Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Tekst koji slijedi nastao je početkom aprila 2021. kada je Zijad Redžić Zizi dobio bitku protiv COVID19. Nažalost, preminuo je danas, ostavivši u nevjerici veliki broj svojih sugrađana, koji na društvenim mrežama dijele svoja sjećanja na Zizija.
Upozoravati, preporučivati, savjetovati, educirati, a ne širiti paniku. Time se vodimo od početka pandemije. I zato smo htjeli razgovarati i sa nekim od ljekara iz covid-odjela, ali rekli su nam sljedeće, moleći za razumijevanje: “Padamo od umora, ne možemo sad, nema predaha u ovoj borbi.” Vjerovatno se nikad dosad zdravstveni radnici nisu sučavali s većim izazovom. I ostavili smo ih da se predano bore za sve oboljele, za sve one koji danas biju najteže bitke.
Uz sav užas koji nas okružuje, željeli smo vam prenijeti i jednu optimističnu priču. Onu s hepiendom. A takva je priča 46-godišnjeg Zijada Redžića Zizija, predsjednika Snooker organizacije BiH i poznatog ugostitelja, koji je imao teški okršaj sa Covidom-19 iz kojeg je, uz pomoć ljekara, izašao kao pobjednik.
Znate li gdje ste se zarazili?
– Nakon šetnje po planini sa suprugom i djetetom, sjeli smo da ručamo u jednom planinskom lokalu koji je bio iznenađujuće pretrpan, ali smo zahvaljujući sopstvenom nemaru ipak odlučili da se tu zaustavimo i ručamo. To je bilo dovoljno da se sve troje zarazimo.
Kad su se pojavili prvi simptomi?
– Četiri dana kasnije dobio sam prve simptome u vidu glavobolje i blaže temperature. Nakon tri dana samoizolacije propraćene blažom temperaturom odlučio sam da se testiram privatno, znajući da je procedura putem Domova zdravlja puno duža te da je poznati “put pacijenta” jako loše organizovan.
Kako su supruga i kćerka prošle u borbi s virusom?
– Supruga Lana, kojoj je 40 godina, imala je dva dana blagu temperaturu i izgubila čulo mirisa i okusa. Prošla je bez nekih posljedica. Kćerkica Alda, njoj je godinu i po, imala je dva dana blagu temperaturu, i to je to, srećom.
Koliko ste ozbiljno shvatali virus prije razbolijevanja? Jeste li imali nekog bliskog ko je imao slično iskustvo?
– Virus i njegove posljedice sam shvatao prilično ozbiljno. Na svim javnim mjestima sam nosio masku te sam redovno prao ruke i dezinfikovao se, kako i nalaže krizni štab, a s obzirom da mi je brat proveo devet dana u Općoj bolnici zaražen covidom, to mi je dalo i dodatnu dozu opreza.
Kako je išao vaš “put pacijenta”?
– Iskustvo po pitanju “puta pacijenta” sam u jednom od postova na Facebooku nazvao “Put pacijenta na ahiret” a sad bih dodao i natrag. Dakle, danas se nalazim u skoro trećem mjesecu kako sam izašao iz bolnice, u kojoj sam proveo devet dana, a da još nisam dobio rezultate testa na covid, koji sam, pored testiranja u privatnom aranžmanu, obavio na vrijeme u pripadajućem Domu zdravlja.
Kako je tekao dan po dan, kakvi sve simptomi su se javljali i u kojoj fazi?
– Prvi dan posjete Domu zdravlja s već visokom temperaturom doktorica koja me je pregledala je odlučila da mi se samo izvadi krv. Prostorija u kojoj se snimaju pluća je udaljena samo metar od prostorije u kojoj se vadi krv, ali ona nije našla za shodno da mi se uradi snimak pluća. Uputili su me kući i rekli da zovem broj telefona Doma zdravlja kako bi mi neko saopštio kakav je moj nalaz krvi. Bukvalno sam cijeli dan proveo pored telefona zovući nekoliko brojeva, jer su me prebacivali sa lokala na lokal. U kasnim večernjim satima, kad sam se već uspaničio i prestao biti ljubazan sa osobljem Doma zdravlja, spojili su me s doktoricom koja mi je rekla da su mi nalazi krvi loši te da hitno dođem, a usput kupim u apoteci antibiotike, koje sam trebao odmah početi da konzumiram. Došavši u Dom zdravlja, ista doktorica je rekla da pod hitno slikam pluća, što sam mogao i uraditi vjerovatno već i ranije istog dana, ali nisam. Rendgen je utvrdio obostranu upalu pluća te da jedan antibiotik neće biti dovoljan, pa mi uvode još jedan koji ću primati svakog jutra u Domu zdravlja intravenozno.
Kad ste smješteni u bolnicu?
– Šesti dan, odnosno petu noć od prve pojave simptoma, osjetio sam slabost u momentu kada sam želio da prebacim kćerkicu od nepunih dvanaest kilograma iz kolica u kojima je zaspala do kreveta. Osjetio sam totalnu slabost i nemoć, do te mjere da sam ženi rekao da ne vjerujem da ću se moći sutradan popeti uz stepenice kada budem išao na redovnu terapiju antibiotika u Dom zdravlja. Šesti dan borbe s virusom smješten sam u bolnicu zbog progresivne upale pluća te nemogućnosti dva antibiotika da je zaustave. Imao sam sreću da je u januaru ove godine bila slabija slika zaraženih pacijenata u Kantonu Sarajevo te je u Općoj bolnici i njenom novom Covid-izolatoriju bilo slobodnih kreveta.
