Snimci AG
UTJECAJ BRATA TERRYJA David Robert Jones je rođen 8. januara 1947. u Brixtonu, London. Njegova majka Margaret Mary Burns, koja je već imala sina Terryja iz prvog braka, radila je u lokalnom kinu. Otac Haywood Stenton Jones bio je službenik. Terry je bolovao od shizofrenije i najviše vremena provodio u bolnici, gdje je i umro 1985. godine, izvršivši samoubistvo. “Terry je imao velikog uticaja na moj život. Zahvaljujući njemu, znao sam za autore koje nam nisu preporučivali u školi, kao što su J. Kerouac, A. Ginsberg, E. E. Cummings… Približio mi je jazz i američki rock”, izjavio je David godinama nakon bratove smrti. Posvetio mu je pjesmu Jump, They Say iz 1993. godine. Porodica Jones je 1957. preselila na periferiju Bromleya, gdje je David pohađao Bromley Technical High School. Dvije godine kasnije dobio je na poklon prvi saksofon i počeo se zanimati za muziku.
JONES U BOWIE Godine 1962. osnovao je prvi bend, The Konrads, u kojem nije pjevao, nego svirao saksofon. Iste godine završio je umjetnost i grafički dizajn. Godine 1963. zaposlio se kao grafičar u Design Group Limited, gdje je ostao samo nekoliko mjeseci. Krajem godine osnovao je grupu Davy Jones and the King Bees, u kojoj je pjevao. Snimio je prvi singl Liza Jane / Louie Louie Go Home, koji se veoma slabo prodavao. S grupom Lower Third je 1965. snimio još jedan singl i opet doživio neuspjeh. Na kraju godine upoznao je Kena Pitta koji se odlučuje brinuti o Davidovoj karijeri. Nekoliko dana prije 19. rođendana, David Robert Jones postaje David Bowie, kako ga ne bi miješali s tada mnogo poznatijim Davyjem Jonesom iz Monkeesa.
UČITELJ U julu 1967. dogodio se susret s osobom koja je najviše uticala na Davidov život i karijeru. Prisustvujući jednoj predstavi gay pantomimičara Lindsaya Kempa, otkriva da muzika s jedne njegove ploče prati izvođenje showa. Nakon predstave su se dogovorili: Bowie će komponirati muziku za Lindsay Kemp Company, a Kemp će ga naučiti tajnama baleta i pantomime. “Postati učenik Lindsaya Kempa bilo je veoma važno, od njega sam naučio govor tijela, naučio sam kontrolirati svaki pokret, davati mu intenzivnu dramatičnost. Naučio sam, ustvari, stajati na pozornici.”
KO JE MAJKA? Kada se u maju 1971. godine rodio njegov sin Duncan Zowie Jones, engleski Sun je objavio fotografiju Davida i Angele s potpisom: Ko je majka?
MAJOR TOM I ZIGGY STARDUST Nakon izlaska jednog albuma koji je prošao gotovo nezapaženo, prvi uspjeh postiže 1969. s romantičnom i futurističkom pjesmom o astronautu izgubljenom u svemiru – Space Oddity. Ubrzo nakon nje posvetio se rocku, posebnoj i originalnoj mješavini naučne fantastike, Dylana i Velvet Undergrounda, dekadencije u stilu Oscara Wildea, žestokog rocka, kao što je onaj njegovog prijatelja Iggyja Popa. Nazvali su ga glam-rock, i bio je jedan od velikih mitova sedamdesetih. Bowie postaje svojevrsna ikona zbog bizarnog biseksualnog izgleda. Uvijek je odjeven u nevjerovatne kreacije supruge Angele. Nakon žestokog rocka i jednog od najžešćih albuma The Man Who Sold the World, uslijedila je prava eksplozija s Hunky Dory i The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars, s enormnim brojem njegovih klasika, koji su se mogli čuti na svakom koncertu i 30 godina poslije. Neke od njih su Changes, Starman, Life on Mars?, Moonage Daydream, Ziggy Stardust i Andy Warhol. Između 1972. i 1973., kao Ziggy Stardust predstavio je nevjerovatan show u kojem su se pravi Bowie i njegova teatralna figura preplitali u tolikoj mjeri da je granica između stvarnosti i fikcije bila skoro nevidljiva. Ostvario je brojne saradnje s najboljim umjetnicima, kao što su Iggy Pop i Tina Turner 70-ih, Queen 80-ih, a kasnije i Pet Shop Boys. Bio je neosporni kralj glam-rocka, preteče elektronske “zaraze”, već prisutne u pjesmama kao što je Heroes iz 1979. godine.
