Nedavno objavljeno

VESNA DEDIĆ: Ne postoji žena koja nije ponekad izgubila sebe

Iskrena i uvijek zanimljiva sagovornica, poznata voditeljica i spisateljica Vesna Dedić iz Beograda, čiji je trinaesti ljubavni roman nedavno izašao iz štampe, priznaje da je vrijeme pandemije promijenilo njene prioritete, te da uprkos svim izazovima, razočaranjima i problemima nikada nije posumnjala u moć dobrote

Razgovarala Marina Strugar
Snimio Mirko Tabašević

Novinarka, spisateljica i voditeljica emisije Balkanskom ulicom Vesna Dedić (53) ovih dana promoviše svoj trinaesti roman Izgubila sam sebe. Ljeto je tradicionalno rezervisano za novu priču, a o uspjesima Vesninih romana svjedoče njeni brojni poklonici.
Od 2010. godine, kada se pojavio roman Zauvek u srcu, koji je bio najprodavanija knjiga u regionu, Vesna je jedna od najčitanijih spisateljica ljubavnih romana. Njena Izdavačka kuća Dedić objavila je 13 bestselera: Zauvek u srcu, Sunce meni, sunce tebi, Ti si meni sve, Pola duše, Kao leto, Zagrli me, Čuvaj me, Ničija, Seti se naše ljubavi, Ne gledaj preko ramena, Nikad nisam, Ne dam te i Izgubila sam sebe.
Rođena u Osijeku 25. decembra 1967. godine, Vesna Dedić gimnaziju je završila u Podgorici, a diplomirala opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Iz desetogodišnjeg braka s dr. Srđanom Milojevićem ima kćerku Lenku (20), koja već četiri godine živi u Holandiji.

