Mira Furlan: Sarajevo je moj zavičaj

Jedna od najboljih i najljepših glumica bivše Jugoslavije za Graciju govori o odlasku u Ameriku, o tome kako sačuvati porodicu koja živi i radi na dva kontinenta, kako odgaja sina, te zašto je ponuda sarajevskog reditelja Faruka Lončarevića da glumi u filmu Berinine čakre za nju bila – frapantna

Nedavno objavljeno

Razgovarao Ozren Kebo
Snimio Irfan Redžović

Zagrebačka glumica Mira Furlan (57) danas živi u Americi, sa suprugom, beogradskim rediteljem Goranom Gajićem (50), i sinom Markom (14). Publika diljem bivše Jugoslavije pamti je kao fascinantnu umjetnicu, prelijepu glumicu koja je obilježila neke od najvažnijih filmova i pozorišnih predstava onoga što danas popularno zovemo – regija. Slojevita i zanimljiva ličnost, početkom 2000-ih Mira je poštovatelje iznenadila novim talentom: u Feral Tribuneu objavila je seriju fantastičnih kolumni koje su kasnije objavljene kao knjiga Totalna rasprodaja.
Mira Furlan već mjesec dana boravi u Sarajevu, gdje ima važnu i s njenim životom podudarnu ulogu u Berininim čakrama, drugom filmu reditelja Faruka Lončarevića.

Život Vam se, kako rekoste u jednom razgovoru, odvija na dva kolosijeka. Živite u Americi, a sve češće radite ovamo, šta god da to ovamo značilo. Šta je prva impresija koja Vas zapljusne kada dođete?
– Toplina takozvanih običnih ljudi prema meni. I mogu reći da postoji u sva tri grada koja nekako smatram svojima, u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Oni tvore nekakvu kombinaciju mojeg zavičaja. Tu najviše mislim na Sarajevo. Imam posebnu vezu s tim gradom, zato što sam nekako kao osoba bila između ova dva glavna nacionalizma, baš kao što su i stanovnici Sarajeva bili u jednom trenutku stiješnjeni između tih struja, groznih, uništavajućih i destruktivnih.
Kako to izgleda u direktnim kontaktima?
– Kada dolazim iz Amerike ovamo, osjetim kod ljudi potrebu za prešućivanjem onoga što misle, a rado bi izrekli. Ponekad imam osjećaj da nemam pravih sugovornika. E, to mi se najmanje događa u Sarajevu i to moram reći. Naravno, ja imam drage i bliske ljude i u Zagrebu i u Beogradu, s njima mogu razgovarati bez granica i bez prešućivanja, ali, eto, Sarajevo je po tome zaista izuzetno.
Šta Vam najviše nedostaje odavde kada ste u Americi?
– Neposrednost, srdačnost, iskrenost, to je ono što mi nedostaje u Americi, ta vrsta prijateljstava koja ovdje postoji, a tamo ne. U Americi se čini da su ljudi jako srdačni i otvoreni, ali to je samo površina. Kada se dođe do jedne granice, preko nje se ne može. A ovdje mogu reći da nema granica, i to je divno, ali ima i loše strane. To je, dakle, istovremeno i ono što mi smeta, kad se ta ljubav, toplina, srdačnost, neposrednost, prometnu u svoju suprotnost. Kada se pretvore u indiskreciju i agresiju, u sve ono što smo vidjeli na ovim prostorima.
A šta Vas impresionira u Americi?
– E, ima jedna važna i vrijedna stvar. Amerika je zemlja koja, bez obzira na sve što u njoj ne valja, savršeno funkcionira na planu svakodnevnog života. Ne mora se satima čekati u redovima da bi se platio račun za struju, ili da ti odgovore na pitanje. Život funkcionira, dobro je organiziran. To je nešto što bi mi bilo teško podnijeti da se ovdje vratim – život ovdje ne funkcionira. U razgovoru s ljudima, s prijateljima i obitelji koja je ostala, vidim koliko je frustracije nagomilano upravo oko toga, da stvari na najbanalnijem nivou ne funkcioniraju, da se ti za svaku stvar moraš boriti danima, mjesecima, oko bojlera, frižidera ako ti se pokvari, oko besmislenih, glupih stvari. Na njih ti odlazi energija, prolazi život, prođoše godine… Vidim kako to polako ubija ljude, upadaju u apatiju, imaju osjećaj da se ništa ne da postići. To je nešto što čovjek ovdje primijeti na svakom koraku.
A kako organizirati porodicu koja je često prinuđena da živi na dva kontinenta?
– Kada smo odlazili, prije 21 godinu, rekli smo samima sebi: što dalje, što dalje… A sada, kada su se stvari ipak donekle, bar u nama, normalizirale, iako ne mislim da su se suštinski promijenile, možda su se negdje primirile, ali ništa se nije razriješilo, ali eto, hoćemo da vjerujemo da jeste, e sad govorimo – da nam je da smo što bliže, što bliže…

