Nedavno objavljeno

EMIRA ŠVRAKA: Borba za normalan život osoba s cerebralnom paralizom

Predsjednica Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH dr. Emira Švraka, profesorica Fakulteta zdravstvenih studija u Sarajevu, već je skoro dvije decenije stručno i emotivno uključena u rad na podršci osobama s teškoćama i njihovim porodicama. Ovo je njena priča

Napisala Sunita Hotić
Snimio Kemal Softić/Spektroom

Emira Švraka je specijalista fizikalne medicine i rehabilitiacije, dopisni član Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauke (BHAAS) i jedanaest godina uspješno prenosi znanje studentima Fakulteta zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu kao vanredni profesor. Predsjednica je Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH od njegovog osnivanja 2011. godine. Magistrica je dječije i adolescentne psihijatrije i psihologije, i zbog širokog polja obrazovanja i bogatog iskustva, sebe, s pravom, smatra dječijim rehabilitatorom. Do sada ima više od deset objavljenih naučnih i stručnih knjiga.
Profesionalna priča ove izuzetne žene i rad s porodicama osoba s intelektualnim i razvojnim teškoćama počinje prije 19 godina u Centru “Vladimir Nazor”, gdje je bila član Resursnog centra i medicinski savjetnik. S poštovanjem se sjeća rada s doajenima socijalne zaštite i obrazovanja djece i omladine s intelektualnim i razvojnim teškoćama, Kadirom Pašić, Majudinom Džudžom i Danilom Sladojem. Od tada pa sve do danas, ona uspješno istrajava na svom putu. “Svako od nas ima više uloga, i ja volim svoje obje profesionalne uloge. Osjećam da je moje mjesto i na fakultetu, u edukaciji studenata koji će dalje širiti pozitivnu priču, i u Savezu, u direktnoj podršci osobama s teškoćama i njihovim porodicama.”

Pravo nasljeđivanja penzije

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, na planeti otprilike 10% stanovnika ima neki oblik oštećenja, što bi značilo da u BiH oko 380.000 građana (djece i odraslih) ima neki oblik fizičkog, psihičkog ili senzornog oštećenja. Izvori su različiti, pošto zvaničan registar ne postoji, ali se pretpostavlja da u FBiH postoji 200.000 osoba s raznim teškoćama, a paradoks je da je samo 8.000 registrovano na birou za zapošljavanje.
U nastavku nam prof. dr. sci. med. Emira Švraka objašnjava da i kada ostvare pravo na rad, osobe s teškoćama budu još uvijek mlade i imaju jaku podršku porodice koja im omogućava sve ono što oni sami ne mogu. Onog trenutka kada roditelj umre, što je životna neminovnost, ti ljudi ne mogu naslijediti njihovu penziju, a nisu sposobni da samostalno rade i da ispunjavaju ostale aktivnosti života. Zato je i cilj Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH da ovoj populaciji pruži veliku podršku za afirmaciju, obrazovanje i borbu protiv segregacije u društvu.

Emira Švraka na svom radnom mjestu

Iako vjeruje da situacija u našoj državi postaje sve bolja po pitanju diskriminacije i segregacije osoba s teškoćama, doktorica Emira smatra da je ova populacija kod nas još uvijek nedovoljno shvaćena i da nailazi na nerazumijevanje od strane velikog broja ljudi. Velika joj je želja da se takvim osobama pruži šansa da se obrazuju i da im društvo otkloni sve barijere. Najveći problem predstavljaju, kako kaže, socio-ekonomske barijere koje podrazumijevaju socijalnu isključenost koja kao širi pojam obuhvata siromaštvo. Siromaštvo je nerijetka pojava u porodicama osoba s teškoćama kojima je potrebno mnogo više novca da zadovolje svoje potrebe. Zato se Savez trudi da konkuriše s projektima koji se mogu realizovati u praksi i koji direktno mogu pomoći tim porodicama.
U okviru projekta Sport i unapređenje kvalitete života djece s cerebralnom paralizom i oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji, organizovan je sportski dan. Rezultat tog projekta je i priručnik Računa se sposobnost, a ne onesposobljenje. Organizovano je takmičenje u pikadu, šahu i stonom tenisu u prostorijama Saveza, a nakon završetka takmičenja upriličeni su užina, koktel, dodjela diploma i medalja. “Bilo je interesantno gledati kako se uspostavlja komunikacija između takmičara koji su motorički slabiji i onih koji slabije čuju i govore. To je za nas jedno veliko i prije svega pozitivno iskustvo.”
U novi projekat nazvan Edukacijska inkluzija za vrtiće, osnovne i srednje škole opštine Centar, osim stručnih saradnika bit će uključeni i roditelji djece s teškoćama, ali i roditelji djece bez teškoća. Takva edukacija je potrebna i osobama koje nemaju teškoće kako bi bolje razumjeli osobe s teškoćama i njihove potrebe. Povod narednog sastanka bit će autobiografska knjiga, potresna ispovijest majke koja se godinama bori zajedno s dvoje djece koja imaju teškoće u razvoju. Doktorica Emira ističe da je ta ispovijest izuzetno emotivna i ljubavlju protkana priča, ali i to da će sigurno biti od velike pomoći drugima koje je zadesila ista sudbina.

