NaslovnicaNAŠE PRIČESemir Cerić Koke: Iz nesreće u nesreću

Semir Cerić Koke: Iz nesreće u nesreću

Život je Semira Cerića Koketa stavio pred brojna iskušenja: ostao je bez oca u 16. godini, a u proteklih pet i bez majke i supruge, preživio je dva mrtvorođenčeta, a vanbračnog sina upoznao tek u njegovoj desetoj godini. Umrla mu je i punica s kojom je bio blizak, a onda mu se desila i kap koja je prelila čašu – povezivanje s kriminalnom grupom Zijada Turkovića. Danas, nakon svega što je pregrmio, rezignirano izjavljuje: “Baš sam nekakve loše sreće”

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Irfan Redžović i privatni album

Život mu je satkan od tužnih i sretnih epizoda. To što je bilo više onih koje izazivaju tugu, ne ostavlja ga nesretnim, nego čovjekom koji se uvijek nada da će mu sudbina donijeti i neku radosniju vijest, ali je ne očekuje. Folk pjevač Semir Cerić Koke (48) naprimao se dosta udaraca u životu. “Te udarce danas primam kao da je moralo tako biti. Majke mi, k’o da sam cijeli život po mrvama hodao. Baš nisam imao puno sreće u životu”, veli pjevač koji se nedavno našao u centru pažnje. Ali ne zbog muzike, nego kao svjedok na suđenju Zijadu Turkoviću, osumnjičenom vođi zločinačke organizacije kojoj se sudi na sudu BiH, a od kojeg je Koke kupio restoran Toscana. Osim restorana, s Turkovićem ga povezuje još jedna stvar: naime, pjevajući na jednoj svadbi, Koke je Turkoviću poslao SMS u kojem ga upozorava na prisustvo Nasera Keljmendija, kontroverznog biznismena koji važi za jednog od glavnih narkobosova u regionu, a kojeg je Turković namjeravao ubiti. Navodno mu je Koke poslao poruku “Ne dolazi, Stari je ovdje”, pokušavajući izbjeći neugodnost susreta Turkovića i Keljmendija, i ne znajući za planove o ubistvu.

Danas, kad je u pojedinim medijima prikazan kao član Turkovićeve grupe, sve mu se obilo o glavu. “Neke ljude sam poznavao iz mahale prije dvadeset ili trideset godina i to me sad opalilo po glavi. Preporučujem svima koji idu muzičkim putem da razmišljaju kad piju kafu, s kim i koliko će se zadržati na toj kafi, ako je uopšte moraju popiti. Život može biti tako surov.”

Veza s Turkovićem

A kako se uopće desilo da ga povežu sa Zijadom Turkovićem? Prisjeća se danas kako mu je, nekad nakon smrti supruge Željke, ponuđeno na kupi restoran Toscana, u vlasništvu Zijada Turkovića. Novca Koke nije imao, posebno zato što je tugu nakon gubitka supruge znao utapati i u kocki… “Restoran mi nije bio ni na kraj pameti, ali Turković, kojeg sam nekad poznavao i to uopšte nije ovaj čovjek kome se sad sudi, rekao je da će mi dati na godinu-dvije da mu otplaćujem. Ja sam već držao restoran Angolo i imao dobre goste, i znao sam da bih mogao napraviti dobar posao i u Toscani. I tako, prihvatim ponudu.”

Kaže kako nikakve druge veze s Turkovićem nema, i kako ga je vijest o spominjanju njegovog imena na suđenju dočekala na turneji u Americi. Šokiran i uplašen, spakovao je kofere i vratio se u Sarajevo, misleći da iza tih naslova stoje policijski izvještaji, da bi po dolasku shvatio kako se radi o medijskim napisima koji nisu imali veze sa stvarnim stanjem. Ali, šteta je već bila načinjena. “Hvala Bogu da sam imao priliku na sudu reći svoju verziju. Više nemam ništa s tim. Ali kad postojite na sceni dvadeset pet godina i trudite se da vaša karijera nema nikakvu mrlju i za petnaest-dvadeset sekundi neko vam poljulja sve, zaboli to…”, priča Koke dok sjedimo u Toscani, u kojoj danas ima mnogo manje gostiju negoli prije “slučaja Turković”. Čak se, kaže nam, ljudi koji navrate iznenade što restoran uopće radi. “Prestao sam objašnjavati da nemam veze s tim. Neka zaključuju sami. Kad dobiješ šamar, preživiš to lako, ali kad dobiješ seriju šamara, onda ti treba vremena da se digneš nakon tog nokdauna. Probudio sam se i živim svoj život. Razumijem da se treba prodati novina, dići broj posjeta na portalu, ali mnogo je laži napisano u kratko vrijeme. Nijedan novinar me nije nazvao da nešto pita, samo su pravili špekulacije.”

