Razgovarala Mirjana Popović
Snimio Dragan Mijatović
Dug je spisak junaka čije je karaktere bojio bogatim, najčešće mentalitetskim, koloritom, dajući im ponekad dobrodušan, ponekad vješt i lukav komičarski šarm. Ovog vječitog momka ne napušta radost igranja ni poslije više od 45 godina, koliko traje njegova glumačka karijera. Milutin Mima Karadžić (66) nikada nije želio internacionalnu karijeru, a hedonista je bio i ostat će do kraja života. Pa i u vrijeme pandemije.
Iako je pandemijska godina za mnoge u gotovo svim profesijama bila teška, čini se da je vama bila veoma produktivna. Koliko vam je važan kontinuitet, a čini se da vas ne napušta radost igranja?
– Kontinuitet je važan za svakog glumca. I poslije 70 filmova i preko 50 serija, mogu reći da sam kontinuitet uvijek imao. Radost igranja valjda imaš do kraja života, kao što i gluma traje do kraja života. S ponosom ću reći da mi je drug bio Vlasta Velisavljević, koji je do samog kraja imao te radosti i uživao u glumi.
Kako gledate na hiperprodukciju serija u Srbiji, koliko to realno može da traje?
– Nisam prorok da bih znao koliko to može da traje, ali divno je da postoji, da se toliko radi. Nikad nije bilo toliko zaposlenih glumaca, dobrih poslova, kvalitetnih serija i filmova.
Snimali ste filmove i u bivšoj državi, koja je razlika u odnosu na ovo danas? Ne samo kada su uslovi za rad u pitanju već i činjenica da je nekada cijela zemlja živjela za film, a danas su prioriteti drugačiji, pa se postavlja pitanje za koga se ti filmovi prave?
– Filmovi se uvijek prave za publiku. Mi u MM produkciji se nikada nismo bavili politikom i nismo zavisili ni od jedne politike. Cijelog života radimo ono što najbolje znamo i mislim da ćemo tako i nastaviti.
Da li ste jugonostalgičar?
– Ne znam da li bih to tako mogao nazvati, jer ja sam uvijek putovao i dobrodošao sam u svim zemljama regiona. Takođe sam igrao predstave i snimao u svim bivšim jugoslovenskim državama, a to radim i danas. Naravno, uz sve to i pijem vino u svim zemljama regiona, što je moje ogromno zadovoljstvo.
Mnogo glumaca nas je napustilo tokom protekle godine koje je voljela cijela bivša država i s kojima ste sarađivali. Jedna od njih je Mira Furlan, za koju ste rekli da ste pri prvom susretu pomislili da je to najljepša žena koju ste vidjeli. Po čemu ćete još pamtiti Miru?
– To nije bila samo fizička ljepota, Mira je bila žena sa kompletnom ljepotom. Sve je na njoj bilo lijepo, a uz to je bila jako darovita i iznad svega divna osoba. Šta više od toga poželjeti!
Da li ima potencijala među mladim kolegama, koji će jednom, možda, zasjati kao što je to bio slučaj sa Mirom, ili nekim iz te plejade velikana koje je Jugoslavija dala?
– Naravno da ima potencijala, imamo sjajne mlade glumce. Sjećam se kada smo Branimir Brstina, Anita Mančić, Svetozar Cvetković, Bule Goncić, ja i još nekoliko glumaca ušli u Atelje 212 i kad su nas svi gledali, u fazonu: šta vi hoćete, da zamijenite Zorana Radmilovića, Taška Načića, Ružicu Sokić, Seku Sablić, Gagu Nikolića i ostale?! Niko u to tada nije vjerovao, a mi smo poslije samo nekoliko godina nosili kompletan repertoar Ateljea 212. Tako je i danas, i to je prirodno.
“Dugo mi je trebalo da u ovom okruženju saznam ko je Mima Karadžić, da održim makar za uski krug prijatelja to ime, obrazovanje i vaspitanje. Zamislite kad bih morao to negdje u inostranstvu da stvaram ponovo”
Žarko Laušević posljednjih godina snima u Srbiji kao u zlatno doba karijere. Bliski ste još od studentskih dana, da li se promijenio?
– Žarko Laušević je izuzetno darovit i ne poznajem glumca koji se od njega više daje projektu, reditelju i ulozi koju igra.
Vašu branšu u posljednje vrijeme potresaju razni skandali, svi su potencijalne žrtve, i svi su potencijalni predatori. Da li vam to smeta, iako je poznato da ste u društvu žena uvijek džentlmen?
– Vjerujte mi da me to uopšte ne zanima, niti me potresa. Ne znam šta je u svemu tome istina, šta nije. Čovjek sam koji nikada u životu ni mrava namjerno zgazio nije, a doživio sam toliko izmišljenih komentara na svoj račun. Danas imate pune novine onih koji anonimno napišu komentar o nekoj ličnosti ili događaju, a u slučajevima gdje nemaš ime i prezime onoga koji je nešto napisao o tebi, to me uopšte ne zanima. Ti anonimni vjerovatno i ostaju uvijek anonimni, i zato mislim da nije bitno šta neko piše o tebi, već da je uvijek bitno ko piše.
S obzirom na to da ste dugo na sceni, kako ste uspjeli sačuvati karijeru bez tračeva i skandala? Svi, uslovno rečeno, tračevi koji se vezuju za vas, tiču se žena sa kojima se viđate.
– Mislim da ljudi nisu imali pametnija posla. Drugo, mnogo ljudi me zna iz viđenja ili površno, a jako, jako rijetko me bilo ko od njih poznaje. Danas se 90 posto žute štampe zasniva na “rekla-kazala”, a mislim da je to sa razlogom, jer tu štampu čitaju oni koji pripadaju tom miljeu. Nažalost, nikad nije bilo ovoliko neobrazovanog svijeta, i mislim da upravo od toga potiče 90 posto problema koje imamo u politici i u ponašanju.
Zanimljivo je da niste od onih glumaca koji su željeli internacionalnu karijeru. Zašto?
– Dugo mi je trebalo da u ovom okruženju saznam ko je Mima Karadžić, da održim makar za uski krug prijatelja to ime, obrazovanje i vaspitanje. Zamislite kad bih morao to negdje u inostranstvu da stvaram ponovo.
Žalite li za nečim u profesionalnom smislu, ili u privatnom?
– Ne, sa velikom ljubavlju se bavim ovim poslom i uz njega živim život punim plućima. Ništa ja tu ne bih mijenjao. A privatno… Pa možda o nekim stvarima danas pametnije razmišljam, ali mislim da se ništa što sam napravio nije desilo slučajno, već da je sve urađeno s namjerom.
Kako su tekli vaši dani tokom pandemije, naročito u onim prvim “zaključavanjima”, kako ste se nosili sa tom “novom normalnošću”?
– Nisam baš disciplinovan čovjek, tako da su i u tim danima kod mene često organizovane sjedjeljke sa bliskim prijateljima. Razmišljao sam, ako i dobijem koronu, znat ću od koga, pa mi ne bi ni bilo žao.
Uglavnom zasmijavate druge, a kome ili čemu se vi najslađe smijete?
– Vrlo često ljudima iz branše, koji takođe imaju taj dar da nekoga zasmiju, a s druge strane, Milan i ja često crpimo iz perioda našeg odrastanja možda najduhovitija sjećanja.
