Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović/Spektroom
Gledali je prvi ili pedeseti put, Helverova noć vas emotivno raznese. Možete da popucate po šavovima od intenziteta osjećaja koji žele napolje. Helverova noć je priča o svima nama. O pomračenju ljudskog uma, kako to kaže dramaturginja Ljubica Ostojić, o noćima bezumlja u kojima bezrazložno umiru drugi i drugačiji Helveri, bez uspavanke i milosrđa. Mirjana Karanović (61) i Ermin Bravo (39) junaci su predstave Kamernog teatra 55, koja 6. februara obilježava 15 godina izvođenja, u režiji Dine Mustafića. “ Igramo je sa istom strašću i istim uzbuđenjem kao i prvi put”, rekla nam je Mirjana 2014., kad smo razgovarali povodom desetogodišnjice Helverove noći. A tako je, uvjerili smo se, i danas.
Premijerno izvedena 2004. godine u Sarajevu, Helverova noć gostovala je širom svijeta, i dobila toliko nagrada i priznanja da ih ni sami glumci ne mogu više nabrojati. I svugdje izazivala istu reakciju, empatiju publike prema Klari i Helveru, majci i bolesnom posinku, koji postaju žrtve ideološke mržnje. Nažalost, Helverova noć nije podsjećanje na mučnu prošlost, jer i danas fašizam pokazuje svoje ružno lice, na mnogim mjestima, i kod nas i u svijetu.
Postoji li rutina u predstavi koja se igra 15 godina?
MIRJANA: Nema nikakve rutine. To je posebnost nas kao glumaca, kao i posebnost mog odnosa prema Erminu i njegovog odnosa prema meni. Ta posebnost je u jednom trenutku od banalnih osoba, jedne glupave urednice beogradskih novina, prepoznata kao, jer šta drugo može biti, nekakva ljubavnička veza. Pa smo nas dvoje proglašeni za ljubavnike koji će da se vjenčavaju, ili šta ja znam, zato što je jednostavno potpuno neshvatljivo da nešto može biti tako posebno i tako kvalitetno. To je ono što drži ovu predstavu ovako dugo na repertoaru.
ERMIN: Mi nismo vrsta glumaca koji znaju ili žele nešto rutinski da igraju, da ponavljaju nešto što su već imali. Ono što je divno u ovoj predstavi jeste da se njeni konteksti mijenjaju. U ovih 15 godina igrali smo na različitim meridijanima i različito su je ljudi doživljavali iz svojih iskustava, bilo čega, fašizma, opresivnog režima ili odnosa prema drugom i drugačijem.
Šta vama dvoma znači Helverova noć?
MIRJANA: Za mene, to je jedina predstava u cijeloj mojoj karijeri u kojoj imam zaokružen kompletan emotivno-scenski doživljaj. Ta predstava je kao neka virtuelna realnost, mi smo je izgradili u jednom prostoru, nešto što se dešava pred publikom i nešto što prije svega ima emotivnu vrijednost. Tokom izvođenja Ermin i ja uspostavljamo emotivne konekcije s publikom. Neko se smije na početku, a na kraju plače; nekome je sve malo previše, pogotovo muškarcima: sve je toliko intenzivno da se, recimo, muškarci često boje tog intenziteta i pokušavaju da ga odbiju od sebe. Intenzitet je toliko veliki da ljudi ne mogu da se suzdržavaju. Ridaju na predstavi. Čujemo ih, čujemo maramice koje šuškaju. To šmrcanje je dio nas – u glumi se to zove kontroler. U glumi postoji mali dio naše svijesti koji kontroliše stvari da se ne bismo poubijali na sceni (smijeh) i da bi sve išlo kako treba, da ne bismo bili samo ludaci koji skaču po sceni. Za nas je ovo jedan događaj, za mene, za Ermina, u kojem možemo da se isplačemo, iskačemo, da podijelimo nešto jako intenzivno. Ovo je, mislim, najintenzivnija predstava koju sam ikad igrala.
