Priredila Ivana Zimić
Snimci AG
Pravog imena Maria Luisa Ceciarelli, Monica Vitti rođena je u Rimu 1931. godine. U tradicionalnoj talijanskoj porodici, koju su činili otac, majka i dva brata, bila je djevojčica željna pažnje od koje se očekivalo “ženstveno” ponašanje, inače je znala dobiti po glavi. Jednog dana, kada joj je bilo 14, odlučila je da to mora prestati: “Život bi išao dalje, ali ja ga ne bih takvog živjela. Bila je to moja pobuna, moja jedina mogućnost, moja mala revolucija koja je sve promijenila.” Kada je odlučila da će biti glumica, majka joj je rekla: “Prašina sa scene pogubno djeluje na dušu i tijelo, nagriza ih do uništenja.” Bilo je prekasno. Monica je odlučila kojim putem krenuti i ništa je nije moglo zaustaviti. Utirala je svoj put, malo-pomalo, strpljivo i uporno, radeći stvari koje su joj branili: pisala je, glumila pred ogledalom i odlazila na izložbe. Majka joj je stalno prigovarala i govorila: “Kakve ti imaš veze s glumom, sa slikama i slikarima”, a što je to više činila, to je Monica bila upornija i odlučnija. Tako se desilo da je Monica, noseći uvijek u srcu djetinjstvo prevedeno na Siciliji, teške godine poslije Drugog svjetskog rata, kao i nikad preboljenu majčinu smrt, postala jedna od prvih filmskih zvijezda.
PREOKRET Imala je 14 kada je debitirala u predstavi Neprijateljica Darija Niccodemija, glumeći 45-godišnju ženu koja je u ratu izgubila sina. Godine 1953. završila je Umjetničku akademiju Silvio D’Amico, te neko vrijeme glumila u pozorištu, a 1956. bila je Ofelija u Hamletu Riccarda Bacchelija. Nakon nekoliko epizodnih uloga u komičnim filmovima, primijetio ju je reditelj Michelangelo Antonioni i tada u njenom privatnom i profesionalnom životu dolazi do drastičnog preokreta. Povremeno je radila na sinhroniziranju filmova, te se njen karakterističan promukao glas može čuti u Pasolinijevom filmu Accattone i Antonionijevom Vrisku. Tokom sedamdesetih bila je protagonistica mnogih talijanskih komedija, ali su je angažirali i “ozbiljni“ reditelji, kao što je Luis Bunuel u Fantomu slobode. Okušala se i kao rediteljica, te je 1990. snimila film Scandalo segreto, u kojem je glumila i za koji je napisala scenarij, te kao spisateljica. Godine 1993. izdala je autobiografiju Sette sottane (Sedam podsuknji), nakon koje je uslijedio i roman Il letto è una rosa (Krevet je jedna ruža). “ Pisanje je apsolutna sloboda. Prazan papir i olovka pomogli su mi da otkrijem mir, tišinu i sreću.”
IZ DRAME U KOMEDIJU Romantičarka, sanjalica, uvijek puna oduševljenja, sklona ironičnim opaskama, Monica Vitti nedvojbena je protagonistica talijanske komedije. U mladosti depresivna, neshvaćena, čeznutljiva i rafinirana, bila je muza reditelja Michelangela Antonionija, kao i obožavana životna partnerica. Šezdesetih su, prema mišljenju filmskih kritičara, zajedno uspjeli “obnoviti filmsku dramaturgiju”, crno-bijelim ostvarenjima Avantura, Noć i Eklipsa, te prvim Antonionijevim filmom u boji Crvena pustinja. Iako je u njegovim filmovima imala dramatične uloge, interpretirala misteriozne i ćudljive tipove nekog drugog vremena, privatno je bila zabavna, uvijek raspoložena i imala je smisla za humor, što je vjerovatno uticalo na odluku da se okrene komedijama.
Nevjerovatnom lakoćom i potpuno prirodno zakoračila je iz drame u komediju, dočaravajući likove uz pomoć fantastične ironije, uspijevajući ih s velikog ekrana projektirati u stvarni svijet, gdje su postali svojevrstan model ponašanja koji su talijanske žene počele slijediti. I to tadašnje inertne žene, uljuljkane pravilima provincijske sredine, konzervativnog društva u kojem je muškarac imao posebno mjesto. “Kada sam otkrila da nasmijavam ljude bilo je kao kada iznenada saznate da ste kraljeva kćerka. Tajna mog uspjeha u komediji je u tome što sam sam se uspjela osloboditi tuge, nemira i životne melanholije.”