TAMO I OVDJE “Amerika je zemlja koja savršeno funkcionira na planu svakodnevnog života. Ne mora se satima čekati u redovima da bi se platio račun na struju, ili da ti odgovore na pitanje. Život funkcionira, dobro je organiziran. To je nešto što bi mi bilo teško podnijeti da se vratim – život ovdje ne funkcionira”

Sad ste predaleko?
– Na samom smo kraju svijeta, iza nas su samo Havaji na zapadu i ništa iza toga. To je veliki problem, teško je. Privatno još teže. Goran mnogo radi ovdje, bio je često i dugo odsutan kad je naš sin bio mali i kada su stvari bile još teže, a ja sam također radila. I onda smo rekli, nikada više ne smijemo raditi oboje. Kada jedno radi, drugo ne ide nigdje. Ali to, naravno, ne možete organizirati, ne možete ništa odlučiti ili planirati, jer nam je takva profesija. Jako je teško imati obitelj, imati dijete a živjeti i raditi na dva kontinenta. Naš sin Marko, koji će za koji dan imati 14 godina, bio je jako nesretan kada sam krenula ovamo.
Koliko će trajati to Vaše odsustvo?
– Otišla sam skoro na mjesec i pol, što je dugo. To njega uznemiruje, pogotovo u ovom osjetljivom tinejdžerskom periodu. Tako mi je jednom rekao: Zašto ne možeš naći posao u nekom uredu?. Odgovorila sam da je malo kasno za to, niti bi me iko htio, niti bih ja to mogla.
A kako gledate na činjenicu da je Vaše dijete ipak Amerikanac, a ne Jugoslaven. Da li Vas to unespokojava?
– To izaziva razne emocije, pravu malu intimnu buru. Pomiješana su mi osjećanja. On pripada tamo i od najranijeg djetinjstva imao je jedan veliki strah. Kad god bismo dolazili ovamo, s njim ili bez njega, on je htio da zna i da bude siguran da to nije povratak, nego samo posjeta, privremena. I svaki put kada se priča o eventualnom povratku, on je beskrajno nesretan. Ono je tamo njegov dom. On čak nije htio govoriti naš jezik, nije htio ništa znati o tome.
A sada?
– Sada se stvari mijenjaju, sada mu je to zanimljivo, egzotično. Dijete emigranata ima taj podvojeni identitet, ne zna tačno gdje spada, a svakom djetetu treba osjećaj pripadnosti, sigurnosti, utemeljenosti. I to on, naravno, traži u Americi, u engleskom jeziku… Tek sada mu je drago da ima taj neki samo naš, gotovo pa tajni jezik, što je način na koji sam ga pridobijala.
A vjerovatno sve to vrijeme ni sami niste bili sigurni u sopstvenu poziciju?
– Apsolutno nisam. Roditelj se užasno boji. Poznavajući svoju vlastitu neprilagođenost, znajući kakvu marginalnu poziciju u društvu zauzima, roditelj sve vrijeme brine da neće moći da pomogne svom djetetu.
U čemu i u kome ste nalazili utjehu svih ovih godina?
– Da, to traje 21 godinu i teško je živjeti sa stalnim osjećajem da ste manjina. Nosite taj manjinski žig i u sebi i na sebi i sa sobom. Gdje je utjeha? Pa utjeha je, rekla bih, u ljubavi koju je teško održati i održavati dok prolazite kroz sva ta iskušenja. Ali nekako smo uspjeli da je sačuvamo i to je moja najveća pobjeda.

