Ledena kraljica: Katarina Witt

Najuspješnija klizačica svijeta svih vremena, žena koja je u Sarajevu osvojila prvu zlatnu olimpijsku medalju, nakon 20 godina ponovo je posjetila BiH

Nedavno objavljeno

Ona je bila glavna zvijezda gala priredbe posvećene 20-godišnjici olimpijade u Sarajevu. Prije nego je zaplakala u Zetri, šarmantna Njemica je u ekskluzivnom intervjuu za Dane govorila o karijeri, Sarajevu, uspjehu u Americi, te o tome zašto se prije šest godina skinula za Playboy

Razgovarao: Amer Obradović
Foto: Elvis Barukčić

DANI: Šta je u piramidi uspjeha najvažnije za Katarinu Witt? Bili ste vrhunska klizačica, pa glumica, TV komentatorica, poslovna žena…

WITT: Uložila sam mnogo truda u sve što ste nabrojali, međutim umjetničko klizanje mi je na prvom mjestu. Tek kada sam ostvarila uspjeh u umjetničkom klizanju, otvorile su mi se druge mogućnosti. Osjećam se odlično i pred kamerama, tako je stigla ponuda ARD-a pa ZDF-a u Njemačkoj, i onda u SAD-u od CBS-a. Sa poslovnim ljudima sam odlučila da produciramo i revije umjetničkog klizanja u Njemačkoj.

DANI: A u čemu se Vi najbolje osjećate?

WITT: Nakon svega, mogu reći da se najbolje osjećam na ledu, kad pred publikom i kamerama mogu pokazati ono što najbolje znam i što imam. Na ledu sam najsigurnija.

DANI: Rođeni ste u Njemačkoj Demokratskoj Republici, koja je imala jednu od najpoznatijih škola umjetničkog klizanja. Koliko je ta činjenica uticala na Vašu karijeru?

WITT: Odrasla sam i živjela do svoje 22. godine u DDR-u. Najviše sam vremena provela u Saksoniji, u Karl-Marx-Stadtu. Poslije sam živjela u Berlinu, a nakon pada Berlinskog zida otišla sam u SAD. Svakako mi je DDR-ova škola umjetničkog klizanja, koja ima veliku tradiciju, pomogla i izgradila me kao klizačicu. Imala sam sreću da me je trenirala gospođa Müller, najbolji trener svih vremena. Ona me je otkrila dok sam još bila djevojčica. Bila mi je čast sa njom trenirati i, zahvaljujući njoj, završila sam na samom vrhu.

DANI: Osvojili ste sve što se može osvojiti u umjetničkom klizanju. Međutim, prvu olimpijsku medalju ste osvojili u Sarajevu. Kako ste doživjeli te Olimpijske igre, sada već daleke 1984. godine?

WITT: Bila sam jako mlada, imala sam 18 godina. Olimpijske igre su svakom sportisti nešto posebno, pogotovo meni – tek sam postala punoljetna i kući sam se vratila sa zlatnom medaljom. I odjednom sam postala poznata u svojoj zemlji, ali i u čitavom svijetu. Igre su bile jako dobro organizirane. Grad mi se također dopao, pogotovo prijatnost Sarajlija. Međutim, kao sportista, zbog treninga nisam imala mnogo slobodnog vremena. Sjećam se da su svi ljudi na ulici bili sretni. Išla sam i do tržnice, a danas sam je ponovo posjetila nakon 20 godina.

DANI: Vjerovatno ste gledali i ratne slike Sarajeva. Šta ste osjećali devedesetih godina prema glavnom bh. gradu?

WITT: Ta nesreća koju je doživjelo Sarajevo učinila me je jako tužnom. Nisam mogla da vjerujem da se to može uopće desiti, pogotovo što je moja generacija odrasla u uvjerenju da se više nikada neće ratovati. Rat, brutalnost i barbarizam koje je Sarajevo doživjelo – mene su šokirali. To je bila potpuno suprotna slika onog Sarajeva gdje sam osvojila prvu zlatnu medalju. Najdirljivije je bilo u Lillehammeru 1994., kada smo svi plakali za Sarajevom. Međutim, Sarajevo slavi 20 godina olimpijade, slavi radost života, i to je pravi putokaz za budućnost ovog grada. I u tome ovim ljudima treba pomoći.

