Nedavno objavljeno

GRACIJA PRED VJEČNOM VATROM: Generalna proba Povorke ponosa

Kratka priča o tome kako smo se na sat vremena stavili u cipele LGBTIQ osoba dok smo mahali zastavama duginih boja pred Vječnom vatrom. Nije bilo lako

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović

Pola sedam je ujutro. Još je rano za uobičajenu gradsku vrevu u centru Sarajeva, ali ne i prerano za dostavna vozila i prve korake prolaznika čije obaveze počinju od sedam, a koji odjekuju Ferhadijom glasnije nego inače. Barem nam se tako čini. Mi, kolega fotograf i ja, smo pred Vječnom vatrom. Zadatak je jasan: napraviti ilustraciju za naslovnu Gracije kojom najavljujemo prvu bosanskohercegovačku Povorku ponosa zakazanu za 8. septembar. A ilustracija podrazumijeva da “isučemo” zastave duginih boja iz velike crne torbe i mašemo njima te napravimo dobar kadar, da se vidi Vječna vatra. Nije nam jednostavno, odmah da znate. Pažljivo posmatramo lica rijetkih prolaznika, niko, djeluje nam, ne obraća posebnu pažnju na nas. A ja u tom trenutku shvatam da sam sretna – jer će to brzo proći i ja ću se vratiti svom uobičajenom životu i članstvu opšteprihvaćene većine prema kojoj nema predrasuda. Ipak, tišinu jutra koje najavljuje sunčan dan prekida zvuk džipa koji Titovom stiže iz pravca Baščaršije – kroz otvoren prozor vozač nam dobacuje sočnu psovku, spominje naše mrtve. Automobil ga odvozi dalje, opasnosti po nas nema. Kolega i ja se samo kratko pogledamo, ništa ne govorimo. Vozač džipa je rekao svoje, mi smo ga čuli i to je to. Pričat ćemo kasnije, daj da završimo posao.
Predrasude su, vjerujte, faktor ograničenja. I možemo svi vrlo lako postati njihovom žrtvom – neko nas može označiti kao jedinku koja odskače od uvriježenih pravila – po bilo čemu. Možda smo statusom na Facebooku izazvali tu oznaku, možda činjenicom da smo dijelom neke grupe, navijačke ili smo fanovi nekog muzičkog žanra. “Znam ja njega (ili nju), ihhhh…”, početak je rečenice koja ne sluti na dobro. Proteklih dana sam na društvenim mrežama postavljala fotografije roditelja, pa malog sestrića, jer to je moj život. Trenuci koje ponekad volimo podijeliti sa svojim prijateljima i poznanicima na Facebooku. I svi komentari odišu ljubavlju, podrškom. Zamišljala sam kakvi komentari bi se tu našli da sam, eto, postavila fotografije sretnih trenutaka svojih prijatelja koji imaju drugačije seksualno opredjeljenje od mog. Da li bi komentara uopšte bilo. I šta bi mi to trebalo govoriti. Moji LGBTIQ prijatelji s FB su ostavljali “srca” na moje kamerom mobitela uhvaćene trenutke sreće. Bez predrasuda, bez jala što oni to možda tako i ne mogu. Ili mogu ali u strogo biranom i kontrolisanom krugu. I nije ovo samo pitanje prava na život bez straha pripadnika LGBTIQ osoba. Bez straha bi trebali živjeti svi, i žene koje su preživjele nasilje u porodici, aktivisti za prava životinja, životinje, posebno napušteni psi. Niti pravim paralelu niti upoređujem evo samo malo materijala za razmišljanje: ako nam to predrasude dozvole trebao bi svako od nas ponekad uskočiti u tuđe cipele, barem na jedan sat, kao mi pred Vječnom vatrom. Nije lako, a ni jednostavno.

p.s.
Mislila sam u ovaj tekst, ilustracije radi, dodati i komentare koje sam ovih dana pročitala na društvenim mrežama. Ali, ostavit ću autorima tih riječi da ih čitaju i razmišljaju o njima. Ovdje ih nećemo reklamirati.

Gracija 376, 6.9.2019.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img