Povodom tragične smrti mlade beogradske gejmerice i jutjuberice, oglasio se jedan od osnivača, zajedno sa srbijanskom glumicom Danijelom Štajnfeld, Facebook stranice Stub srama, koja objelodanjuje online nasilje nad žrtvama koje su javno progovorile o onome kroz šta su prošle
Piše: Adis Nikšić
Nikada neću imati kapacitet i razumjeti ljude koji žive živote pune mržnje, segregacije, opresije i nacionalizma. Nikada neću razumjeti ljude kojima je bullshit postao sastavni dio života. “Što si jadna? Nemaš usta. Bože, gdje su ti usta? Gdje ti je gornja usna? A kako se ljubiš ako nemaš usta? *Uradiš usta* Omg, uradila si usta, postala si silikonjarka. Ista si kao sve. Nemaš sise, ravna si ko daska. Ugradi sise, brate, bolje ti je. *Ugradiš sise* Kakav primjer daješ djeci? Sada si ista kao sve druge, silikonjarko jedna. Rak te pojeo! Umri!”
Pitam se, zašto? Pitate se zašto? Zašto? Upitnik. Još jedan upitnik. Još milion i jedan upitnik. Je li sada smiješno? Je li zabavno? Šta je bilo, zašto se ne smijete? Bilo vam je zabavno, šta se promijenilo? A da, ubila se. Više nije zabavno.
Samoubistvo djevojke Kristine Đukić pokazatelj je u kakvom mulju plivamo. Ovog mrtvog mora. Živimo u svijetu gdje je nenormalno postalo normalno, i obrnuto. Svijetu gdje ljudi shvate žrtvu tek onda kada više ni ne trebaju da shvate. Svijetu u kojem svaka budaletina sebi daje za pravo da ulazi u tuđi život i sere po istom. Svijetu gdje se (ne)ljudi takmiče ko će prije sasjeći i izjesti žrtvu. Žrtvu koja to nikada nije trebala postati. Ali postala je, ne svojom krivicom, već iz nečije zabave i želje za uništavanjem tuđeg života. Ono što je važno naučiti jeste to da su život i pravo na život podjednako bitni, bez obzira kako se zoveš, prezivaš, koje boje ti je koža, kome se moliš ili ne, kao i to s kime spavaš u svoja četiri zida. Komplekse liječite na vrijeme, kod psihologa, ne na drugim ljudima.