Tokom godina njena figura se zaoblila, a neobično lice, skoro nordijske ljepote, i prodoran pogled postali su nježniji i manje hladni. Promukao glas i način smijanja gurnuli su u drugi plan prelijepe, duge noge, te je Monica Vitti postala kao bilo koji od likova iz komedija u kojima je glumila – ironična i smiješna. Nije slučajno što su tih godina u talijanskim filmskim dramama glumile strankinje, Charlotte Rampling, Catherine Deneuve, Maria Schneider, dok je komedijom vladala Monica. Talijanska komedija imala je svoju Vittijevu: sviđala se ženama koje su se s njom identificirale, dok su muškarci žudjeli za stranim glumicama.
PRIJATELJI I LJUBAVNICI Prilikom prvog susreta, 1957. godine, Michelangelo Antonioni bio je oduševljen njenom pojavom i to nije krio. Rodila se intenzivna privlačnost, iako je naglas izgovorio jedino kako Monica “ima lijep vrat”. “Gledao me i slušao s ogromnim zanimanjem, što mi se nikada ranije nije desilo. Postavljao mi je bezbroj pitanja i ja sam se zabavljala odgovarajući mu. Bilo mi je jasno da je zadivljen. Ponosna sam što sam glumila u njegovim filmovima. Dotad sam bila nesigurna, nisam se smatrala lijepom, uvijek mi se činilo da sam premršava, previsoka, da mi je kosa presvijetla, da imam previše pjega, da imam užasan glas. Zbog načina na koji me gledao, zbog njegove vjere u mene, postala sam snažna”, prisjećala se Antonionijeva muza početaka njihovog druženja. Njihov odnos je bio izuzetno važan za oboje jer je Monica bila u stanju savršeno interpretirati osjećaje onako kako je on želio, a Antonioni je bio najbolji reditelj s kojim je radila. Mlada glumica na pragu tridesetih i poznat, lijep, elegantan i strog, skoro pedesetogodišnji reditelj veoma su se voljeli, a nagrade, čestitke, trijumfi u rodnoj zemlji i van nje obilježili su njihov zajednički rad. Skoro da su živjeli zajedno, u dva stana, jedan iznad drugog, spojena unutrašnjim stepenicama, i to običnim životom, bez ikakvih skandala i tračeva, ali sa sveprisutnom nervozom koja je vremenom prerasla u dosadu i završilo se razlazom.
SIMBOL NEOVISNOSTI Monica Vitti nije bila samo filmska zvijezda koju su širom svijeta dočekivali aplauzi, bila je i svojevrstan simbol oslobođenja talijanskih žena, simbol neovisnosti. Njen život bio je pun strasti, ispunjen velikim ljubavima, kao i teškim razočarenjima koje je skrivala u dnu duše
Uvijek uzdržana kada je privatni život u pitanju, rijetko je govorila o odnosu s Antonionijem koji je trajao cijelu deceniju. “Koliko i da li on meni išta duguje, ne znam, nikada se to nisam pitala i ne želim niti znati”, izjavila je kratko Monica godinama nakon njihovog razlaza. Poslije slavnog reditelja, bila je u vezi s direktorom fotografije Carlom Di Palmom, a 2000. udala se za 16 godina mlađeg scenskog fotografa Roberta Russoa. Učinili su to na diskretnoj zabavi poslije 27 godina zajedničkog života, a upoznali su se 1983. na snimanju filma Flert, koji je Russo režirao. “Roberto i ja smo prijatelji, brat i sestra, ljubavnici, protivnici… Pažljiv je, nježan, inteligentan i pronicljiv, iz samo jednog mog pogleda ili pokreta zna šta mislim”, opisivala je Monica u jednom od posljednjih intervjua krajem devedesetih supruga i zaštitnika, koji je njeno jedino društvo otkad se prije 15 godina povukla u samoću zbog Alzheimerove bolesti.
Monica Vitti nije bila samo filmska zvijezda koju su širom svijeta dočekivali aplauzi, bila je i svojevrstan simbol oslobođenja talijanskih žena, simbol neovisnosti. Njen život bio je pun strasti, ispunjen velikim ljubavima, kao i teškim razočarenjima koje je skrivala u dnu duše: “Oduvijek sam naporno radila, cijelog života, bila sam stroga prema samoj sebi, iskrena i poštena prema drugima… Nasmijavala sam ljude oko sebe, čime se veoma ponosim. Vjerovatno sam griješila u životu i donijela mnoge pogrešne odluke, ali zar nismo svi?”