Koje se Helverove noći sjećate a da je komunicirala s nekim trenutkom u stvarnosti?
ERMIN: Tačno se sjećam izvođenja kad je objavljen snimak u kojem Škorpioni strijeljaju mladića pred kamerom. Tu večer je Mirjana izgovarala repliku “Svako ima pravo na život”, i mi smo znali na šta se to odnosi, svi u publici su tu noć znali na šta se to odnosi. Zato je Helverova noć svaki put drugačija, jer je, nažalost, svaki put aktuelna, na bilo kom nivou.
MIRJANA: I to ne prestaje! U jednom trenutku sam mislila: Eeeee, šta ćemo mi sad kad se sve ovdje sredilo. Evo, živimo normalan život, kako će se publika poistovjetiti sa sadržajem, s tim da ti neko upadne u kuću, maltretira te na ulici zato što si bilo kako drugačiji: po nacionalnom, vjerskom, seksualnom opredjeljenju…?
A predstava je sve aktuelnija.
MIRJANA: Mi ovdje na Balkanu čuvamo te svoje netrpeljivosti. Ulaže se jedna ogromna energija da se slučajno mržnja ne prevaziđe. Naprotiv, ponosimo se time što smo primitivni, i onda ti je lako da šutneš nekoga, da ga udariš, pljuneš… Ovdje nasilje zavisi eventualno samo od toga da li će ovaj svijet, ove države oko nas koje su stabilne i uređene, to dozvoliti. Ako se na globalnom planu stvori neka nestabilnost, pa velike zemlje krenu između sebe da se obračunavaju, onda ćemo mi biti posljednja rupa na svirali i ponovo krenuti…
ERMIN: Ili biti prva rupa, tamo gdje će da plane.
MIRJANA: A baš njih tamo briga – poubijajte se glupaci, tako oni nas gledaju. Mi smo primitivna plemena koja i ne zaslužuju ništa bolje, jer vole svoju primitivnost. A ovo nešto pristojnog svijeta ovdje – to će biti kolateralna šteta.
Šta radi pristojan svijet u ovim našim državama?
MIRJANA: Pokušava da preživi! Ništa drugo. Mislim da taj fin svijet ne želi da se sudara sa svime i svačim na ulici, na poslu, u privatnim odnosima. To nisu konfliktni ljudi. Zašto? Vi ako uđete u konflikt, nikad ne možete da izađete iz toga a da se dobro osjećate.
Znači da ne vrijedi da dižemo glas, bunu? Imate sad beogradske proteste, pa proteste u Sarajevu za Dženana, u Banjaluci za Davida?
MIRJANA: Koji služe čemu? Šta je ishodište tih protesta? Mene to zanima. Šta je bilo ishodište protesta koji su bili u Sarajevu prije nekoliko godina? Šta se dogodilo? Neki su ljudi izrazili svoje nezadovoljstvo, osjećali su se bolje, bili su u nekoj grupi, shvatili da nisu sami. I šta? Ništa se suštinski nije promijenilo.
ERMIN: Gotovo da ne postoje mehanizmi promjene koji mogu da krenu s ulice, putem nekakve revolucije.
MIRJANA: Ma nema revolucije! Znači, ljudi protestuju, to je sasvim u redu, imaju neke ciljeve, a to je da sruše neku vlast. Ali, šta će biti onda? Šta ćemo onda kad ode taj neko? Ko će da dođe? Nije problem biti protiv, nego za koga smo. Za koga? Koga to hoćemo da podržimo? To ja ne znam. Evo, za taj prvi beogradski građanski protest dobila sam poziv od organizatora da govorim. A ljudi koji su u njemu učestvovali, neke grupe, rekli su da će napraviti fizičko nasilje ukoliko ja budem govorila! Mene su napali na društvenim mrežama i nije mi dozvoljeno da govorim. Ja od toga nisam htjela praviti karijeru, dala sam jedan intervju i to je to. Iako sam mogla biti na svim mogućim naslovnicama. Pa šta? Jedna žena ne smije da govori na tom građanskom protestu. I to je tako ostalo. I tako će i ostati. I pitam se onda, šta je to, šta će to da bude? Čak i kad ova vlast ode, ko će da dođe? Ko su ti ljudi?