ANGELA U martu 1970. godine Bowie je oženio Angelu Barnet, a iz tog perioda poznata je njegova izjava: “Upoznao sam Angelu preko našeg zajedničkog dečka.” Brak se završio deset godina kasnije. Godina 1970. je veoma značajna za život i karijeru Bowieja. Susret s izvrsnim gitaristom Mickom Ronsonom učinio je da napusti “dilanovske” ritmove i aranžmane i upusti se u one nešto čvršće, više rock. Iste godine odlučio je iskoristiti sve što je naučio od Kempa, te je počeo stvarati specifičan izgled i njegovati koreografsko-scenski izraz. Godine 1971. izašao je novi album The Man Who Sold The World, na čijem je omotu bio obučen u žensku odjeću, ispružen na divanu i s dugom kosom rasutom po ramenima. U SAD-u je album cenzuriran i omot promijenjen. Efekt je postignut: novine pišu o Davidu Bowieju, kritike su pozitivne i RCA mu nudi novi ugovor. Kada se u maju 1971. godine rodio njegov sin Duncan Zowie Jones, engleski Sun je objavio fotografiju Davida i Angele s potpisom: Ko je majka? Godine 1992. oženio se manekenkom Iman, a u augustu 2000. dobili su kćerku Alexandriju Zahru Jones.
OD BIJELOG VOJVODE DO BERLINSKE TRILOGIJE U ritmu od jednog albuma godišnje, Bowie se godinama nije limitirao u kreiranju “Bowie marke”, markantne i uvjerljive: od beat nostalgije (Pin-Ups), do orvelovskih mora (Diamond Dogs), od bjelačkog ritma i bluza (Station to Station i Young Americans) do intelektualnog elektropopa koji je, prema mišljenju mnogih kritičara, najkreativnija faza njegove karijere od 1977. do 1979. godine. Tada je nastala takozvana berlinska trilogija Low, Heroes i Lodger, albumi djelimično realizirani u Berlinu, ali pod snažnim uticajem rocka i elektronike, čiji su veliki majstori bile njemačke grupe Neu! i Kraftwerk. Odlučujući su bili Bowiejevi susreti s Brianom Enom, još jednim veteranom glam-rocka s početka 70-ih, i s grupom Roxy Music, dandyja Bryana Ferryja. Toliko odlučujući da mu je dozvolio eksperimentiranje s novim solucijama, ne nastojeći slijediti komercijalni uspjeh. U međuvremenu je androgeni Ziggy Stardust postao thin white duke (suhonjavi bijeli vojvoda) uznemiravajućeg androgenog uticaja u obliku muzičkog stila koji je sve više izrastao u mačo-stil.
OD 80-ih DO ZAGONETNIH 90-ih Tokom osamdesetih Bowie mnogo više investira u karijeru filmskog i pozorišnog glumca i povećava, kako brojčano tako i obimom, svoje turneje. Diskografska produkcija se tokom cijele decenije bazira na rafiniranoj, kao i pop muzici uopće. Let’s dance, China Girl i Loving the Alien neki su od hitova praćeni veoma sugestivnim videospotovima. Bowie je novonastali fenomen videa iskoristio na najbolji mogući način, kao kompletan umjetnik kakav je oduvijek bio. Eksperimentiranje se vratilo na scenu s četiri veoma različita albuma devedesetih, među kojima se isticao Outside (i kreiranje novog, sofisticiranog alter ega u figuri detektiva Nathana Adlera), na kojem je ponovo sarađivao s Brianom Enom.
