GASTROREPORTAŽA: Kad si u Nici…

Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, a kad si u Nici – jedi Nica salatu, dagnje s pomfritom i špagete na provansalski način, a sve u restoranu na plaži na plus 15 stepeni usred zime

Nedavno objavljeno

Napisala i snimila: Emira Larson

Je voudrais Salade niçoise”, vježbam loš francuski naglasak na plaži u Nici, na Azurnoj obali. Decembar je i 15 stepeni Celzijusa: već sam skinula jaknu i džemper i ostala u majici kratkih rukava, jer ovdje je vječito proljeće i ljeto sa 300 sunčanih dana u godini. Još sam jutros ispred kuće u Sarajevu ostavila auto pokriven snijegom, a evo sad, nekoliko sati kasnije, sjedim u restoranu Blue Beach na plaži bez kaputa. Čak sam jednu kupačicu ugledala, i to u toplesu; nije se doimala kao da joj je hladno.
“Salade niçoise et Linguines à la provençale”, ponavlja konobar za nama da potvrdi narudžbu. On to malo bolje izgovara od mene. “Merci beaucoup”, još poneka riječ izvire iz mojih sjećanja sa časova francuskog iz osnovnoškolskih dana. Za piće se nisam naročito dvoumila: ovaj kraj proizvodi 70% rozea u Francuskoj, pa premda to nije moj omiljeni tip vina, povedem se parolom “Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”, odnosno, kad si u Provansi…

Šta je originalna Nica salata?

Puno je kontroverzi oko originalne recepture Nica salate. Mnogi poznati kuhari, pa i oni sa Michelinovim zvjezdicama, imaju svoje recepte a koji odstupaju od originala. Čak je i Julia Child u svojoj knjizi Mastering the Art of French cooking dodala kuhani krompir i kuhane mahune. Tradicionalisti se groze dodavanja kuhanog povrća u ovu salatu, a neki smatraju da ona treba da se pojavljuje samo u svom najosnovnijem obliku: tuna ili inćuni (ne oboje), paradajz i maslinovo ulje.
Ova moja sadrži: tunu, inćune, rukolu, sićušne masline, kuhana jaja, papriku, ljubičasti luk, šeri paradajz i mladi luk. Ja sam zasad odlučila da je ovo prava verzija – pa jedem je u Nici, odakle je potekla, a poslije ću glumiti Juliju Child i kuhare s Michelinovim zvjezdicama.
Od mog kompanjona čopnem malo njegove paste prije nego što sve pojede. Moguće da je pasta bila bolji izbor, pomislim, ali kad si u Nici, jedi Nica salatu. Kompanjon pokušava da naruči još jedno pivo u stilu Ricka Stevesa, poznatog putopisca; uperio je kažiprst jedne ruke u praznu čašu pive u drugoj ruci i pozvao konobara: “Mon ami”! Konobar mu nije ništa nije donio.

Buljimo u more ispred nas; statičnost poremeti poneki čamac sporo ploveći. Iza nas je visoki zid, a iznad zida Promenade des Anglais gdje ljudi gušteraju sjedeći na plavim stolicama, a pored njih prolaze mali psi obučeni u džempere drečavih boja, vodajući svoje vlasnike. Zid je podignut iznad plaže da spriječi valove da razruše grad.

U francuskom stilu

Dok smo razmišljali koji desert da naručimo, i nakon što smo se skoro odlučili da to bude Baba a là praline, a onda promijenili mišljenje i usmjerili misli ka siru sa idejom da završimo obrok u francuskom stilu, ugledamo konobara kako donosi mušule djevojkama za stolom pored našeg. One ih počeše jesti koristeći se praznom mušulom kao štipaljkom kojom su vadile meso iz školjke. “Hajde da naručimo mušule, izgleda da se to ovdje jede”, kažem. Mušule su bile identične onima koje smo jeli u Bruxellesu. Došle su u istoj crnoj šerpi sa ručkama na kojoj je poklopac takođe sa ručkama a koji poslije služi za otpatke; sve isto, samo više pomfrija u Bruxellesu i veća šerpa, ali za belgijsku hranu kažu da ima francuski okus i njemačke porcije (ovdje su izostavili njemačke porcije). I naš novi susjed naručuje mušule. Ovo je definitivno mjesto za jesti Les moules marinières et frites. I mi smo ih jeli “štipaljkama” od mušula. Dadoh nešto hrane golubu koji se šetao šljunčanom plažom ispred nas, a on se vrati sa jaranima. “Ja bih trebala jesti više a pisati manje”, prokomentarišem, jer nivo mušula se opasno smanjio dok zapisujem bilješke za ovu reportažu.
“Ovaj momak je prošao pola sata ranije”, reče moj kompanjon pokazujući na momka koji je vrijedno veslao na dasci, obučen samo u kupaće gaće i sa šeširom na glavi. Ne zaboravite, dragi čitatelji, i dalje je decembar. Još jedan avion proleti nisko. Nica je popularna i zimi. Koliko ih se onda spušta ljeti, pomislim. Galebovi takođe uzlete i slete s vremena na vrijeme. Zelena zastava zabodena u zemlju na granici između mora i kopna pokazivala je da je plivanje bezopasno u ovom momentu. Neka, mislim da ću preskočiti ovaj put.
Vratili smo poklopac sa ljušturama natrag na šerpu i naručili ipak i desert Baba a là praline, hljeb natopljen rumom i kremom, presladak i zarazan. To su Francuzi, od hljeba naprave delikates. “Je voudrais coffee espresso. Hmm… café!”, ispravljam se. Žene iza nas odoše i ostaviše praznu kutiju Winstona.
Došavši kući, gdje se snijeg samo djelimično otopio sa auta, pokušala sam rekreirati tradicionalnu Nica salatu za moje goste i predstaviti je kao najbolju verziju, ali jedna gošća je smatrala da bi salata bila bolja kad bih dodala narezane sirove gljive, drugi gost je smatrao da su kuhani krompiri taj magični dodatak koji nedostaje, treći je onako, na svoju ruku, dodao majonezu, četvrti bi radije da je losos umjesto umjesto tune… “Ali, onda to ne bi bila tradicionalna salata Nica”, pokušala sam da ih razuvjerim i odbranim tradicionaliste, ali džaba, oni svoje pa svoje.

Gracija 419, februar 2022.

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...