Selfiji nas čine (post)ljudima

U knjizi Faceworld, francuska teoretičarka Marion Zilio govori o tome kako nam selfiji omogućavaju pristup skrivenim dijelovima nas samih

Nedavno objavljeno

Marion Zilio

Silicijska dolina, zima 2010. Apple je dodao kamericu sa prednje strane novog iPhonea – malenu promjenu, koja je više dodatak nego velika tehnološka revolucija. Pa ipak, to je u

Od tada, naši životi okruženi su licima – onim sa “no makeup izazovima”, potom onim prekrivenim slojevima filtera te onim sakrivenim iza hipervirtualnih avatara. Postavlja se pitanje šta te moderne “maske” govore o nama? Naša lica – najočiglednija od svega, eksterni ekrani naših identiteta – postala su beskrajna platna samoidentifikacije. Jednim klikom možete se postariti 60 godina, transformirati u džinovsku krofnu ili zamijeniti lice sa bilo kim. Nebo je granica.smjerilo svijet ka novoj, modernoj eri: onoj sa selfijima, narcizmom koji kreira online sadržaj, filterima i fluidnim identitetima – ukratko, eri posthumanizma.

Lice je izum

U knjizi Faceworld: Le visage au XXIème siècle (Faceworld: Lice 21. stoljeća), francuska teoretičarka Marion Zilio prati historiju naših lica od nastanka čovječanstva do ere selfija.

Filteri, operacije, aplikacije – sve su to načini za modificiranje lica. Pitanje koje se postavlja jeste: Da li su lica, onakva kakva ih znamo, u opasnosti od nestajanja?

“Ispod svih tih filtera, lice zaista nestaje ili biva ponovo izmišljeno”, kaže Marion Zilio. “Na francuskom jeziku lice se kaže visage – etimološki, odnosi se na nešto što se vidi. Ali ono što se vidi uvijek je kombinacija pokazanog i skrivenog. Lice mora biti ‘uništeno’ kako bi se pojavilo u ljepšem svjetlu, ne pokazujući zaista kakvo je, već kakvo želimo da bude. Ljudi će osmisliti svoj izgled prema pravilima klase kojoj žele pripadati.”

U svojoj knjizi, Marion Zilio navodi da je lice izum. Da bi to objasnila, vraća se u prošlost. U 19. stoljeću seljak nije imao pristup svom licu. Portreti su bili dostupni samo eliti; mase nisu mogle biti predstavljene. Ogledala su bila smatrana dragocjenim objektima. Tek dolaskom industrijskog društva ljudi su postali svjesni svojih lica. Do tada nisu bili u mogućnosti vidjeti ih, osim u brijačnicama, kod šeširdžije ili u odrazu vode. “Način na koji se odnosimo jedni prema drugima promijenjen je; svijet je promijenjen. Ranije, svoj portret niste mogli nositi sa sobom – bilo je nemoguće transportirati odraz ili čak sliku. Stoga je mogućnost da ‘zaleđenu’ sliku sebe ili objekta nosite sa sobom dovela do toga da doslovno iskoračite iz sebe. Portret je postao neophodan, što je označilo početak identifikacijskih fotografija. Određene norme su također uspostavljene: ljudi su se fotografisali u namjeri da pripadaju određenoj klasi.”

Filteri kao alati za emancipaciju

Portretisanje je, kaže autorica, doprinijelo etabliranju stereotipa i fiksiranju identiteta. Ti identiteti su stvoreni čak kao alati za kontroliranje – kako bi svi ostali unutar okvira koji im je dodijeljen. Tu su bili radnik, buržuj, bogataš, siromah, itd. “Lice je služilo kao indikator, koji je bio veoma binaran. Danas, svijest o sebi je kompleksna i postala je fluidnija. Ali, ekrani, ogledala i filteri bili su nepoznanica prije nego su postali alati za emancipaciju.”

“Vremenom, postali smo sami svoji posmatrači. Gledamo sebe na društvenim mrežama, zaljubljujemo se u sopstveni odraz, te nam više nije potrebna potvrda drugih”

Marion Zilio smatra da nam trenutna transformacija naših lica dozvoljava da se oslobodimo naših identiteta. A to je povezano sa evolucijom tehnologije. Kada je nastala fotografija, društvo je bilo opsjednuto idejom pokreta, što se desilo baš u vrijeme kada je predstavljena parna lokomotiva. “Čim dođe do određene prezentacije, nastane i cijeli koncept identiteta. Taj proces pokrenut je u 19. stoljeću, ali bilo je potrebno mnogo vremena da se krene naprijed. Načini na koje identitet i lice postaju neodvojivi ovise o dostupnim tehnikama. U umjetnosti, futuristi, a potom i avangardisti, doprinijeli su fragmentiranju i moduliranju identiteta i načina na koja su lica otkrivana. U to vrijeme, psihoanaliza se razvijala kao disciplina – pa je zanimljivo razmišljati o različitim načinima do kojih je dolazilo do progresa.”

Da li to znači da smo sami postali svoji tvorci? Kako kaže Marion Zilio, ljudima je potrebno da ih gledaju kako bi  osjećali da nešto vrijede. “Vremenom, postali smo sami svoji posmatrači. Gledamo sebe na društvenim mrežama, zaljubljujemo se u sopstveni odraz, te nam više nije potrebna potvrda drugih. Izgradili smo vezu sa nama samima, koja je pomalo autonomna.”

U određenom smislu, selfi je ponovno otvaranje kanala za komunikaciju. Kada objavite selfi na Instagramu, on može doprijeti do nekoga sa druge strane svijeta, u drugoj vremenskoj zoni. Nije bilo tako davno kada su ljudi mogli upoznati najviše 3.000 osoba tokom života. Danas, tom broju imate pristup čim se ulogujete na Facebook.

Marion Zilio smatra da nam selfiji omogućavaju pristup i skrivenim dijelovima nas samih. Pojavom aplikacija za izmjene lica omogućeno je da iskusimo novi tip ‘drugačijeg’. Možete se pretvoriti u mačku, bundevu, točak od bicikla… Danas je moderno razmišljati o vrsti ‘unutarnjeg kraljevstva’, koje ne samo da uključuje ljude već i sva živa bića. Mislim da je u pitanju trend koji će se zadržati.”

Prethodni članak7 uzroka kašlja
Naredni članakFritule od bundeve

Pročitaj još
Related

UREĐENJE DOMA: Ideje za ukrašavanje praznih kutova dnevne sobe

Piše: Emina Hadžić, dizajnerica interijera Kutovi su obično “mrtve” zone...

Samsung na virtuelnom događaju Bespoke Home 2022 predstavio novu liniju Bespoke uređaja

Kompanija Samsung Electronics bila je domaćin Bespoke Home 2022,...

Spremite se za ljeto

1. Majica koja otkriva ramena Izvadite iz ormara onu koju...

Hrana i eros

Odavno je poznato da konzumiranje ukusne hrane podstiče stvaranje...