POIGRAVANJE Bowiejev doprinos queer kulturi bio je kontroverzan jer su njegova izjašnjavanja o seksualnom opredjeljenju bila samo igra motivirana publicitetom. Za takav potez najvjerovatnije se odlučio njegov menadžer Pitt, uz čiju pomoć je 1970. godine, u tada jedinom gay časopisu pod nazivom Jeremy, objavljen članak o Bowieju, a 1972. je u intervjuu za Meldoy Maker izjavio: “Da, naravno da sam gay. Uvijek sam to bio.” U Playboyu 1976. je, međutim, izjavio da je biseksualac. Ove izjave treba posmatrati zajedno s njegovim scenskim ispadima, kao što je, naprimjer, felacio na gitari Micka Ronsona, ili javnim homoerotskim zabavama s Mickom Jaggerom, Louom Reedom i Igyjem Popom. Istovremeno je upozoravao publiku da ne treba vjerovati ni u šta što čuje. Ma koliko njegovo poigravanje sa seksualnošću bilo cinično, za mnoge homoseksualne muškarce u Engleskoj i Americi danas ima vrijednost oslobađanja. Za gay muzičare je njegova pojava bila tektonsko pomjeranje i nije ih bilo briga što ih se kasnije odrekao. Pod uticajem Kempa, međutim, Bowie je kasnije unosio minimalnu dozu seksualnosti u svoja koncertna izvođenja. Kada se 1992. godine oženio manekenkom Iman, izjavio je kako je sedamdesetih bio “heteroseksualac u ormaru”.
VRIJEDNOST OSLOBAĐANJA Ma koliko njegovo poigravanje sa seksualnošću bilo cinično, za mnoge homoseksualne muškarce u Engleskoj i Americi danas ima vrijednost oslobađanja
U GLUMAČKIM VODAMA Godine 1980. Jack Hofsiss ponudio je Bowieju ulogu u pozorišnoj predstavi Čovjek-slon. Premijera je održana u julu iste godine u Denveru i doživjela veliki uspjeh, a njegova izvedba ocijenjena izvanrednom. Nakon tri sedmice izvođenja repriza u uvijek punom čikaškom Blackstone Theatreu, predstava debitira na Broadwayu. U publici aplaudiraju i Christopher Isherwood, David Hockney, Andy Warhol… Sljedeće godine glumio je u pozorišnoj izvedbi Baala, Bertolda Brechta, predstavi koju je za BBC postavio Louis Marks. U martu 1982., nakon pojavljivanja u filmu Christina F., Mi djeca s Kolodvora Zoo, za koji je radio muziku, Bowie počinje snimati film Glad, s Catherine Deneuve i Susan Sarandon. Krajem iste godine odlazi na Javu kako bi se pridružio ekipi filma Sretan Božić, Mr. Lawrence.
REALITY Za 50. rođendan, 8. januara 1997., organizirao je koncert u njujorškom Madison Square Gardenu, na kojem su nastupili i Lou Reed, Frank Black, Robert Smith, Billy Corgan, Foo Fighters i Sonic Youth. Proslavljen je uz veliku pažnju medija, a 2000. godine BBC je izdala prerađen CD Bowiejevih ranijih studijskih snimaka koji je dobio kolekcionarsku vrijednost. Nakon izlaska albuma Reality, 2003. godine, uslijedila je velika promotivna turneja koja je obuhvatala Evropu, Japan i Australiju. U junu 2004. tokom koncerta u Pragu, poslije izvedenih više od 100 koncerata, Bowie je doživio manji srčani udar, nakratko je smješten u bolnicu u Hamburgu, a turneja je prekinuta. Vrativši se porodici u New York, brzo se oporavio i odmah počeo planirati novi album i novu turneju.
