NaslovnicaINTERVJUJELENA VELJAČA: Nikada neću odustati od podrške žrtvama nasilja

JELENA VELJAČA: Nikada neću odustati od podrške žrtvama nasilja

Slučajeve seksualnog zlostavljanja koji su uzdrmali region pomno prati i Jelena Veljača (39), hrvatska glumica, scenaristica, producentica, i najvažnije za ovu priču – pokretačica inicijative protiv nasilja nad ženama i u porodici Spasi me

Razgovarali Danilo Brajković i Mersiha Drinjaković
Snimio Edin Tuzlak

Slučaj u vezi sa srbijanskim nastavnikom glume Miroslavom Aleksićem, koji je sredinom januara u Beogradu uhapšen zbog postojanja sumnje da je izvršio krivična djela silovanja i nedozvoljene spolne radnje, i to nakon optužbi koje su na njegov račun javno iznijele mlade glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, uzdrmao je kako Srbiju tako i region. Pored pomenutih glumica, vlasnika škole glume prijavilo je još nekoliko djevojaka, među kojima ima i maloljetnih. Čitav slučaj, između ostalih, pomno prati i Jelena Veljača (39), hrvatska glumica, scenaristkinja, producentkinja i najvažnije za ovu priču – pokretač inicijative protiv nasilja nad ženama i u porodici Spasi me. Naoružana višegodišnjim iskustvom u borbi protiv nasilja, Veljača za Graciju priznaje da je, nažalost, potpuno “navikla” na slučajeve nasilja – porodičnog, seksualnog, institucionalnog.
“Nasilje je u našem društvu prisutno na svim nivoima i ne mogu reći da me je slučaj ‘Aleksić’ iznenadio; muškarci na položaju moći vrlo često koriste to da bi zlostavljali. Ipak, kada je riječ o ovakvom ‘groomanju’, tzv. pripremi žrtve za zloupotrebu, i silovanju maloljetnica, moram reći da to smatram zločinom nad svim zločinima, ukoliko izuzmemo genocid. Nadam se da će i kazna biti takva. Naime, izuzetno je važno da se Milenina i Ivina hrabrost,uslovno rečeno, ‘nagradi’ strogom reakcijom institucija da bi se i drugim žrtvama poslala poruka osnaživanja i potpore. Žrtve u regionu sumnjaju u sistem, sa pravom. Sada je trenutak da sistem prikladno odgovori na ovaj talas svjedočanstva koji vidimo i koji je Milena tako beskrajno hrabro započela”, govori Jelena prije nego što je odala priznanje mlađoj koleginici. “Zahvalna sam joj. Mislim da je napravila revolucionarnu stvar, što se vidi i po reakcijama regiona i otvaranju Pandorine kutije. Iako osjećam duboku empatiju prema njima, osjećam i nadu da se ovo više neće moći ignorirati”, ističe Jelena Veljača.

Vaš glas često se čuje u medijima. Očito cijene ono što imate da poručite povodom slučaja “Aleksić”, a među osnovnim zaključcima izdvajate onaj u vezi sa hrabrošću žrtava da govore javno. Iz iskustva koje imate, da li je taj potez među težim, ali i važnijim, onaj koji pokreće lavinu?
– Svaka revolucija ima svoj trenutak. Mnogo je razloga za to: nijanse su geopolitičke, globalne, ekonomske. Ova pandemija dodatno je pojačala snagu društvenih mreža, koje, istovremeno, već godinama otvaraju novi prostor djelovanja feminističkom pokretu i udruživanju žena koje često nisu bile na izvoru informacija. No, svaka revolucija mora imati i svoje ime i prezime, predvodnice, nekoga ko će izložiti i sebe i svoj identitet za veću stvar. To je Milena Radulović. Ako sam to u Hrvatskoj sa #spasime bila ja, dovoljno mi je za cijeli život da budem ponosna. Ali, nikada neću odustati od toga da svoj medijski kapital nudim ženama žrtvama nasilja i patrijarhalne društvene postavke. Smatram to privilegijom, obavezom.  
Analizirajući medije, primjetna je izuzetna podrška žrtvama. Ipak, čim se dublje uđe u polje društvenih mreža i komentara javlja se izvjestan broj onih koji pitaju – šta ste čekale do sada? Iznenađuju li vas te suprotnosti, ali i količina kritika na račun žrtava? Da li one nekome duguju odgovor?
– Komentari su poseban fenomen kojim se ne smijemo olako baviti. Kao prvo, što se pedofilije tiče, uopće ne razumijem čemu komentari, zašto su dopušteni. Postoje, naime, neke stvari u našim životima oko kojih glas javnosti mora biti reguliran. Smatram da je seksualno zlostavljanje maloljetnica jedna od tih stvari. Nemamo šta mi debatirati o tome, imati mišljenja, glasati za i protiv, ili postavljati pitanja o žrtvi. I posve sam sigurna da će budućnost i izgledati tako, samo su institucije koje reguliraju internet zatečene njegovom pojavom i regulirat će ga tek kada postanu svjesne da nas internet navodi na to za koga da glasamo. Dalje, često mi se postavlja pitanje o negativnim komentarima od strane žena te pitaju da to komentiram. Meni je dosta antisestrinskog narativa. Reći ću vam što vidim u takvim komentarima. Pročitala sam psihološku studiju o psihologiji žrtve, koja dokazuje da je stavljanje sebe u poziciju ravnopravnu sa svojim zlostavljačem nekada jedini alat koje žrtve imaju da bi se osjetile moćno, jer je zlostavljanje jedina moć koju poznaju. Treba smoći snage i pokušati razumjeti da je iza mnogih takvih komentara poziv za pomoć. Kao, uostalom, i iza homofobnih komentara. 

