On je kao ponedjeljak. Od njega počinju radikalne promjene: prestajemo pušiti, počinjemo vježbati, prestajemo jesti slatko, masno, slano, neorgansko…
Napisala Vedrana Božinović
U tome sam kao Balašević. Ne volim januar.
Prije svega, niti jedan mjesec se ne najavljuje tako pretenciozno. Prihvatam argument da se radi o početku nove godine, ali je pompa s kojom se dočeka januar sasvim neosnovana. Barem tri dana pred svaki januar u prodavnicama je opsadno stanje. Uvijek se doima kao da će prvog januara najezda skakavaca koji će oglodati ne samo svu hranu u svim tržnim centrima (a svi znamo da nam barem tržnih centara zafaliti ne može) nego i same tržne centre, od kojih će onda eventualno ostati stubići o koje redovno ogrebem retrovizor u podzemnoj garaži.
Pomahnitala kupovina hrane i pića nikada se ne može zaustaviti samo na onome što će prvog ili drugog januara plutati kanalizacionim cijevima. To je ludilo koje se neminovno širi. Dotle da se u korpe, pored suhog mesa i sira, trpaju i štipaljice, poklopci za tave, potkošulje, plutani čepovi…. sve s devizom – može zatrebati. Neminovni saobraćajni kolaps, sudaranje po ulici s pješacima koji vuku cekere, tezge sa svom mogućom robom na glavnoj ulici… I čemu sve? Zato da bih svake godine početak jednog mjeseca dočekala u hodniku pred ulaznim vratima jer manijak u susjednoj zgradi ne haje za operaciju Žetva. Ne znam koliko košta jedna petarda, ali sam sasvim sigurna kako se u noći dočeka jednog mjeseca potroši barem stotinu prosječnih plata. I na isti način na koji se nasmijem kada komunalne službe objave kako ih je iznenadio snijeg u januaru, nasmijem se i na obavještenja policije kako će se ovoga puta strogo kažnjavati oni koji rekvizitu za proslavljanje dolaska glupog januara prodaju i kupuju.
Ni jedan mjesec ne traje duže od januara. Do petnaestog se čini kao da je već izmaklo barem sedam gladnih mjeseci. Pa čak i ako već jako dugo nisam podlegla obećanjima o lažnim sniženjima na kojima je cijena majice, sada snižene za navodnih sedamdeset posto, oko dvije stotine maraka, s velikim strahom prilazim bankomatu. Jer polovinom januara postoji realna šansa da čim u njega ubacim karticu, on počne grohotom da se smije i prezrivo je ispljune. Januar se preživljava. I ko ga preživi, pričat će. U januaru obavezno nešto poskupi. Valjda se iskoristi prilika dok su još svi mamurni i veseli od dočekivanja najgoreg mjeseca u godini, pa im se, dok grickaju preostale kiflice i umaču ih u ostatke ruske salate, servira i priča o tome kako su morali podići cijene. Za naše dobro, naravno. A mi ćemo povjerovati da je tako. Jer januar je i mjesec u kojem svi očekuju da konačno već bude bolje. Što je potpuno iracionalno, jer svake godine u posljednjih deset godina nas upravo u januaru obavijeste kako je pred nama teška godina. Mnogo gora od ove koju smo upravo preturili preko glave. Ovog januara su nas – da stvar nadograde – čak obavijestili i o tome da je ova mila majka u odnosu na onu koja nas očekuje kada sljedećeg puta budemo slavili dolazak mrskog prvog mjeseca. Sve nam, dakle, govori kako nemamo čemu da se radujemo. Kako je najpametnije prespavati januar i početi od februara, koji je kraći za bitna tri dana. Koji nije tako pretenciozan. Zbog kojeg niko neće s prozora baciti topovski udar i oštetiti tri automobila na parkingu. Pred čiji početak ne vlada ludilo u frizerskim salonima i radi kojeg nikada niko nije kupio haljinu sa šljokicama i cipele s vrtoglavo visokom štiklom koje neće više nikada obuti i koje će, zapravo, skinuti i prije nego počne januar jer žuljaju. I nisu udobne da se u njima skače po stolu.
Ne volim januar. Ni zato jer cijeli taj mjesec na svim dokumentima koje pišem upisujem pogrešan datum, pa kao dijete prepravljam nulu u jedinicu. Ni zato jer januar neminovno znači smog, snijeg koji se za dva sata pretvori u blato, veći račun za struju i sulud račun za plin. Ne podnosim slojeve odjeće koje moram navući na sebe svaki put kad krenem iz kuće. Nemam snage da slažem odjeću i obuću jer mrzim da su mi hladne i mokre noge, pa hodam u suludoj kombinaciji haljine i gojzerica. Užasavam se sumiranja godine i ponavljanja najznačajnijih događaja. Kao da nije dovoljno što smo toj vrsti radijacije bili izloženi jednom, u januaru nas ponovo zrače glupostima koje su izgovorene po televiziji ili novinama od istih onih koje smo u istim tim retrospektivama gledali i prošle godine. Polovinu najdužeg mjeseca u godini provodimo sumirajući sve šta nam se dešavalo prethodne godine, a onda se od svih nas očekuje da okrenemo novi list. Januar je kao ponedjeljak. Od njega počinju radikalne promjene. Prestajemo pušiti. Počinjemo vježbati. Prestajemo jesti slatko, masno, slano, neorgansko. Počinjemo svakog vikenda ići na planinu. Provoditi više vremena s prijateljima. Zatvaramo profil na facebooku. Učimo strane jezike. Brinemo se za životinje. Pomažemo nemoćnima. Voljela bih barem jednom upoznati nekoga ko je sa svim zacrtanim izdržao barem do februara. Ko nije iskoristio prvu priliku da uhvati krivinu i vratio se na udobni put prežderavanja i lančanog pušenja. Uostalom, jedno je sigurno – januar će doći i sljedeće godine. A s njim i nova prilika da se donesu odluke o promjenama i boljem životu.
I tako. Prosto, ne volim januar.
I kao što to uvijek biva, u moru stvari zbog kojih s prezirom gledam na postavljanje novog kalendara na ekser u kuhinji, postoji malo ostrvo zbog kojeg je januar podnošljiv. Moj podsjetnik na to kako vrijeme prolazi. Kako brzo prolazi. I kako je divno da je tako. Iako se ne slavi kanonadom, nema gužve, niko ne urla kako je sit kafane u gluho doba noći, negdje sredinom januara meni se promijeni godina i počinje nova. Bez mnogo pompe, bez mnogo rezimiranja i bez mnogo obećanja. Sa mnogo uzbuđenja šta donosi naredna. Negdje sam pročitala da se protok vremena mjeri tehnološkim napretkom. Time šta nam je sve od čuda o kojima nismo mogli ni sanjati sada odjednom na raspolaganju. To su nam, valjda, donijeli famozni januari. Ja napredak mjerim nečim sasvim drugim. Brojem cipela, misterioznim nestancima u mom neseseru sa šminkom, CD-ima sa čudnom muzikom, časopisima, rastom telefonskog računa, vremenom provedenim u kupatilu…
I samo tada pomislim: pa nije taj januar toliko loš.
I samo se tada obradujem narednom.