Predrasude i negativne reakcije

U Savezu su aktivnosti kontinuirane, ali potrebno je educirati sve ljude o potrebama osoba s cerebralnom paralizom i ostalim teškoćama, jer se na taj način skreće pažnja na njihove potrebe. Zbog nedovoljno informacija, može doći do formiranja predrasuda i negativnih reakcija, stoga je, po mišljenju naše sagovornice, od velikog značaja za socijalnu inkluziju da mediji, nevladine organizacije i akademska zajednica učestvuju u širenju pozitivnih priča i tačnih informacija.
Godinama se radi na deinstitucionalizaciji, ali kako sada stvari stoje, smještaj u zavode se neće moći izbjeći u skorije vrijeme. Država koja nema visok budžet, kao što je slučaj sa našom, osobama s teškoćama ne može omogućiti prostor za samostalni život. Za primjer, Emira Švraka navodi Norvešku i Švedsku, u kojima je imala prilike vidjeti način izvođenja edukacijske inkluzije, koje se jako dobro brinu za osobe s teškoćama, gdje jedna osoba 24 sata na dan ima oko sebe tim stručnjaka koji joj omogućuju tzv. samostalni život. U našoj državi je situacija obrnuta pa se za grupu od nekoliko osoba s teškoćama najčešće brine samo jedan stručnjak.

Dr. Švraka
želi da se osobama sa cerebralnom paralizom pruži šansa za obrazovanje

Pitali smo predsjednicu Saveza kako izgleda život osoba s cerebralnom paralizom, kakve su njihove želje i interesovanja, a ona nam je ispričala kako oni imaju iste želje kao i svi drugi, da im nije potrebno sažaljenje, već podrška i razumijevanje. Rekla nam je i to da se vijek ove populacije produžio i da mnogi od njih danas žive sasvim normalnim životom, zbog čega je ona izuzetno sretna. Istakla je primjer Nadira Hajre, profesionalnog bodibildera s cerebralnom paralizom, koji već godinama prkosi svom stanju, koje ga nije omelo u tome da ostvari svoje želje i ciljeve i da završi Pravni fakultet. Dokumentarni film Čovjek čelične volje, koji govori o ovom mladom i nadasve hrabrom mladiću, još je jedan pokazatelj da se uz podršku dobrih ljudi, kontinuiran rad i prije svega veliku želju sve barijere mogu srušiti.
Svoju priču ispričala nam je i Amela Hošić, sekretar Saveza i magistrica sociologije, koja također nije dozvolila da joj CP bude prepreka. Iako stepen njenog oštećenja nije veliki, susretala se s predrasudama. One su najviše bile prisutne u pubertetu, koji je ionako težak za svakoga, ali ističe da joj je sve to pomoglo da bude ono što danas jeste i ojačalo njenu ličnost. Porodica i profesori su uvijek bili vjetar u leđa njenim očekivanjima i nadanjima, a Amela nam je priznala kako se dolaskom među obrazovanije ljude stepen predrasuda smanjuje. “Kada porodica dobije dijete s cerebralnom paralizom, nađe se u veoma teškoj situaciji i u takvom okruženju je prisiljena da sama pronađe rješenje svojih problema bez podrške institucija. Svojim roditeljima dugujem mnogo na svemu što su učinili za mene i što su uvijek davali 150% svojih mogućnosti kako bih ja uspjela.”
Danas ova lijepa mlada žena, koja je udata već tri godine, živi normalnim životom i za sebe ne traži nikakve izgovore niti na sebe gleda kao na osobu s teškoćama. Oduvijek je željela raditi u Savezu udruženja za osobe s cerebralnom paralizom kako bi direktno došla u kontakt s takvim osobama i navesti ih da slijede njen primjer. Kako su nam ove dvije dame obećale, Savez će nastaviti da se bori za ostvarivanje prava osoba s teškoćama, jer problem je takav da cijela društvena zajednica može da doprinese i da za svakoga ima posla.

Gracija 303, 18.11.2016.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img