Napisala Vedrana Božinović
U 98. godini je u januaru 2022. preminula je Greta Ferušić, žena koja je preživjela holokaust, agresiju na BiH i opsadu Sarajeva. Ili kako je to dirljivo opisao reditelj Haris Pašović: “Otišla je jedna veličanstvena osoba. Greta Ferušić nas je napustila u 98. godini. Preživjela je mnogo toga dobrog i strašnog. Sa 18 godina preživjela je logor smrti Aušvic, i preživjela je opsadu Sarajeva (1992.-96.). Bila je veliki čovjek, i velika prijateljica! Hvala, Greta, na tvojoj divnoj ličnosti, tvojoj najdubljoj ljudskosti i tvom prijateljstvu!”.
O Greti smo pisali davno, čini nam se da su prošla desetljeća. Podsjećamo vas na taj divni tekst naše Vedrane Božinović u narednim redovima.
Krajem prošlog mjeseca u BiH je po prvi put zvanično obilježena godišnjica Holokausta. Obilježavanju progona i pokušaja istrebljenja Jevreja u Evropi prisustvovala je i žena koja je kao dvadesetogodišnjakinja na vlastitoj koži iskusila strahote Auschwitza. Jedina stanovnica BiH koja je preživjela zloglasni logor, Greta Ferušić na svojoj ruci i danas ima istetoviran broj 5242 – što je bilo njeno zvanično ime od 1944 do 1945. godine
“U logoru nema života, to je boravak. Ta vrsta preživljavanja mora ostaviti tragove. Ne fizičke, jer se nakon oslobođenja dešavalo da se ljudi ili razbole i vrlo brzo umru, ili da se oporave i dožive duboku starost. Postoje psihičke posljedice. Ja sam drugačija. Ja sam tvrda”
“Imala sam srećno djetinstvo. Zahvaljujući tome da su Novi Sad okupirali Mađari, a ne Nijemci, ja sam u svojoj kući živjela do 1944. godine, čak sam i maturirala u gimnaziji, i to kao najbolji učenik u svojoj generaciji”
Greta Ferušić (82) tri je puta bila u Auschwitzu. Prvi put sa dvadeset godina, kada je zajedno sa porodicom deportovana jednim od hiljade vagona koji su Jevreje okupirane Mađarske vodili ili u smrt, ili, kako Greta kaže za one koji nisu odmah odvedeni u gasne komore, prolongiranu smrt. Drugi put ga je posjetila kao asistent Tehničkog fakulteta u Sarajevu: zajedno sa još tri profesora, obišla je mjesto na kojem je provela godinu dana života. Na kojem su joj ubijeni roditelji. Treći put je ostatke zidanih baraka krematorija vidjela 1985. godine, na 40-godišnjicu oslobođenja Auschwitza. Prisustvovala je otkrivanju spomenika koji i danas stoji u Brežinki.
Obišla je sve. Prepoznala sve. Ali nikada nije ušla u muzej.
Djetinjstvo bez žute trake
“Slike odvođenja, transporta u vagonima u kojima nema zraka, ubistava, paljenja, kolona sa po pet zatvorenika, dijeljenje na mlade i stare… Sve je toliko puta ispričano. O tome neću da govorim. Ja znam kako je izgledao logor 1944. godine. Od svega je ostalo malo – pokoji zidani dimnjak. Nije me potreslo, i na kraju su uvijek više potreseni bili ljudi koji su bili sa mnom”, priča žena koja za sebe tvrdi da je čvrsta. Mnogo čvršća nego što je bila prije deportacije u Auschwitz.
Greta je rođena u Novom Sadu, kao jedinica u dobrostojećoj porodici. I to ne samo kao jedinica svojih roditelja, nego i jedino dijete u široj porodici. Majka, domaćica, bila je intelektualka koja je tečno govorila njemački jezik, tako da se u kući govorilo i ovim jezikom. Od kuharice je Greta naučila mađarski, a sa pet godina počela govoriti francuski. Sa deset godina su je upisali na klavir i toga će se sjećati kao besmislenih četiri godine mučenja, jer, kako kaže, apsolutno nema sluha. Kada joj je u četrnaestoj godini mama ponudila da nastavi sa klavirom ili da počne sa časovima engleskog, Greta se nije nimalo dvoumila. Tako danas govori pet jezika.
“Imala sam srećno djetinstvo. Zahvaljujući tome da su Novi Sad okupirali Mađari, a ne Nijemci, ja sam u svojoj kući živjela do 1944. godine, čak sam i maturirala u gimnaziji, i to kao najbolji učenik u svojoj generaciji. Sa svim jedinicama, jer je to u Mađarskoj najveća ocjena. Roditelji su se, vjerovatno, počeli brinuti šta se dešava u Njemačkoj, ali ja to nisam pratila. Bila sam sretna i živjela lijepo”, priča Greta.
