Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Ime Maide Arslanagić, 37-godišnjakinje sa impresivnom sportskom karijerom, jedno je od najcjenjenijih imena ne samo hrvatskog nego i evropskog rukometa. Ljubav prema ovom sportu, jednako kao upornost i požrtvovanost, naslijedila je od oca Abaza Arslanagića, čuvenog rukometnog reprezentativca bivše Jugoslavije. Ta će je ljubav odvesti do najvećih postignuća hrvatskog rukometa. Iza sebe ima više od 100 nastupa u dresu hrvatske reprezentacije, a podjednako uspješno gradila je i internacionalnu karijeru u Španiji, Danskoj, Francuskoj i Kataru. Uz sve treninge, pripreme i takmičenja, uspješno je magistrirala sportski menadžment, ali i logopediju.
Iako se Maida već nekoliko godina rukometom ne bavi profesionalno, kaže da će on uvijek biti dio njenog života; tako ju je i naš poziv zatekao netom po završetku Svjetskog rukometnog prvenstva za žene u Španiji, za koje ju je televizija RTL bila angažirala kao komentatoricu. Osim toga, upravo je rukomet u fokusu Maidinog programa “HandbALL IN”, koji je u Zagrebu prije tri godine pokrenula kako bi pomogla djeci s poteškoćama u razvoju. Cilj programa je da kroz igru, vježbanje i rukomet podstiče komunikacijske i govorne vještine djece s poteškoćama u razvoju, a priznat je i od Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Nakon što je program uspješno implementirala u tri grada u susjedstvu, Maida se rado odazvala pozivu direktora Centra za sport i rekreaciju, Mirze Muzurovića, da program predstavi i u Sarajevu te ga učini dostupnim i djeci u našem glavnom gradu. Tako je Maida, zajedno sa svojim saradnicima, prošlog mjeseca održala obuku stručnih saradnika odnosno trenera za ovaj korisni program.
Kako je nastao projekt “HandbALL in”?
– Željela sam spojiti svoje dvije struke: logopediju i rukomet. Sportom se bavim oduvijek, a po struci sam logoped s fokusom rada s djecom s poteškoćama u razvoju. Zapravo je ideja nastala u vrijeme dok sam volontirala u programu pri Centru za edukaciju i savjetovanje “Sunce” iz Zagreba, koji je univerzalna sportska škola za djecu s teškoćama u razvoju. Pomislila sam zašto ne bih nešto slično napravila na rukometnom terenu i tako spojila ono što najviše volim. Krenuli smo s petero djece, a danas, tri godine poslije, u Zagrebu imamo 40-ero djece i listu čekanja. Proširili smo se i na Sinj i Metković, a od novembra smo i u Sarajevu, i baš sam sretna što su i drugi prepoznali vrijednost ovog programa.
Kako je došlo do saradnje sa sarajevskim Centrom za sport i rekreaciju i šta to znači za djecu s poteškoćama u razvoju ovdje?
– Ovom prilikom se moram zahvaliti direktoru Centra, ali i mom kolegi iz rukometa Mirzi Muzuroviću, koji je pratio moj rad i predložio da “HandbALL IN” dovedemo u Sarajevo. Objeručke sam prihvatila, a olakšavajuća okolnost svakako je obezbijeđena dvorana za treninge koju Centar posjeduje. Osim prostora za trening, Mirza je obezbijedio i stručne saradnike, koji su prošli teorijsku i praktičnu obuku za rad. Treningu su prisustvovali i roditelji djece koji su postavljali pitanja o programu, ali i vidjeli šta naš program podrazumijeva.
Koje sve koristi vaš program donosi djeci, ali i roditeljima?