Prvak u hrvanju

Kaže da ne zamjera nikome ništa. “Bio sam u tom trenutku jednostavno janje za klanje, ali život ide dalje. Dat će Bog bolje, možda u ovom momentu lažem da sam optimista, ali želim proći ove bolne faze”, kaže čovjek koji je odrastao u sarajevskoj mahali

i za čiji je nadimak zaslužna prva riječ koju je izrekao kao dijete.  “Zapravo, rekao sam Koka, ali u mahali kad ti daju nadimak, neizbježno to završi na e, kao Muke, Kike…” Bacao se po betonskim igralištima, a kasnije je upisao školu fudbala u Želji, a potom u Sarajevu. Priznaje da i nije bio neki talenat, pa je najčešće završavao čuvajući mrežu. “Ko slabije igra lopte stave ga na go i kažu mu: Joj što ti dobro braniš.”

SIN IZ DOMA Sa Željkom nije imao djece, ali je sina ipak dobio. Pronašao ga je ostavljenog u domu za napuštenu djecu. Punih deset godina nije znao za njegovo rođenje, a majka ga je napustila odmah nakon poroda”

Odrastao je u radničkoj porodici u kojoj je otac Jusuf bio varilac-bravar, a majka Zejneba odgajala njega i pet godina starijeg brata Merima. Živjeli su skromno, što je, kako duhovito veli Koke, uključivalo odlazak na more, ali ne i bicikl. Nakon fudbala pronašao je novu ljubav – hrvanje. Ozbiljno je shvatio ovaj sport, trenirao pet godina i uspio se kao dvanaestogodišnjak domoći titule republičkog prvaka u klasi do 48 kilograma. Pomalo se bavio i boksom, a iza svega je, shvata danas, stajala ljubav prema timskom druženju. Kad je napunio dvadesetak godina, na red je došla – muzika. Na Baščaršiji je bila jedna kafana u koju je često izlazio i važio kao neko ko zna pjevati. Trebao je na tri dana zamijeniti njihovog standardnog pjevača koji se razbolio, a ostao je – tri godine. “Znao sam svega pet-šest pjesama napamet, ali me raja zavoljela.”

Imamo hit

Prvi album snimio je 1987., a Milić Vukašinović bio je zadužen za “kreiranje sadržaja”. Album je iznjedrio veliki hit, pjesmu Sjećaš li se Sanja, koja mu je osigurala munjevit izlazak iz anonimnosti. Na poziv Hanke Paldum, prvi veliki nastup imao je na koridi u Čevljanovićima. “Nisam ni znao kakav je to skup. Ja zamišljao špansku koridu, a tamo 60.000 ljudi! Noge su mi drhtale dok sam pjevao, a onda u prvim redovima ugledam da ljudi otvaraju usta i znaju moje pjesme. Bilo je to vatreno krštenje.”

SERIJSKI ŠAMARI “Kad dobiješ šamar, preživiš to lako, ali kad dobiješ seriju šamara, onda ti treba vremena da se digneš nakon tog nokdauna. Probudio sam se i živim svoj život”

Odrastao je uz zvuke sevdalinke i nije, kaže, slušao Bijelo dugme ili Indexe, za kojima je bio lud njegov brat, rođen na isti dan, 23. maja, samo pet godina prije njega, već su njegov muzički ukus definirali Safet Isović i Zaim Imamović. Čak i kad to nije bilo pametno reći pred rajom koja se furala na pop i rock, on nije imao problem s tim. “Nikad se nisam nikome prodavao da sam nešto što nisam. Sjećam se rane mladosti, od 13. godine, kad sam izlazio u Trasu na muzičke matineje petkom i subotom. Živio sam za te dane. Tako su pali i prvi poljupci”, prisjeća se Koke, koji je za prvi poljubac dobio – batine. Dogovorio je izlazak sa djevojkom, imao je dovoljno novca da plati karte za kino i sok, ali morao je doći lijepo uređen, za što su mu bile potrebne bratove cipele. “Bile su mi velike, ali naguram malo novine – i taman! Bilo je to kao scena iz Kusturicinog filma. Izašao sam s tom curicom, pao je i poljubac, držanje za ruku, a kad sam se vratio kući, čekali me stari rahmetli i burazer. Priđe stari i – puf, šamar! Bratu su cipele trebale kako bi u njima primio neku nagradu, ne sjećam se šta, a ja ih maznuo! I znaš šta, nikad tu curicu više nisam vidio.”