“Kada smo selili, išli smo – što dalje. Danas imamo samo jednu želju – da smo što bliže”

A prijatelji?
– Tu svakako treba dodati i prijatelje. Prijateljstva koja su se održala uprkos svemu doslovno su dragocjena. Ima ih vrlo malo, strahovito mnogo ljudi je otpalo, a ono što je ostalo, to su dragulji. I ne moraju biti uvijek istomišljenici. Imam jednog takvog. Ta ljudska i prijateljska linija ostaje neovisno o stavovima. Ne znam ko je to rekao, da nekad s političkim istomišljenicima imate manje ljudske veze nego s protivnicima.
A šta znači krenuti u novi život? Treba se odreći sebe, strasti, ljubavi, kontinenta, grada, države, emocija…
– To je doista ludački poduhvat. Ili si toliko očajan kao što smo mi bili. Mi jednostavno nismo vidjeli drugo rješenje. Iz tog smo očaja donijeli odluku, to je, dakle, bio negativni motiv, pobjeći odavde, a ne pozitivni – recimo, iskusiti Ameriku. Taj očaj diktirao je našu strategiju: odlazak je bio naš izbor, a taj izbor je rezultat prisile.
U bivšoj Jugoslaviji imali ste i pozorišnu i filmsku karijeru. Koja forma izražavanja Vam je bila bliža?
– Pa ja sam uvijek smatrala kazalište svojim domom. Ali kada su došla ružna vremena, kada mi je bilo najteže, u Zagrebu, ta moja druga porodica, moje kolegice i kolege nisu me podržali. Bila sam izložena progonu, a ne da nisu bili uz mene, nego su neki i otvoreno bili saglasni s onim što mi se dešavalo. Bilo je naivno, dirljivo naivno s moje strane kada sam očekivala kolegijalnost i solidarnost.
Ostvarili ste briljantne uloge u jugoslavenskim filmovima, ali je svaki reditelj imao sveti cilj da Vas obnaži pred kamerom…
– Često glumci, a osobito glumice, u želji da zadovolje režiserske zahtjeve i da sami sebi dokažu kako su ozbiljni i kako nema granica njihovom zalaganju i izgaranju, ne uspijevaju prepoznati manipulaciju kojoj su izloženi. To osobito vrijedi za mlade glumice. Potreba za filmskim “skidanjem” je, barem u mom mladenačkom iskustvu, često bila potreba za podčinjavanjem i ponižavanjem, zaodjenuta u respektabilni kostim profesionalne i umjetničke ambicije.
Dakle, nikada nije lako biti mlada glumica?
– Glumački posao upravo je u toj sferi najteži, čini mi se: posao i život su tako duboko isprepleteni i linija koja ih razdvaja je tako tanka, da je glumcu, osobito kad je mlad i bez iskustva, često nejasno što je zapravo njegov zadatak. I tako se stvara plodno tlo za sve vrste manipulacije. Na Balkanu je sve to imalo i dodatnu dimenziju straha i mržnje prema ženama koje treba poniziti (“skinuti”) ne bi li ih se pokorilo. Sve to se na najužasniji način pokazalo u ovom ratu.
A nakon svega, poštovatelje ste iznenadili novom formom izražavanja. Mnogi su svojevremeno kupovali Feral Tribune zbog Vaših fantastičnih tekstova. Kako ste otkrili spisateljicu u sebi?
– Ja sam uvijek nešto pisala. Kao mala htjela sam biti pisac, u mojoj familiji se pisalo, mnogi su bili profesori literature, baka je bila prevodilac s francuskog, mama je bila profesor jugoslavenske književnosti, a tata autor brojnih knjiga… Ja sam živjela u tom svijetu knjiga i pokušavala sam pisati, a saradnja s Feralom došla je kao logičan nastavak tih pokušaja. I dalje pišem, to je jedan od mojih načina izražavanja. I to mi je psihoterapeutski element u životu, ali ima i onaj kognitivni, čovjek kroz pisanje saznaje šta misli, otkriva sebe.
Među tim tekstovima izdvajao se onaj koji ste posvetili jogi. Jogu radite već 25 godina…
– Prvi put radila sam jogu na jednoj plaži s prijateljicom, glumicom Vladicom Milosavljević. Vladica me naučila Pozdrav suncu i tada sam shvatila koliko je to predivno. Kada sam došla u Ameriku, završila sam školu za profesora joge i to mi je bio strahovito važan segment života. I sada je važan, ali tada sam baš otkrivala i drugu životnu dimenziju, onu iza tjelesne, ne znam smijem li je nazvati duhovnom, spiritualnom.
A onda Vas je Faruk Lončarević pozvao da glumite u Berininim čakrama, što također ima veze s jogom…
– Bilo mi je užasno zanimljivo da je Faruk Lončarević prije dvije godine sa mnom razgovarao o ovom scenariju, jer je velik dio tog scenarija joga. On je profesor joge i to je bilo potpuno nevjerovatno. Kako je on to znao, kako se taj spoj desio?
Šta Vas je privuklo priči?
– Dvije su stvari bile koje su me baš onako dirnule. Čitala sam scenarij i govorila – ovo je nevjerovatno. Ima previše dodirnih tačaka sa mnom i s mojim životom. Osim joge, tu je i ta bolest, taj rak od kojeg je umrla moja mama, upravo kada sam ja bila mlada kao glavna junakinja ovog filma. Uz sve to, priča je nevjerovatno tačna, jer ja se svega sjećam, to je bilo moje odrastanje. Svašta se tu događalo od moje 16. godine, kada se mama razboljela. To je obilježilo moj život. Najtragičnije je što svi ljudi iz ekipe, a zaista nas je mnogo, imaju slično i teško iskustvo. Svako ima nekog u porodici ko je umro ili bolovao, ili boluje od raka. To je potresno…

