Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci AG
Legendarni glumac Dragan Nikolić, ili Gaga, kako su ga zvali prijatelji i kolege, preminuo je 11. marta u 72. godini. “Otišao je moj dragi, otišao je moj voljeni, moj plemeniti suprug, moj Dragan, moj Gaga”, napisala je njegova Milena u osmrtnici. Na vječni počinak u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu ispratilo ga je na hiljade poštovalaca njegovog lika i djela. A poštovanje je itekako zasluženo. Proteklih je pola stoljeća ostavio neizbrisiv trag u kinematografiji ovih prostora.
Uloga Džimija Barke u filmu Kad budem mrtav i beo, koju je dobio kad su mu bile 24 godine bila je samo naznaka onogo što će doći u narednim decenijama. “Ustvari, prvi film sam snimio 1964, ali ja, filmski radnici i novinari smatramo 1967. godinu i film Kad budem mrtav i beo mojim filmskim početkom”, ispričao nam je slavni glumac prije sedam-osam godina, kad je u Sarajevo svratio samo na 24 sata zbog jednog sponzorskog događaja.
I tad je nastala jedna od novinarskih anegdota koje potpisnica ovog teksta i danas, bez srama, prepričava. Naime, da je Dragan Nikolić u Sarajevu saznali smo od kolege, fotografa Nine Maričića, koji ga je slučajno ugledao u jednom sarajevskom hotelu te zamolio za intervju, rekavši da će kolegica brzo stići. Stigla je (sam) za 15 minuta, ušla u predvorje hotela, ugledala prepoznatljivi lik naočitog gospodina prosijede kose i brade, s velikim tamnim naočalama, predstavila se, te održala uvodno slovo o liku i djelu, pripremajući teren za razgovor. Potrajalo je to dobru minutu, i trajalo bi još, da se iza novinarke nije stvorio kolega fotoreporter, lagano je kucnuo po ramenu i prošaptao: “Dragan Nikolić je stol do ovoga.” Sic! Gospodin kojem se obraćala u tom se trenutku već tresao od smijeha, a novinarka i dan-danas tvrdi da je izgledao u dlaku kao Nikolić. Koji, srećom, ništa nije čuo, jer je vodio telefonski razgovor za susjednim stolom.
I napokon s pravim Draganom Nikolićem započesmo intervju. U Sarajevu je tad bio prvi put nakon mnogo godina. I emocije su ga svladale. “Drago mi je što Sarajevo ponovo izgleda onako kako ga ja pamtim. Ima tu neke čudne nostalgije… Prisjetio sam se, naravno, svoje mladosti, jer smo prije nekih 40 godina, sjećam se, puno gostovali u Sarajevu. Igrali smo čuvenu Kosu Mire Trailović; bio je to jedan od najljepših festivala malih scena. Lijepo smo se družili. Uvijek mi se činilo da Sarajevo ima ljepše i bolje kafiće nego Beograd. Nisam uspio provjeriti da li je ostalo tako, jer se odmah vraćam nazad, ali sigurno ću opet doći.”
I došao je, u februaru 2009. godine, na premijeru filma Turneja Gorana Markovića. I opet nam ispričao štošta. Recimo, šta mu je životni izazov: “Svaki novi dan. Meni život počinje buđenjem, ali se ne završava spavanjem. I snovi su dio života… ako nije malo prepatetično.”
Nije bilo mjesta patetici u životu ovog beogradskog mangupa gospodskih manira. Nakon samo dvije godine u srednjoj školi, položio je prijemni na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju i postao njezin najmlađi student. Poslije manjih uloga u filmovima Pravo stanje stvari i Dovoljno je ćutati, Živojin Pavlović poziva ga da igra glavnog junaka u filmu Kad budem mrtav i beo, mladog radnika Džimija Barku, a partnerice su mu bile Ružica Sokić i Neda Spasojević. Uloga u ovom filmu iz 1967, koji se smatra remek-djelom “crnog talasa”, odredila je karijeru Dragana Nikolića.