Nijemci okupiraju Mađarsku 1944. i nedugo zatim mađarskim Jevrejima se oduzima imovina, određuje se da moraju nositi žute trake, prestaju poslovi, a počinje deportacija. U Mađarskoj je u tom trenutku živjelo oko milion Jevreja. Iako Njemačka već počinje gubiti rat, na hiljade vagona ustupa se za deportiranje u logore smrti. U jednom od njih našla se i Greta, sa cijelom porodicom. Godinu dana kasnije, kući, u Novi Sad, vratit će se potpuno sama.
Oslobođenje u zadnji čas
“Gotovo niko ne razmišlja o tome kakvi su ljudi oni koji su preživjeli. Da li su isti kao ostali? Možda jesu naizgled, ali u mislima, stavovima, gledištima nisu isti. U logoru nema života, to je boravak. Ta vrsta preživljavanja mora ostaviti tragove. Ne fizičke, jer se nakon oslobođenja dešavalo ili da se ljudi razbole i vrlo brzo umru, ili da se oporave i dožive duboku starost. Postoje psihičke posljedice… Ja sam drugačija. Ja sam tvrda. I danas se borim za svoj život, koji je nakon Auschwitza bio dobar”, kaže Greta.
Činjenica da je gledala naprijed spasila ju je i tokom boravka u logoru. Nije razmišljala o roditeljima, koji su već prvoga dana odvedeni u krematorijum. Razmišljala je o tome da preživi. “Ima onih koji su nakon Auschwitza ostali na nivou žalovanja za onim što su izgubili. To su izgubljeni ljudi. Takvi su i u logoru prvi umirali. Samo oni koji su gledali naprijed mogli su da prežive.”
Greta kaže kako je sve vrijeme vjerovala da će biti oslobođena. Sebe je psihički primorala da opstane. Fizički je, pak, bila u teškom stanju. U trenutku oslobođenja, 27. januara 1945., nalazila se u bolnici. “Tada sam bila na rubu. Oslobođenje je došlo u zadnji čas.”
Po povratku u Novi Sad uspijeva rasprodati vraćenu imovinu, što joj je omogućilo da upiše arhitekturu. Diplomirala je kao prvi diplomant prve poslijeratne generacije Arhitektonskog fakulteta u Beogradu. Tu će upoznati muža Seada Ferušića, porijeklom iz Bosne, za koga će se udati i sa kojim živi i danas. U Sarajevo su došli nešto kasnije, kada je Greta postala prvo asistent, a zatim i vanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu. Ova žena, koja za sebe kaže kako je svojeglava i žilava, bit će i član Saveznog izvršnog vijeća tadašnje Republike BiH, te predsjednica izvršnog odbora festivala MESS. Kada je kao predstavnik MESS-a otputovala u Novi Sad na Sterijine igre, pitala je organizatore gdje je njena fotelja. Naime, na prostoru njene djedovine danas stoji novosadsko Narodno pozorište.
Poslije Auschwitza – Sarajevo
“Ja sam uvijek rješavala svoje probleme. Naprimjer, na prvoj godini studija imala sam problem sa memorijom. Ali sam bila uporna i riješila ga. Fizički nisam imala posljedice logora, a moje psihičke posljedice su te da sam vrlo sklona da moram opstati i ne dam nikome da utiče na moj život”, kaže mama i baka. Gretin sin Edgar sa porodicom živi u Španiji pa baka svoje unuke, Relju i Marija, od kojih je jedan prije dvije godine diplomirao arhitekturu dok je drugi na četvrtoj godini, rijetko viđa. Oni znaju da im je baka nekada bila zatvorenica logora Auschwitz, ali, kako kaže Greta, ne mogu, kao ni bilo ko drugi, shvatiti šta to zapravo znači. “Niko ne može razumjeti i ja zato ne mogu o tome pričati. To se ne može objasniti”, kaže žena čija je životna priča poslužila i kao osnova za dokumentarni film Greta Harisa Pašovića.
U filmu u kome se prisjeća Auschwitza, Greta govori i o svom drugom ratnom iskustvu, onom koje je imala u Sarajevu od 1992. do 1995. godine. I tvrdi kako joj je ovo drugo, sarajevsko, bilo mnogo teže.
“Rekla sam to zato jer su Nijemci od početka, od 1933. godine, proganjali Jevreje, i mi smo donekle znali šta nam se sprema. To je bilo u njihovoj zvaničnoj politici, ali su oni za nas bili neki ljudi izdaleka, iz bijelog svijeta. Ovo ovdje, kod nas, bili su naši ljudi. Mi smo u logoru imali vodu. Dobijali smo neku hranu, istina, tehnološki sračunatu da na tome možete preživjeti. Ja sam se u Sarajevu smatrala uvrijeđenom, poniženom, i godinu dana nisam išla u grad, ne zato jer me je bilo strah, nego mi se gadilo da pomislim da me neko gađa sa moje planine”, kaže Greta. I nema želje vidjeti Auschwitz četvrti put. “Nema potrebe. Znam kako izgleda.”
Gracija 49