DANI: Niste popularni samo u Njemačkoj. U SAD-u ste 1999. godine izabrani za najomiljeniju sportistkinju. Prva ste klizačica koja je napunila Madison Square Garden u New Yorku. Šta je tajna Vašeg uspjeha u Americi?

WITT: Odlično se osjećam kao uspješna Njemica i Evropljanka u Americi. Jako sam na to ponosna. Međutim, ne smije se zaboravljati da se iz dana u dan mora raditi. Mislim da je to ključ mog uspjeha. Rijetko je koji strani sportista omiljen i uspješan u Americi. Naravno, meni je pomoglo to što se bavim umjetničkim klizanjem, koje je jako popularno tamo. Zasluge pripadaju i mom timu, sa kojim zajedno radim i nastupam.

DANI: Imate li danas vremena za klizanje?

WITT: Posljednjih godina pokušavam raditi više stvari. Još kližem, ali i organiziram predstave u umjetničkom klizanju. Nastupam i na televiziji, ali uvijek gledam da mi se predstave i nastupi na televiziji ne poklapaju. Moraju se i obaveze prema sponzorima odraditi. Kližemo uglavnom u Njemačkoj i pripremamo veliku reviju u Americi. Imam dobar tim i zato to sve dobro funkcionira.

DANI: Iako u sitnim rolama, glumili ste i u dva velika holivudska hita – filmovima Ronin sa Robertom De Nirom i Jerry Maguire sa Tomom Cruiseom. Kako ste doživjeli te dvije velike zvijezde filma i kako su oni gledali na veliku sportistkinju kao što ste Vi?

WITT: Super je kada upoznate zvijezde kao što su Tom Cruise i Robert De Niro. I to kad upoznate zvijezde koje volite kao što ja volim njih dvojicu, a oni su sa druge strane mene kao moji obožavatelji. Fasciniralo me koliko treba rada da se napravi jedna scena. Ja sam u filmu Jerry Maguire bila samo tri sekunde u kadru, a radili smo satima na tome! Bili smo desetak dana u Parizu i na licu mjesta sam vidjela da su oni pravi profesionalci i da izgaraju kako bi svoj posao uradili kako treba. Zadovoljstvo je bilo obostrano.n

Prije dvadeset godina za ručak smo u našoj kući imali pohovane pileće šnicle. Kako znam? Znam zato jer je uslov da idem gledati reviju klizača koji su pobijedili na olimpijadi bio taj da pojedem tu šniclu, koju ne volim pretjerano ni dan-danas. Sjećam se da sam plakala i jela, da je malo više ona jela mene i da sam nakon jedno sat i po mogla mojoj glavnoj inkvizitorki pokazati prazan tanjir. I otišli smo u Zetru. Sjećam se moje potpune fascinacije i misli kako ja, zapravo, ne bih ni trebala prestati pljeskati – ne samo na bravuroze i skokove nego i na najjednostavnije opstajanje na klizaljkama. U skladu sa predolimpijskom promocijom zimskog sporta u Sarajevu, na klizanje jesmo išli svi, ali, meni, brate, nije išlo. Dupe preteže, pa to ti je.

Otprilike deset godina kasnije, sa prozora sam gledala kako gori Zetra. Gledala i plakala, zato jer sam tada čvrsto povjerovala kako, ako ikad i budem imala dijete, ono neće padati onoliko puta koliko sam ja pala kako bih naučila klizati na ledu, neću se smrzavati, kako se moja mama smrzavala na tribinama otvorene staze, ni mahati svaki put kad to moje, tada imaginarno dijete, prokliže ispred mene na klimavim nožicama. A malo i zbog toga što je ta Zetra meni bila jedino olimpijsko borilište na koje su me vodili za vrijeme tih nevjerovatnih dana moga pretpubertetskog života. Moja veza sa olimpijadom.