“Još smo zajedno”
Godine 1969, na snimanju filma Horoskop, upoznao je tri godine stariju kolegicu Milenu Dravić. Fatalni susret odredio je i njihove živote. Već na snimanju narednog filma 1971, Kako su se volele dve budale, Milena i Dragan su se vjenčali. I to bez ikakve pompe, ispričala je jednom na televiziji glumačka diva Milena Dravić. “Usred snimanja, zamolili smo reditelja Boru Draškovića da nas pusti na pauzu. Poveli smo i našu kumu Seku Sablić i otišli u opštinu Vračar da se vjenčamo. Nakon vjenčanja smo se vratili na snimanje i nastavili raditi. Zanimljivo je da nemamo nijednu fotografiju s vjenčanja. Niko nas nije fotografisao.”
Novopečeni supružnici pokazali su se kao odlični partneri na televiziji, kada su od 1972. do 1973. vodili popularni šou Obraz uz obraz. Njih dvoje bili su primjer uspješnog braka koji je, evo, potrajao, pune 44 godine, sve dok ih smrt nije rastavila. “Za brak koji traje četiri decenije može da se nađe više razloga da se prekine nego da opstane. Ali, najlakše je nešto presijeći i završiti, mnogo je teže boriti se da se brak sačuva”, rekao je jednom prilikom Dragan.
Par koji nije imao djece ljubomorno je čuvao svoju privatnost, što je, naravno, izazivalo ljubopitljivost, pa je Dragan u svom stilu jednom objasnio kako je odgovarao na pitanja o braku: “Jedno vrijeme poznanike na ulici sam umjesto sa ‘dobar dan’ pozdravljao riječima ‘još smo zajedno’”.
Početkom 80-ih, otišli su u Francusku, gdje je Nikolić snimao film Sezona mira u Parizu, a nakon toga je iz pariškog Théatrea de la Ville stigla ponuda za glavnu ulogu u komadu Maksima Gorkog Na dnu. Iako nije dobro govorio francuski, ulogu je prihvatio, a onda napamet naučio cijelu knjigu! Ostalo je upamćeno s kakvim su ga oduševljenjem dočekali pariška kritika i publika. “Pomislili ljudi da mi ovdje učimo knjige napamet prije prve čitaće probe”, smijao se Dragan poslije.
Obilježio je Dragan Nikolić jednu epohu, ili, kako je sam rekao: “Sam po sebi sam epoha.” Odigrao je više od stotinu uloga na filmu, u pozorištu manje, ali sa vrlo upečatljivim tragom. Volio je život i svoje prijatelje, a ni oni njemu nisu ostajali dužni. Prije nekoliko godina smo sa pokojnim Borom Todorovićem, još jednim iz plejade glumačkih velikana, pričali o Draganu Nikoliću i evo šta nam je tad rekao o svom kolegi i prijatelju: “Sjedimo u istom kafiću svaki dan. Znam da kad odem tamo da ću da ga zateknem, on stanuje jedan blok kuća od te naše kafane. Padnu onda vicevi, glumački štosevi. Toga između Dragana i mene ima u izobilju. On, recimo, nema nagradu koju ja imam, Dobričin prsten, i onda mu pjevam pjesmu: ‘Na mojoj ruci prsten, u tvome oku suza….’ To je još i blago zezanje, dokle zna ići. Najgore je ono što mu radim sada. Dragan treba početi voditi neki kviz na televiziji i kažem mu: ‘Dragane, ti si naš Mića Orlović, glumac-reporter…’ Ima on i za mene štošta: kako mene niko više ne traži, a on ide iz filma u film. Maltretiramo jedan drugoga, ali uživamo u tome jako. Bio je nedavno teško bolestan, imao je plućnu emboliju i izvukao se. Ostavio je cigarete, ali piće nije.”
Iako je posljednjih godina stalno pobolijevao, imao problema s debelim crijevom, uvijek je vjerovao u sebe i uvijek je iz dvoboja sa životom izlazio kao pobjednik. Do ovog 11. marta. Ostat će upamćen po mnogočemu, ali da se njega pitalo, volio bi da ostane upamćen po dostojanstvu. “Ne postoji čovjek koji nije pravio greške. Važno je da pokušaš da prođeš kroz život elegantno, da probaš da se ne isprljaš, a i ako se isprljaš, da pokušaš da se ne obrukaš. Dostojanstvo je mjera stvari, norma koju čovjek, ako nema, može i mora da nauči. Greške koje sam pravio u životu nisu bile sudbonosne. U svoje uspjehe ubrajam i kritične situacije koje sam uspio da prevaziđem. Ne mora da znači da sam izašao kao pobjednik, ali i iskustvo je vrsta pobjede. I život i gluma su pobjeđivanje bez pobjede.”
