PRIČA IZ BANIJE: Mama, nema više Petrinje…

Prije skoro mjesec dana, potres jačine 6,2 po Richteru u hrvatskoj Baniji odnio je sedam života, a iza sebe ostavio pustoš. U misiji pomoći stanovnicima, mjesta pogođena katastrofom pohodio je sarajevski fotograf sa zagrebačkom adresom Edin Tuzlak, te slikom i riječju zabilježio sve razmjere posljedica zemljotresa. Donosimo njegovu foto-priču koja zorno prikazuje kako izgleda život ljudi koji su preko noći postali beskućnici

Nedavno objavljeno

Napisao i snimio Edin Tuzlak

Na smrznuto prvojanuarsko jutro ovi ljudi bi obično odmarali. Noć prije bi u krevet otišli kasnije nego inače pa bi sutradan malko duže spavali. Iako stoka/blago ne shvata šta je “najluđa noć”, vjerujem da bi, štono se kaže, dali si malo oduška. Umjesto toga, Tomo, uz svesrdnu pomoć radnika firme Iskopi Čigra iz Imotskog, loži neupotrebljive grede koje su do prije neki dan držale krov njegove kuće.
Baka, čije sam ime jedino zaboravio, loži vatru u nekakvom loncu pored svoje kuće jer se unutra plaši raditi. To je također posebna vrsta problema: kuća ti je izdržala, ali ti nisi! Strah je predominantan osjećaj – pogotovo kad znaš da ljulja svako jutro!
Dunja volontere koji joj donose hranu dočekuje rakijom (ne pitah koja je, ali bilo bi fora da je dunjevača). Ja sam prethodno u sabirnom centru Crvenog krsta natovario auto hranom i odjećom pa je pitam šta joj treba. “Ima li čajeva?” Budući da nisam ja punio pakete, teško je znati čega sve u njima ima. Znaš da ima onog što si s vrha vidio, a čajeve jesam. Iznosim i paket vode, a ona govori da sve ostavim odmah tu “jer je blato”. Blato jeste, ali nije mi bitno hoću li biti čist. I, inače, u takvim situacijama se uvijek sjetim mog dobrog i nezamjenjivog druga Čeče, koji, evo, već tri i po duge godine nije s nama… On je 2015. napisao: “Ostala je moja sjena u Gradu Smrti odavno, zagledana u sijedu glavu Billa Clintona, u ispucale ruke i naborana lica majčinske boli, u patetične licemjere na ekskurziji koji ne shvataju da blato iz Potočara na cipelama čisti dušu…”

Rušenje doma

Iznio sam nešto namirnica Dunji, a na vrhu kuće Đuro postavlja crijep. Ne može pustiti da kisne, iako zna da je rušenje kuće neminovnost. Ima dosta “smeća” na tavanu, veli, ali nije mogao ništa baciti dok su mu roditelji bili živi. “Oni se vežu za svakakve stvari…” Ja odmah ispaljujem rečenicu koju sam čuo još u srednjoj školi: “Starost nije bolest!” Kažem mu da ćemo svi mi skupljati stvari koje će drugi smatrati smećem. Čak, mislim se u sebi, i sad imam takvih stvari.
Damir gleda kako mu ruše dom u kojem je živio s mamom. U srijedu sam ga s ekipom iz Velike Gorice, kojoj sam se prišlepao na kamion, pitao – šta treba? Odgovorio je: “Treba mi krov.” Danas ga, unaprijed znajući odgovor, a ne znajući šta drugo da mu kažem, pitam: “Šta bi?” “Ja sam mislio da će mi trebati samo krov, a da će kuća moći ostati. Došli juče i rekli da je za rušenja…”, veli očiju punih suza. Bila bi jaka fotka da imam njega, a u pozadini njegovu kuću dok je ruše. Reporterski je i pitati za takvo nešto, ali sam na prvi njegov uzdah rekao: “Ako je tebi to problem, neću.”

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 407, 22.1-2021.

Pročitaj još
Related

6. GLOBALNI FORUM O NIKOTINU: U Varšavu, na vašar

Napisala Mersiha Drinjaković Prvi let avionom nakon dvije i po...

FONDACIJA L’ORÉAL I UNESCO NAGRADILI 45 ISTAKNUTIH ŽENA U NAUCI

JEDINSTVENO GLOBALNO OKUPLJANJE NAUČNICA Održanoj u četvrtak, 23. juna u...

Kako do zakona o istospolnim zajednicama a protiv govora mržnje i diskriminacije?

Napisala Mersiha Drinjaković Glavni grad BiH danas je domaćin trećoj...