Desetak godina kasnije, sjedila sam i radila kada me je prijateljica pitala želim li odvesti svoju kćerku na reviju klizača u Zetru. I, mada mi baš i nije odgovaralo, rekla sam da želim. Jer mi se vratio film iz 1984. i piletina pohovana u mrvicama i smrad iz bubnjare u kojoj smo deset godina nakon te olimpijade naložili moje nove, novcate klizaljke samo dan nakon što je izgorjela Zetra, kako bismo ispekli hljeb. Pa makar sam prošle godine otišla, iznajmila klizaljke i klizala nekih petnaestak minuta, a ove godine odvela svoju kćerku da gleda takmičenje brzih klizača, pri ulasku u ledenu dvoranu odjednom sam imala osjećaj da ulazim u virtualnu stvarnost. Zar ta Zetra nije izgorjela? I zar sa njom nije izgorio i osjećaj kako Sarajevo može opet imati najbolje evropske klizače na svome ledu?

Hvala Bogu – nije! Jer se tokom sat i po, koliko je trajala najljepša revija koju sam u životu gledala (a ja to gledam toliko da me muž zove Milka Babović), sve činilo mogućim. I to da smo ozbiljan grad. I to da smo dio ozbiljnog svijeta. I to da je sve lijepo i idilično. I da je normalno da se himna jedne zemlje pjeva na a-a-a. I to da ćemo opet imati olimpijadu. I to već sutra, ako je moguće. Besprijekorna organizacija, prepuna Zetra, istinski euforična publika, koja je i pljeskala i mahala zastavicama i plakala, zajedno sa Katarinom Witt i Olegom Vasiljevim, klizačima koji su tada pobijedili u Sarajevu. I bilo mi je jako teško objasniti nekome ko ima četiri godine šta je to što je natjeralo sav taj narod da frenetično ustane na noge kada su se ukazali oni i veliki Vučko.

I plakala sam. Znam – patetika i užas. Sve dok me moja kćerka nije zagrlila i pitala: “Mama, zašto plačeš? Je l’ se i ti bojiš Žućka?”

Ne. Bojim se toga da ti nikada nećeš imati svoga Vučka i razlog da za 20 godina svoje dijete odvedeš u Zetru sa jednakom količinom emocija sa kojom sam ja dovela tebe.


Katarina Witt u Zetri 2004.

Uspjesi K. W.

Klizačica stoljeća

Olimpijska pobjednica 2 puta
Svjetska prvakinja 4 puta
Evropska prvakinja 6 puta
Njemačka prvakinja 8 puta
1990. Emmy za film Carmen na ledu
1995. Nagrada “Jim Thorpe Pro Sports” u SAD-u
1999. Najomiljenija sportistkinja u SAD-u
1999. Klizačica stoljeća u Njemačkoj


PLAYBOY

Najprodavanija zečica

DANI: Playboy na čijoj je naslovnici Katarina Witt, u Njemačkoj je “planuo” za par sati, također i u Americi. Mjesecima se raspravljalo o Vašoj odluci, a još više o fantastičnim fotografijama. Postali ste prva velika sportska zvijezda koja je naga pozirala Playboyu. Zašto ste se odlučili na taj korak?

WITT: Iz Playboya su me deset godina zvali da se fotografiram. Nakon olimpijade 1988. godine u Calgaryju proganjali su me. I kada su mi opet pružili mogućnost, vjerovala sam u sebe i odlučila da to učinim. Mislila sam da je to dobar moment i za mene i moju karijeru. Pogotovo što sam imala pravo da odredim koja će fotografija ići i gdje će biti. Fotografije su, moram priznati, bile jako uspješne i lijepe.

DANI: Priznajem i ja. To je Playboy iz decembra 1998. godine…

WITT: Da, i on je bio najprodavaniji Playboy svih vremena. I za njih je to bio neočekivani uspjeh.

Dani 348, 13.2.2004.

Pročitaj još
Related

Kako do zakona o istospolnim zajednicama a protiv govora mržnje i diskriminacije?

Napisala Mersiha Drinjaković Glavni grad BiH danas je domaćin trećoj...

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...

Na mjestu ženske istorije u Bosni i Hercegovini najčešće stoji praznina

Teško je procijeniti koliko je u ovom trenutku mladih...