Naši su protesti malo drugačiji. Ovo nije revolucija, ovo je bunt dvojice očeva koji traže istinu o nerazjašnjenim smrtima njihovih sinova. Istina, i na tim skupovima pojavljivali su se neki opozicioni političari…
MIRJANA: Oni i treba da se pojavljuju tamo! Od političara očekujemo da kad dođu na vlast mijenjaju nešto. Političari imaju ambiciju da dođu na vlast, kao što je moja ambicija da idem na scenu, da glumim. Ja želim da glumim, a političar želi doći na vlast. To je legitimna ambicija. Političari treba da podrže proteste, da se aktivno uključe, a ne da puste da građani protestuju danima, i da ništa ne bude. Nego, ‘ajmo, pokrenimo nešto! Ne možete stajati sa strane, kao, mi smo neutralni. Ja to očekujem od političara.
ERMIN: Ono što je meni najljepše i najvažnije u tim protestima je to što se ne tiču politike i političara.
MIRJANA: Ama tiču se politike!
ERMIN: Ne direktno. Nisu protiv određene politike, protiv određenog političara. Nije to više strast za i zbog politike, nego empatija prema jednom određenom momku, čovjeku, porodici. Banjaluka i Sarajevo su se udružili, ne politički, i onda to govori kako počinjemo shvatati da uopšte nije važno ko je za koju politiku, za koju opciju glasamo…
MIRJANA: Ama, važno je!
ERMIN: Važno je da smo udruženi u tome da smo teška sirotinja, da je to identitet koji je važan, a ne jesmo li Srbi, Bošnjaci, ljevica, desnica… jer tim identitetima mogu da manipulišu. U ovim protestima ljudi su stali iza jednog čovjeka, iza sudbine jedne porodice; bio sam na tim protestima u Sarajevu. I ovo što Mira kaže, neka se uključe političari i politika, da, neka se uključe, jer oni to mogu i trebaju riješiti.
MIRJANA: Neko jednog dana mora da riješi sve te misteriozne događaje. A ko će drugi to da riješi nego neki budući ministar unutrašnjih poslova, koji će da postavi neke nekorumpirane šefove policija, inspektore, pa onda isto to u tužilaštvu. To se neće desiti samo po sebi, neće se vlast sama po sebi popraviti. Ne postoji način. O tome se radi.
ERMIN: Vratit ću se malo na predstavu: empatija je ono što mi pokušavamo da izazovemo, da vježbamo ljude u empatiji. Da samo uđeš u cipele nekog ko je drugi, drugačiji. Nekog oca koji u ratu možda jeste bio u protivničkoj vojsci, ali koji je izgubio dijete. Meni je to najvažnije i najljepše: da nije važno što je taj čovjek Srbin. I to je revolucionarno.
To je Davor Dragičević, čovjek koji dođe u Sarajevo na skup i kaže: “Ja sam borac Vojske Republike Srpske”. I niko nema problem s tim.
ERMIN: To je velika stvar, to je i odnos prema prošlosti. To je čovjek koji je izgubio dijete i imamo empatiju prema tome, a ne zato što je on Srbin ili musliman. I to je revolucionarno i novo. Toga nije bilo u zadnjih 30 godina.
