U subotu 22.januara, napustila nas je ugledna sarajevska profesorica Olga Đerković-Prlenda. Rođena je 23.03.1935.godine u Dubrovniku. Njen otac Vladimir, željezničar, rodom iz Podace u Dalmaciji, sa njenom majkom Matijom (po kojoj će joj unuka u Montrealu dobiti ime) rodom iz obližnjeg Brista, nakon službe u Trebinju, dobija prekomandu za Zenicu, te nakon nekoliko godina i za Sarajevo. Nastanjuju se u ulici Blagoja Parovića tik uz prugu.
Kao gimanzijalka glumila je u danas kultnom filmu “Major Bauk (1951)”, prvom dugometražnom filmu u povijesti bosanskohercegovačke kinematografije. Scenarista je bio svima dragi Branko Ćopić, a redatelj Nikola Popović. Kako “Bosna film” tada nije imao svoj studio, snimalo se na raznim lokacijama, u Slozi i u školi “Blagoje Parović”. Kada je tokom snimanja filma, kroz tada imaginarni svijet učenice Druge tadašnje Ženske gimanzije, pričala o svijetu glume sa Veljkom Maričićem, koji je došao iz Rijeke radi snimanja filma, ovaj poznati hrvatski glumac, kazao joj je: “Djevojčice, nije lako biti glumac, bolje ti budi učiteljica.”
Rezultat ovog čudnog amalgama bio je da se na kraju i odlučila ići tim putem. Na Filozofskom Fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1957.godine, diplomirala je Francuski jezik sa književnošću i povijest jugoslovenskih književnosti, te se krajem sedamdesetih, usavršavala na visokoškolskim ustanovama u Grenoblu, Ženevi i Briselu.
Zaposlila se na kraju u Trećoj gimnaziji koja se tada zvala “Braća Ribar” gdje je sa legendarnim dugogodišnjem prijateljem i kolegom Đurasom (Slobodan Gianni Đurasović, 1944. – 2003.), također profesorom srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, činila „ubitačni duo“ koji je učenicima davao želju za znanjem i matičnu gimnaziju stavio na svoje mjesto u kulturnom svijetu Sarajeva. Zbog svoje dalmoške ljepote i sličnosti sa tada veoma popularnom francuskom glumicom, učenici su je zvali Michèle Morgan, te su je portretisali Mario Mikulić i Ibrahim Ljubović.
U vidu posebne bibliotečke vrijednosti koja će nam ostati iza Olge Đerković-Prlenda, možemo se sjetiti knjige “Geološka bibliografija Bosne i Hercegovine od 1838. do 1964. / Bibliographie géologique de la Bosnie-Herzegovine de 1838 jusqu’a l’annee 1964” koju je objavila sa svojim suprugom Dr. Branislavom M. Đerkovićem (1928.- 1994.). O značaju ovog dijela, Enes Šerifović, također geolog, na portalu www.geologija.ba, kazao je: “Moram napomenuti da postoji obiman i zlata vrijedan rad iz bibliografije geoloških istraživanja od autora Branislava M. Đerkovića i Olge Đerković-Prlenda pod nazivom Geološka bibliografija Bosne i Hercegovine od 1938. do 1964 (Sarajevo, 1965) sa indeksom od 562 autora. Vraćao sam se par puta da provjerim vremenski interval ove bibliografije, koja svjedoči da se prostori BiH sa geološkog aspekta istražuju 172 godine.” Ovo izuzetno djelo je također, u knjizi Aleksandre Dragutinović “Bibliografija u Bosni i Hercegovini”, označeno među sedam naznačajnijih stručnih bibliografija uopće objavljenih u Bosni i Hercegovini.
Tokom XIV Zimski Olimpijskih igara u Sarajevu 1984.godine, radila je kao oficijelni prevoditelj francuskog jezika u Olimpijskom selu na Mojmilu.
Odgojivši brojne generacije učenika Treće gimnazije, dugo čekanu zasluženu mirovinu dočekala je u atomskom skloništu svoje napuštene i polusrušene zgrade na Dobrinji u ulici Salvadora Aljendea koja se nalazila na prvoj crti opkoljenog bivšeg Olimpijskog sela. I kao što lokalna sarajevska tradicija i nalaze, o nečijem životnom angažmanu u ovoj magičnoj zemlji, uvijek su stranci pisali i govorili mnogo više i otvorenije (ili, uopće pisali), pa se tako Olga Đerković-Prlenda našla i u knjizi “Heroji Treće gimnazije – Ratna škola u Sarajevu 1992 – 1995.” američkog autora Davida Bermana. U istom periodu, izgubila je svog supruga od kojeg je zbog opsade bila nasilno razdvojena i do čijeg ujedinjenja nikada nije došlo.
Iza sebe je ostavila dva sina, Željka koji živi u Montrealu i Andreja, istaknutog sarajevskog umjetnika koji kroz svoje radove i dalje produžava kulturološko naslijeđe koje nam je ostavila ova velika žena.