Ljubav je rođena

Muzički nepismen, ali s izoštrenim sluhom, Koke je osvajao publiku jednostavnošću i iskrenošću. Čak i ako nešto dobro ne bi otpjevao, ne bi mu uzimali za zlo. Iskrenošću je osvojio i Željku. Upoznao ju je u kafani pored stadiona Koševo gdje je pjevao, dok je ona bila s društvom. Sutradan su otišli na ručak na Igman i 18 godina se nisu rastali ni na tren. Iako se nikad nisu vjenčali, Koke je Željku uvijek doživljavao kao suprugu. Nažalost, prije četiri i po godine podlegla je od posljedica moždanog udara. “Još se nisam oporavio od toga. Imao sam u njoj ženu, dobrog druga, sestru, majku. Moj dom je ispunjen njenim slikama, nije to mazohizam, već poštovanje prema njoj. Sjećam se da bi mi često znala govoriti: Ti ko majka Tereza, odmori malo, stalno guraš druge, a ko će tebe pogurati…

Pokušavao je, kaže, ponovo pronaći ljubav, ulazio u različite veze, ali nikad nije našao ono što je imao u Željki. Nada se da će jednog dana naići žena koja će probuditi ljubav u njemu. Sa Željkom nije imao djece, ali je sina ipak dobio: pronašao ga je prije dvanaest godina u domu za napuštenu djecu. Punih deset godina nije znao za njegovo rođenje, a majka ga je napustila odmah nakon poroda. Isprva je pomislio da je u pitanju neka šala. Sa Željkom je pokušavao dobiti dijete. Dvije trudnoće, dva izgubljena djeteta, jedno u devetom, a jedno u sedmom mjesecu, i onda stiže vijest da postoji – Almein. “Išao sam da se uvjerim, uradio test očinstva i stvarno: Almein je bio moj! U početku je bilo teško, njegov mentalni sklop i moj kodeks ponašanja bili su u sukobu, ali vrlo brzo smo se zbližili i danas imamo otvoren i iskren odnos.” Almein  je završio srednju školu, položio vozački, a uskoro će dobiti i prvi automobil. Zasada radi kod oca u restoranu i Koke je ponosan na njega, iako žali što nije bio uz njega kad je prohodao, izgovorio prve riječi… “Sretan sam što ga imam, dobar je dečko na kojeg se mogu osloniti, sluša me, a slušam i ja njega”, priča nam čovjek kojeg dobro znaju uposleni u Pazariću, u Bakovićima, u bolnici Ernest Green, u narodnim kuhinjama, i znaju koliko bi puta navratio s automobilom do vrha ispunjenim namirnicama i raznim potrepštinama.

Proročanski Baksuz

Koketa život nikad nije mazio: u 16. godini ostao je bez oca. Odrastavši bez autoriteta, idole je stvarao u starijim drugovima koji su do novca dolazili švercom i krađom po Italiji. U jednom momentu shvatio je da ne pripada tom svijetu. “Prošao sam mnogo toga, od lopovluka, sitnih krađa, ali, hvala Bogu, taj put me nije privukao. Sve mi je bilo nadohvat ruke, ali nisam se uhvatio u tu mrežu.”

Prije 12 godina napisao je pjesmu Baksuz, u kojoj kaže Bog mi te dao, al’ te život odveo. Danas mu izgleda kao da je predskazivao sebi događaje u životu. Nakon povezivanja s kriminalnom grupom Zijada Turkovića, ostalo mu je samo slijeganje ramenima i riječi: “Baš sam nekakve k****** sreće.”

Projekat Lazarus i Duh

Nije pročitao mnogo knjiga u životu, ali oduševio ga je Projekat Lazarus Aleksandra Hemona. Može ga rasplakati film Duh s Patrickom Swayzejem i Demi Moore, a iako ne voli priče u nastavcima, upecao se na seriju Larin izbor. U automobilu zna slušati Montena, Čolića i Dragojevića, te cigansku muziku, a nerijetko i svoje pjesme, i to kad ih tek snimi, pa želi provjeriti ima li nekih pogrešnih tonova. 

 

Hipnozom protiv pušenja i liposukcijom protiv debljine

Strastveni pušač, koji je pušio pet kutija dnevno, cigareta se riješio uz pomoć hipnoze, otišavši kod majstora u Poreč. Nije zapalio 35 mjeseci, ali su se kilogrami zato lijepili na njega. “Bio sam ko krofna – imao sam 115 kila”, veli Koke. Nije mu preostalo ništa drugo nego da se naslaga oko slabina riješi liposukcijom. Ali i vrati cigaretama. Kaže da će ponovno probati s hipnozom.

Gracija 177, 20.01.2012.