Novi roman Izgubila sam sebe napisali ste za vrijeme pandemije, šta je bio podsticaj za njegovo nastajanje? I koliko su vas izolacija i nova pravila življenja natjerali i na samopreispitivanje, koliko ste to razmišljanje utkali u roman?
– Nikada nisam pisala da bih pobjegla od sebe, ljudi, vremena i prostora na kojem živim. Nisam to pokušavala ni pišući roman Izgubila sam sebe, koji se dešava od 2003. do juna 2021. Ljubavnu priču pripovijeda prelijepa arhitektica Iskra dok leži bolesna od korone na Infektivnoj klinici u Beogradu. Ne postoji čovjek koji nije zavrtio tokom pandemije točak preispitivanja svog života, uspjeha i promašaja. Priznajem da sam oborena koronom i osjećajem nemoći i prolaznosti plakala danima kao kiša razmišljajući u strahu od smrti o svemu što sam propustila. Sigurna sam da smo svi mi koji nismo potonuli u depresiju i anksioznost osjetili želju da nadomjestimo sve propušteno, da se vratimo sebi i da ne dozvolimo više nikome i ničemu da nam pokvari ni jedan sat, a kamoli godine. Ovaj roman će, vjerujem, podstaći moje čitateljke da kada pada kiša ne jure da pokupe veš, već da kažu “idem da šetam po kiši”, eto tom metaforom da skratim odgovor za vaš cijenjeni magazin.
Šta je najdragocjenija pouka koju ste izvukli iz cijele ove situacije?
– Da smo svi, pa i ja, velike besmislice postavljali kao prioritete naših života i da ja to sebi nikada više neću dozvoliti. Strah je uvijek energija koja parališe, ali ovaj koji smo svi osjetili, a naročito mi koji smo teško i kao pacijenti podnijeli virus, mislim da kao posljedicu ima i neki nalet volje. Volja je postala najskuplja riječ, a odlučnost da se vratiš sebi onakva kakva si bila prije nego što su te razni ljudi i događaji velikim dijelom potrošili ogromna. Ne postoji žena koja nije ponekad izgubila sebe stavljajući se u situaciju koja joj ne odgovara jer su joj roditelji, narod ili srce rekli da je tako pametno i da se mora. Mi smo vaspitavane u kulturi žrtvovanja pa se mnoga od nas osjećala vrednije ako se žrtvuje. Roman upravo poručuje da ako izgubiš vezu sa sobom kakva si bila kada si oduvala 18 svjećica na torti, nećeš biti u srećnoj vezi ni sa onim koga si zavoljela.
Kroz ljubavnu priču uključili ste i socijalni, društveni i istorijski kontekst, događaje koji su oblikovali i usmjeravali naše živote.
– Pišem romane koji su melodrame, porodične sage i društvene hronike. Kada neko kaže da su to “ljubići” znam da nije pročitao nijedan moj roman, da je žrtva predrasuda ili da ima neki lični animozitet prema meni. Kao i u svakoj melodrami, ključna radnja se dešava oko ljubavi dvoje ljudi koja u određenim okolnostima postaje nemoguća ili ih potroši. U svakom romanu je obrađena i cijela lepeza ključnih porodičnih i prijateljskih odnosa, kao i velike teme kao što su karijera, tranzicija, sterilitet, seksualnost, roditeljstvo, emigracija, samoća, brak, usvajanje djece, izbjeglištvo, građanski rat, siromaštvo, tranzicija… U ovom pišem o odrastanju tokom devedesetih i situaciji kada ljubav spoji dvoje mladih ljudi koji su odrasli u različitim kućama i na potpuno drugačiji način. Život često pokaže da su svi naši konflikti u vezama i braku posljedica različitosti koje su nastale zbog načina na koji smo vaspitavani i koliko ljubavi smo dobili prije nego što smo tog nekog upoznali.
Roman apostrofira vjeru u dobrotu. Da li i vi vjerujete, i gdje je pronalazite kada posumnjate u nju?
– Nisam sumnjala u smisao i moć dobrote čak i kada sam imala ozbiljne životne probleme koji su bili rješivi jednim lošim postupkom. Kada neko moju dobrotu protumači kao slabost karaktera i zaista me stavi u situaciju naivne žrtve, ne mijenjam ni ćud ni dlaku. Meni je tako lakše. Radije lupim glavom o zid nego da ja udaram. Svako od nas je dobar samo onoliko koliko može da podnese da mnogo toga što nemaš imaju gori od tebe. Ja mogu i dobro mi je. Nisam čak ni cinik, iako je to u posljednje vrijeme baš popularno i kao neki dokaz inteligencije. Meni je dosadno da se bilo u ljubavi, bilo u poslu, nadmećem, pa se odmaknem čim dođem u situaciju koja bi me natjerala da povrijedim osvetom bilo koga.
Kroz roman se kao jedna od poruka provlači da je uprkos tragičnim trenucima potrebno sačuvati osmijeh djevojčice. Da li ste vi uspjeli u tome?
– Odavno nisam djevojčica i prečesto sam usljed životnih okolnosti zaboravljala da se smijem. Ali, uvijek bi se desio trenutak da se pogledam u ogledalo i zapitam ko je ili šta je učinilo da nestane osmijeh. Imala sam uvijek hrabrosti da odstranim iz života ono, one ili onog koji su brisali taj osmijeh. Imam sreću da mnogo ljudi kada me vidi ima vedro lice, i to mi čuva osmijeh čak i kada je u duši neki tmurni oblak.

“Vjerujem da će roman Izgubila sam sebe podstaći moje čitateljke da kada pada kiša ne jure da pokupe veš, već da kažu – idem da šetam po kiši”