“Ove što ne vjeruju u vakcinaciju stavio bih ih u onaj isti podijeljeni dio grada zajedno s onima koji misle da ne treba nositi maske pa neka se sami staraju o sebi”
Kako je išao tok tretmana? Šta je bilo najteže?
– Prvo da kažem kako je Izolatorij Opće bolnice vjerovatno najbolje opremljena bolnička struktura u našoj državi s iznimno stručnim doktorima i ljubaznim medicinskim osobljem, što je umnogome olakšalo moj boravak. Narednih dana nastupio je pravi pakao. I pored redovnog bolničkog tretmana, terapije kisikom, antibioticima, vitaminima te svakodnevnih višebrojnih vizita, moje stanje se pogoršavalo da bih drugi i treći dan u bolnici doživio i ozbiljan pad saturacije, pored visoke temperature koja je dostizala i 40 stepeni. Za one koji ne znaju: saturacija je zasićenost pluća kisikom, što je kod zdravih osoba 99 – 100%. Ozbiljne kliničke slike su ispod 94%, a meni je izmjerena 83% i to pod tretmanom kisika. Naredni dan, moj osmi dan borbe, saturacija mi pada na 81% te već počinjem da se plašim za život.
Jesu li vam davali nešto za smirenje?
– Obuzima me paranoično stanje pa mi u redovnu terapiju uvode i apaurin za smirenje. Naredna dva dana sam proveo ležeći na stomaku, jedva dišući i s kisikom koji je bio na maksimumu te uz redovnu terapiju uspijevam da preguram možda najgori period u mom životu. U ta dva dana izgubio sam preko pet kilograma te se fizički totalno iscrpio, i da je morao da se izdrži još jedan dan u tom stanju ne vjerujem da bih mogao. Ta dva dana su bila najteža dva dana u mom životu. Najviše sam se bojao da ne završim na respiratoru, kojeg sam sa strahom svaki dan gledao na kraju hodnika u dvije sobe koje su bile obezbijeđene za pacijente u posljednjoj fazi.
Kako danas gledate na ovo iskustvo?
– Da sam kroz ovo sve prošao bez, iskreno se nadam, posljedica, i mogu se zahvaliti samo Bogu, jer ne znam koja je razlika u terapiji ili u odnosu doktora prema pacijentima koji to nisu uspjeli. Ja sam na kraju imao puno sreće da se iz ovoga svega izvučem. Ako napravim osvrt na to šta sam mogao uraditi da bih bolje prošao, ne znam niti bih sutra da mi se ovo ponovo desi nešto uradio drugačije. Medicinsko osoblje Doma zdravlja je pretrpano sličnim i gorim slučajevima, a niko se nikada nije spremio na ovakav scenarij tako da ne mogu da okrivim ama baš nikoga.
Kako ste danas, imate li neke posljedice?
– Po izlasku iz bolnice, prema uputama doktora obavio sam sve preglede i svi moji nalazi su, hvala Bogu, dobri, osim što su mi javili da snimak abdomena ne mogu uraditi zbog pretrpanosti termina, a bio mi je zakazan, iako kao urgentni covid pacijent, za 25. mart 2021., što je dva mjeseca nakon što sam izašao iz bolnice. Trenutno se osjećam dobro osim što energiju i snagu koju sam imao prije korone nemam ni upola.
Kako su se o vama brinuli ljekari i ostalo medicinsko osoblje?
– Mogu samo reći da su to najdivniji ljudi na svijetu i jedini koji vam daju nadu da ćete preživjeti. Na bijelim uniformama koje su nosili rijetki su imali upisana imena tako da u svoj toj furtutmi nisam uspio da zapamtim niti jedno, ali koristim svaku situaciju da se javno zahvalim doktorima i medicinskim radnicima te osoblju covid-odjela Opće bolnice.
Kakvu poruku imate za one koji se ne paze, koji ne nose maske, koji ne vjeruju da se mogu zaraziti i razboljeti?
– I sam sam bio poprilično skeptik po pitanju korone kada je tek počela da hara svijetom, ali onda sam, uvidjevši da odnosi mnogobrojne živote, počeo da se pridržavam pravila naloženih od strane kriznog štaba, a to je nošenje maske, održavanje distance te pranje ruku i dezinfekcija. Međutim, dovoljan je mali neoprez da se čovjek zarazi, što se upravo desilo u mom slučaju, odnosno slučaju moje porodice. Bukvalno bih grad podijelio zidom na dva dijela te bih u jedan dio stavio one koji ne vjeruju da korona postoji, a u drugi sve koji se pridržavaju mjera, i brzo bi nam se kazalo ko je u pravu.A za protivnike vakcina? Šta njima poručujete?
– Mi u BiH treba samo da se molimo Bogu da ćemo uopšte doživjeti da ikakva vakcina dođe kod nas, a lično sam za vakcinaciju, i ako ikada budem imao priliku, to ću vrlo rado i učiniti. A za ove što ne vjeruju u vakcinaciju, stavio bih ih u onaj isti podijeljeni dio grada zajedno s onima koji misle da ne treba nositi maske pa neka se sami staraju o sebi. U tom slučaju ne trebaju im ni bolnice, nego samo jedno veliko, veliko, veliko groblje.
Na kraju, jeste li razvili antitijela?
– Moja trenutna situacija što se tiče antitijela je i više nego dobra. Zbirna cifra je 173, a igg mi je preko 13. Jednom riječju, za one koji vjeruju u Torabija, mogao bih prebaciti svoja antitijela na kompletno Sarajevo. Za kraj, moj savjet je da se svi strogo pridržavaju mjera i da na taj način pokušaju da sačuvaju svoje živote i živote najmilijih. Do nekih boljih vremena, ostanite zdravo.