MIRJANA: Prvi put se desilo da nije važna nacionalnost. To je taj ogroman pomak. Ali ako to što se dogodilo ne promijeni političku svijest, onda je uzalud. Mi smo politička bića, između ostalog. Naravno, imamo užasno jake političke strukture koje su prije svega u vezi sa državnim bezbjednosnim organima, naslijeđenim iz vremena komunizma. Oni čuvaju jedni druge, nema tu greške. Oni servisiraju svaku vlast, rade prljave poslove za njih, tako da razne ubice nisu kažnjene, nit će biti kažnjene. Da ne govorim o vezi sa nekim kriminalnim klanovima. To se u Srbiji rješava, hapse se. Ali korupcija, ja tebi – ti meni, kad se zavuče ruka u državnu kasu, to je kriminal, ali druge vrste. Druge su tu stvari jake, to su ozbiljne pare. Drugo, ne znam ko bi to nama mogao da pomogne. A ljudi ne žele da plivaju uzvodno, to je teško, ljudi vole da imaju makar malu sigurnost, niko ne želi da rizikuje.
Da se vratimo Helverovoj noći? Šta je vas predstava najviše naučila?
ERMIN: Kad Mira kaže da je to najznačajnija predstava u njenoj karijeri, a ima takvu karijeru, onda možete misliti šta meni znači! Helverova noć se meni desila rano, imao sam tek 24 godine, i glumački i privatno, na nivou emocionalnosti, bila je oslobađajuća. To da mi je dozvoljena ta vrsta otvaranja pred nekim ko će to znati prihvatiti i vratiti istom mjerom, prevažno je. U ovoj predstavi se puno toga privatnog i profesionalnog isprepliće. Kao glumac se posudiš tom liku, isplačeš se, a u isto vrijeme se i privatno kroz tu predstavu olakšaš.
MIRJANA: Taj raspon lika koji igram, ta Klara, za mene je potpuno fascinantan. U sebi sam morala da tražim sve te njene segmente, i kako su sve te suprotne osobine stale jedna pored druge. Od potpune posvećenosti sinu do najstrašnije grubosti koju ispoljava prema njemu. Meni je to kao neki prozor u ljudsku dušu, koja u sebi ima toliko raznih slojeva. Ogoliti to prije svega na emotivni način, to ne možeš samo da odigraš, moraš da otvoriš sebe iznutra, da uložiš u to.
Da li vi nakon 15 godina igranja Helverove noći uopšte trebate reditelja? Bude li Dino Mustafić s vama prije izvođenja?
ERMIN: Bude, na gostovanjima! (smijeh) Da, stvarno, kad idemo vani, na gostovanja s Helverovom noći, onda idemo svi. Ponekad je potrebno prilagođavanje prostoru, drugim scenama, jer igramo i pred velikom publikom od 600 ljudi i u intimnim prostorima poput Kamernog teatra. Nas troje smo ekipa koja funkcioniše i mimo ove predstave.
Vaša prva zajednička saradnja bila je predstava Noževi u kokoškama u režiji Damira Zlatara Freya, a čiji je Dino Mustafić bio producent.
MIRJANA: Bilo je to 2001. godine. Radeći s tim rediteljem sadistom, jednom odvratnom osobom, mi smo nekako uspjeli da napravimo divnu predstavu koja se otela od te sotone od reditelja, đavolovog učenika, slobodno to napišite. Vjerovatno je nesrećan. Toliko zla mora biti posljedica nesreće. Ali, hoću da kažem da smo uspjeli da napravimo prelijepo djelo. A s Helverovom noći to se nastavilo.
A vaš najnoviji zajednički projekat?
ERMIN: To je predstava Novo doba, koju smo prije dvije godine radili u BITEF teatru u Beogradu i koju također režira Dino. Volimo raditi zajedno i tražimo način da se to ponovo desi. Nadam se da će toga biti još puno i da nikad nećemo prestati raditi zajedno. Radujem se svakoj sljedećoj saradnji s Mirom. To je partnerstvo za koje se nadam da je doživotno.
MIRJANA: Pa da.
