poboljšanje egzistencije likovnih umjetnika, tako što će otkupljivati umjetnička djela, praviti nove gradske galerijske prostore u kojima će naši umjetnici biti prezentovani i vidljiviji javnosti, davati radne prostore umjetnicima – ateljea, koji svakako mogu biti svojevrsna gradska atrakcija.

GRACIJA CG, mart 2022.
Prethodni članakNovi počeci
Naredni članakPromjena imidža lijepe oskarovke

Pročitaj još
Related

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....

BOJAN VUKADINOV: Stiže nova era minimalizma

Slikanjem, koje je studirao, bavi se iz hobija, a...

Andrija Čolak: Franšizno poslovanje: Kako i kako ne?!

Pisala: Nermana Suša Već do svoje četrdesete godine, Andrija Čolak...

ALMIRA HADŽOVIĆ-DŽUVO: Kako se boriti protiv gojaznosti koju nam je donijela pandemija

Razgovarala Mersiha Drinjaković Snimio Nikola Blagojević/Spektroom U protekle dvije godine, dr....