Koliko vam je bilo teško kao javnoj ličnosti da kroz posao kojim se bavite, prijateljstva, ljubavne odnose ne izgubite sebe?
– U poslu nikada nisam izgubila sebe čak i po cijenu gubljenja posla. Nikada nisam gledaoce lagala, i u toj odluci sam bila dosljedna. Gubila sam sebe više puta u ljubavima i prijateljstvima, čak me sad i sramota kada razmišljam o svojim bezglavim davanjima onog najboljeg što imam lošim ljudima. Ipak bih ponovo sve tako, jer čovjek mora da nauči da poštuje i svoje slabosti.
Izjavili ste: “Prva asocijacija čitateljki na moj roman je plaža”. Šta vi čitate na plaži, koju ste literaturu pripremili za ovo ljeto?
– Ovog ljeta ću pisati nastavak serijala Policajka sa Petlovog brda za platformu Bookmate, potom i novi roman koji sam započela i voljela bih da ga poklonim čitateljkama za Sajam knjiga. Odvojila sam samo jednu knjigu za plažu, roman Jasenke Lalović Kastigulja. U njenim romanima u kojima se nalazi genetsko pamćenje i mojih glavnih junakinja uživala sam i prošlog ljeta.
I ovo ljeto je rezervisano za Crnu Goru?
– Od svih obala svijeta meni je najljepša crnogorska. Svakog ljeta kada završim promocije romana po Srbiji i Bosni i Hercegovini provedem mjesec dana u Crnoj Gori. Tužna sam što me nikada nijedna biblioteka ili kulturni centar nisu pozvali da održim neko književno veče, a voljela bih da se družim i sa armijom svojih čitateljki i u Crnoj Gori, a ne samo u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Nadam se da će me se neko nekog ljeta sjetiti. Jedini sam bestseler pisac iz Srbije koji nije imao nikad književno veče u Crnoj Gori. U proteklih jedanaest godina, od kada sam jedan od dva tri najčitanija pisca u region, tri puta sam sa prijateljicama iz Turističke organizacije Budve organizovala promocije na kojima je bilo preko hiljadu ljudi, jednom sam imala predivno veče na Purgatorijama i jednom u restoranu svoje prijateljice slikarke Milene Durutović u Podgorici. Prognana sam iz programa crnogorskih biblioteka i kulturnih centara, a ne znam zbog čega.
Kao dijete Podgorice, šta vas najviše asocira na duh tog grada, na atmosferu koju volite u njemu?
– U Podgorici žive moja majka, brat i snaha sa petoro djece, i ljudi sa kojima sam odrasla. U Podgorici je često i moja kćerka Lenka, koja bez obzira što je rođena u Beogradu govori ijekavski isto kao i ekavski. Dobro barata sa podgoričkim humorom, a najveći autoritet joj je baba. Voli Skaline i zna mjesto gdje sam se kao gimnazijalka ljubila. Najveća prijetnja joj je “bačiću te u Moraču”. Poznaje zgradu Osnovne škole “Savo Pejanović” i Gimnaziju “Slobodan Škerović”. Zna šta je Dodest i ko su bili Cvetko Popović, Miloš Milić, Slobodan Milatović i Džoni Hodžić, od kojih je njena majka naučila sve što joj je bilo potrebno za odlazak u Beograd. Zna gdje je bilo korzo i prva picerija MM. Čitala je moj srednjoškolski dnevnik u kojem je opisan Titograd. Titograd odavno ne postoji na geografskoj mapi, ali njegov duh nose sa sobom i naša djeca bez obzira koliko daleko odu. Ljudi i gradovi i kada nestanu žive ako su ostavili trag u sjećanju.
Gledanost i popularnost Vaše emisije Balkanskom ulicom ne jenjava, koliko je teško održavati kontinuitet svih ovih godina i sa kakvim očekivanjima dočekujete narednu sezonu?
– Ovih dana završavam 19. sezonu emisije Balkanskom ulicom, koja je pokazala, sudeći po rejtinzima i ljubavi gledalaca, da je odluka da napustim RTS bila dobra i za mene i za emisiju. Bila sam srećna kada sam se na svakom koraku nedavno kada sam bila u Podgorici slikala sa mladim ljudima koji Balkanskom ulicom gledaju nedeljom na Nova M. Najteže je u mom poslu uspjeti da budeš zanimljiv novim generacijama. Najveći je uspjeh emisije Balkanskom ulicom što je kako godine prolaze sve popularnija i omiljenija. Plan za narednu sezonu je da sa svojom saradnicom Dunjom Ilić i fantastičnom ekipom Nove S sačuvam pažnju i ljubav publike, a to se jedino može ako osjećaš duh vremena, prostora i ljudi sa kojima živiš.

Gracija 413, august 2021.

 

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img