Zadovoljstvo zbog kojeg se osjećate krivom?
– Možda slatkiši, zato što debljaju.
Šta Vas nasmijava?
– Moj sin. Duhovit je, jako duhovit. Čak ima onaj neki mračni, cinični humor.
Šta je Vaš najveći strah?
– Plašim se da će nešto loše zadesiti moje dijete i htjela bih ga od svih zala zaštititi, iako dobro znam da je to nemoguće i da svi moramo sami proći kroz sve nedaće.
Najponosniji ste na…
– Svog sina. Uživam gledati kako raste i sazrijeva u pametnu, odgovornu osobu.
Omiljena bajka?
– Sretni princ Oscara Wildea. Kada sam bila mala, uvijek sam molila mamu da mi čita tužne priče. Očito sam pokazivala interes i sklonost ka drami. Negdje su mi ta bol i tuga bili bliži i zanimljiviji nego veselje i radost. Znam, znam, zvuči devijantno.
Film koji ste pogledali najviše puta?
– Rijetko to radim, uglavnom me zanimaju nova ostvarenja. Ali evo, neki dan sam zajedno s Markom pogledala Let iznad kukavičijeg gnijezda. Htjela sam da ga on vidi i drago mi je da je film izdržao test vremena, i dalje je briljantan.
Knjiga kojoj se vraćate?
– Zanimljivo, ne vraćam se ni knjigama ni filmovima. Ako to uradim, to je samo radi Marka. Sada zajedno čitamo Zločin i kaznu, pa ćemo onda diskutirati. Ali ipak ima jedan pisac kojeg ponekad čitam iznova: Čehov. Mislim da je neprolazan.

Gracija 200, 7.12.2012.

Pročitaj još
Related

MILICA PAVIĆEVIĆ: Opa, događa se zemljotres!

Razgovarao Senad Pećanin Snimio Balša Rakočević Jak zemljotres, sa epicentrom u...

OMAR KUŠTRIĆ I GORAN KOSTIĆ: Lovci na sretne završetke

Razgovarala Amra Zvizdić Snimio Nikola Blagojević / Spektroom U književnom dragulju...

VOJISLAV VOJA BRAJOVIĆ: Ja sam pokretna medicinska enciklopedija

Razgovarala Živana Jovančić Snimio Nikola Blagojević/Spektroom Slavu mu je donio Tihi,...

SAFA SHARIF A KHALIQ: Uklanjamo rodne razlike u poslovnom svijetu

Priredila Mersiha Drinjaković Snimci AG Safa Sharif A Khaliq, v. d....