Piše: Vedrana Božinović
Odlučujem se na potpuno nerazumnu stvar: za rođendan ti poklanjam avionske karte. Let je zakazan za šest sati ujutro, utorak, septembar 2021. Na rođendanski poklon čekat ćeš jedanaest mjeseci. Do tada će se sigurno nešto promijeniti.
Moj optimizam ponekad se pojavljuje u potpuno zadivljujućim oblicima.
*****
Posljednji put sam otišla u pozorište nekoliko dana prije nego će svijet eksplodirati. Poslije predstave sjedila sam sa prijateljima i pričala im kako sam noć ranije gledala film o apokaliptičnom napadu zombija. I kako poslije toga dugo nisam mogla da zaspim. U strahu od svijeta u kojem zavlada neki virus i potpuno nam sjebe živote. Mnogo su mi se smijali. I ja sam se smijala. Virus se smijao zadnji.
Nakon gotovo sedam mjeseci, sjedim u publici. Na ulazu u salu su mi izmjerili temperaturu. Onih par sekundi od uperenog toplomjera na moj zglob do pojavljivanja brojki na ekranu zaustavilo mi je srce. 36, 2. I srce počinje ponovo da kuca. Sve vrijeme na licu držim masku. U mraku se ipak okrećem da vidim da li isto rade i drugi. Ili mrak koriste da svuku masku sa nosa i usta. Sjedimo na propisanoj udaljenosti. Po dvije stolice između svakoga. Red razmaka. Pozorište je sablasno prazno. Znam kako izgleda glumcima sa scene: nema tužnijeg prizora od praznih sjedišta. Sada je to nužnost. Na sceni izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Predstava izmještena u svijet u kojem ne postoji pandemija. Ljudi sa licima. U gledalištu sjedi zamaskirana publika.
Dok aplaudiram, računam koji je datum četiri do sedam dana do pojave prvih simptoma.
*****
Sat će zvoniti u sedam. Šest je. I koliko god da se tjeram, ne mogu da zaspim. Trudim se da se ne pomjeram. Ako ležim nepomično, mislim, vratit ću se u svijet u kojem je nebitno da je od sada do zvonjave alarma pedeset i sedam minuta. Pokušavam da se sjetim šta sam sanjala prije nego što sam otvorila oči i razbudila se. Kao da se pokušavam sjetiti sadržaja serije koju sam gledala. Mislim da je bilo u koloru. Drugih stvari ne mogu da se sjetim.
Sat će zvoniti u sedam. Više nema šanse da zaspim. I razmišljam kako uopšte ne bi bilo bez pameti ustati već sada. Na prstima da nikog ne probudim, spustiti se do kupatila i pustiti da voda teče po meni narednih pedeset minuta. Koliko je to vode, mislim. Koliko uludo potrošene vode. Ostajem nepomično da ležim i nadam se da ću ipak zaspati. Šta smo ono gledali na televiziji sinoć? O priključivanju Apola neki broj nekoj svemirskoj stanici. Uspjelo je iz četvrtog pokušaja… Ili šestog. Zašto o tome mislim sada? Iz tvojih leđa bije toplota. Prebacila bih ruku preko tebe, ali se bojim da te ne probudim. Sat će zvoniti u sedam. Do tada ima još četrdeset minuta. Spavaj. Ako se probudiš, skočit ćeš iz kreveta tako da široko zbaciš prekrivač i zatalasaš madrac kao da je od morske vode, u dva koraka zagrabit ćeš prema vratima bez da se osvrneš, onda će se čuti kako vrije voda, zamirisat će kafa i duhanski dim, i počet će dan. A sat će zvoniti tek u sedam. I do tada ima još trideset minuta. A trideset minuta je mnogo. Trideset puta da izbrojiš do šezdeset. Brojim. I ne pomaže. Nema sna. Sad već jako želim da se okrenem na drugi kuk, bole me leđa i utrnula mi je ruka nezgodno savijena pod jastukom. Ostajem da ležim nepomično.
Ti sa svojim pasošem možeš i sada putovati tim avionom, kažem ti objašnjavajući rođendanski poklon. Ja ne mogu nigdje
Sat će zvoniti u sedam. Promijenila sam muziku koja me budi. Tražila sam neki najmanje histeričan zvuk alarma, ali je svaki bio užasan tako da sam ostavila onaj na koji sam navikla. Onaj koji će zaparati tišinu za dvadeset minuta. U dvorištu se čuje pas. Iza spuštenih roletni vidim jasno krug koji je na travi napravio bazen koji nam je u ljeto korone zamijenio more. Tu trava više neće narasti.
Krevet najljepše izgleda kad ustaneš iz njega. Kad je topao i raščupan od spavanja. I kad znaš da se u njega više ne možeš vratiti. U sedam će zazvoniti sat. Ustat ću, nabrzinu se istuširati, u dva gutljaja popiti kafu, pomoći ćeš mi da u gepek ubacim kofer, poljubit ćemo se, reći ćeš mi da vozim oprezno, odgovorit ću ti naravno, sjest ću u auto i gledati te kako se smanjuješ u retrovizoru dok mašeš. I ja ću mahati. I onda ću skrenuti iza ćoška. I smrviti 350 kilometara točkovima automobila. Na granici će mi se nasmiješiti carinik koji me već poznaje i koji najčešće kaže – vi se vratili, kao da mu to stvarno nešto znači u životu, i ja ću se nasmijati i reći – vratila se. Sa CD-a će ići još jedna knjiga Agathe Christie, koju sam već pročitala, ali ću se ipak praviti da ne znam sadržaj i pokušavati da pogodim ko je ubica. I tako… Zvonit će sat. U sedam.
Ali do tada ima još cijelih pet minuta.
Zatvaram oči.
*****
Kao da ekipa jesen-zima ide na mene sa bagerom, piše mi prijateljica.
I to je, za sada, po meni, najbolja definicija budućnosti koja dolazi.
*****
Ti sa svojim pasošem možeš i sada putovati tim avionom, kažem ti objašnjavajući rođendanski poklon. Ja ne mogu nigdje. Moj pasoš se vratio u doba kada nam je za skoro svaki prelazak granice trebala viza. Možda će nam u budućnosti trebati potvrda o vakcinaciji. Možda ćemo ispred ljekarskih ordinacija stajati kao ispred konzulata. U redovima. Ili možda nikada više i nećemo moći nigdje. Uglavnom, kako god da bude – ti možeš otići. I povesti nekoga sa sobom. I ja želim da odeš. Ako za jedanaest mjeseci još uvijek bude ludilo, želim da odeš. I doneseš mi magnet za frižider. I obavezno odeš na plažu u ledenom okeanu sa crnim pijeskom, skineš cipele i za mene prošetaš po vodi.
Do tada ima još jedanaest mjeseci, kažeš.
A ja mislim na muziku budilnika.
I zatvorim oči.