– Djeca itekako vole dolaziti na treninge, a imaju veliku korist od tog dolaska. Pratimo razvoj djece koja su u program uključena od samog početka i vidimo veliki napredak, ne samo na motoričkom planu nego i u socijalizaciji, smanjuje se i nepoželjno ponašanje djece. Prilagođavamo komunikaciju, jer djeca koja su neverbalna, koriste komunikacijske ploče i tekst, tablete, pa ih uvrstimo u rad da bi djeci bilo lakše. A kada djeca mogu komunicirati smanjuju se frustracije i nepoželjna ponašanja do kojih dolazi usljed nerazumijevanja. Program zaista donosi mnogo benefita, a najvažniji su osmijesi na njihovim licima. Kada su djeca sretna i zadovoljna, znamo da činimo pravu stvar. Djeca ovo shvaćaju kao igru, a ne kao obavezu, i zato dolaze. S druge strane, roditelji su podjednako sretni što neko želi posvetiti vrijeme njihovoj djeci. Pored svega, program je besplatan, i to zaista puno znači, jer roditelji ionako izdvajaju previše novaca za terapije. Iz razgovora s roditeljima iz Sarajeva, saznala sam da djecu vode i u Hrvatsku i u Srbiju na terapije kod raznih stručnjaka i zaista su zahvalni što se ovakvo nešto pokrenulo ovdje.
Vašu ideju prepoznale su i brojne sportske kolege, a među njima su i naši rukometaši Nikola Prce i Mirsad Terzić.
– Baš mi je drago da su se odlučili uključiti, jer to su velika sportska imena. Oni su mediji putem kojeg se širi glas ove djece i njihovih porodica. Mi kao sportisti i osobe koje imaju neki medijski prostor moramo biti njihov glas i širiti svijest o djeci sa poteškoćama u razvoju. To je najmanje što možemo napraviti u ovom trenutku.
Nerijetko spominjete volontere, koji su presudni za opstanak ovog programa.
– Volonteri su srce našeg projekta. Bez njih program ne bi bio moguć. Oni čine da svako dijete dobije individualni pristup. Zato ovaj program i jeste toliko bitan, jer se svakom djetetu pristupa prema njegovim sposobnostima i razvoju. Ovim putem bih pozvala sve koji žele da dođu i budu naši volonteri, da se uključe. Dobit će pomoć od drugih, naučit će nešto, a učinit će i dobro djelo. Što veći broj volontera imamo, to možemo veći broj djece uključiti u program, a cilj nam je da nijedno dijete ne odbijemo. Trenutno smo svi volonteri u programu. Imamo svoje poslove koje radimo za plaću, ali ovo radimo čisto iz ljubavi i želje da pomognemo kako bismo ovaj svijet učinili ljepšim mjestom za one kojima je to najpotrebnije. To nema cijenu. Možemo svi biti ponosni na ono što radimo.
Bili ste angažirani kao komentatorica Svjetskog prvenstva u rukometu za žene. Kako je bilo posmatrati utakmice iz te perspektive?
– Divno (smijeh). Ne fali mi rukomet. Malo je lakše biti na terenu nego gledati sa strane, zato što se ovako više živciraš jer puno toga vidiš. Ali, ja sam u rukometu i dalje aktivna kao marketing supervizor za EHF, tj. Evropsku rukometnu federaciju za Ligu prvaka, tako da sam i na taj način ostala povezana s kolegama i sportom. I dalje treniram za sebe, trenutno sam se posvetila boksu. Jedino što mi nedostaje od rukometne karijere jest neko finale ili polufinale, pa da samo malo uđem na teren i da dobijemo medalju. Moje vrijeme je jednostavno prošlo; došlo je neko drugo u kojem trebaju igrati mlađi. To je prirodan tok stvari. Karijera sportiste nije vječna, ali ne može mi biti žao, jer sam imala zaista lijepu karijeru.
Koliko nam je bavljenje sportom potrebno danas, posebno mlađim generacijama koje odrastaju u virtualnom svijetu?
– Općenito, narodi na Balkanu ne kotiraju baš dobro po razini tjelesne aktivnosti. Na niskoj smo ljestvici u odnosu na zapadne zemlje. Imamo izražen veoma visok procenat pretile djece, a u doba korone taj broj se sigurno povećao. Sport nije samo bitan za zdravlje, to je životni stil koji se mora gajiti od malih nogu i koji dijete uči, ne samo zdravom životu nego i odgovornosti, upornosti, odricanju, timskom radu, svim kvalitetama koje će mu jednom zatrebati. Meni je to sve sport donio. U današnje vrijeme, kada je zaista izazovno odgojiti dijete, sport bi trebao biti na prvom mjestu. Kao što širimo svijest o djeci s teškoćama, tako među roditeljima trebamo širiti svijest i o važnosti sporta za djecu. Roditelji su pokretači svega.