“Žrtve u regionu sumnjaju u sistem, s pravom. Sada je trenutak da sistem prikladno odgovori na ovaj talas svjedočanstava koji je Milena tako beskrajno hrabro započela”

I vi ste svojevremeno pokrenuli lavinu baš putem Facebooka. No, to pravo na govor pojedinci iskoriste kao pravo na širenje mržnje i stigmatizacije. Koliko žrtava zbog toga i dalje kriju svoju priču?
– Mislim da komentari na društvenim mrežama i ispod članaka ne utiču u velikoj mjeri na žrtve. To je impotentna nuspojava današnjih medija, kojoj ne bismo smjeli pridavati previše pažnje. Čini mi se da je neadekvatna reakcija sistema veći problem.  
Ovaj slučaj još je jedan u nizu koji demonstrira da krug povjerenja lako postaje krug pakla, a povezuje ih kontinuitet. Zbog čega nam je teško da prihvatimo da se ti slučajevi odigravaju u neposrednoj blizini i da, nažalost, nisu rijetka pojava?
– Logično je, moramo otkriti ljude kojima vjerujemo, koje volimo. To je užasno teško napraviti, jer se onda postavljaju mnoga pitanja. Ko sam ja, zašto me ne vole, zašto me izdala osoba koja je trebalo da mi bude potpora, kojoj sam se divila, kojoj sam data u ruke od strane roditelja? Jesam li ja kriva za to? Zato i jeste pitanje seksualnog nasilja toliko komplicirano, jer u sebi sadrži problematiku psihologije žrtve koja je posramljena i kojoj je nejasno kako se to moglo dogoditi, koja se često osjeća krivom i odgovornom. I zato žrtve seksualnog nasilja teško i “kasno” progovaraju, iako je za mene to rano. 
Utisak je da će i Milena i Iva izvjesno vrijeme biti targetirane prvo kao žrtve nasilja, pa tek onda kao mlade glumice. Čine li oni koji tako postupaju grijeh prema njima? Na koji način ih društvo mora zaštititi?
– Nemam taj utisak. Za mene su one heroine, pa talentovane i uspješne mlade glumice, pa onda žene koje su preživjele i pobijedile nasilje. Postoji divna riječ u engleskom jeziku – survivors. Koristi se za označavanje žrtava koje su pobijedile nasilje i sada su govornice koje inspiriraju, autorice, pokretači. Vrijeme je da pronađemo sinonim u našim jezicima. 
Šta mislite o poduhvatu četiri bivše studentice Akademije scenskih umjetnosti iz Sarajeva koje su pokrenule FB stranicu “Nisam tražila”, na kojoj žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja objavljuju potresne ispovijesti?
– #spasime se spojio sa aktivistkinjama iz BiH koje stoje iza stranice #nisamtražila, jer nas je sličan put u aktivizam, neplanski, spojio. U potpunosti ih razumijemo: te žene su dale svoj prostor, vrijeme i trud, i nisu očekivale ovakvu razinu odgovora. Susrele su se s problemima prijava, manjkom kapaciteta, sekundarnom traumatizacijom. Sve nam je to poznato u #spasime. Pokušale smo im “pomoći” dijeleći naše iskustvo. Mi smo sada jače nego ikad jer smo nekako preživjele baby bolesti, i opstale u dijalogu s resornim ministarstvima. Još uvijek na našoj FB stranici slušamo žrtve. Imamo i administratorice koje volontiraju, imamo iza sebe i suradnice i suradnice s NGO scene. Nismo same. Mislim da su pozicije malo drugačije: #nisamtražila je prvenstveno platforma za ispovijedi, iz koje se onda izrodilo i plodno tlo za osnaživanje žrtava, pa i prijave, a samim time se otvorila potreba za reakcijom institucija. #spasime je inicijativa koja je već na prvom prosvjedu imala jasne namjere i oblikovane zahtjeve. Od 2019. do danas, evo skoro pune dvije godine, na nekima od tih zahtjeva se još radi. 
Da li ste se vi susretali s bilo kojim oblikom seksualnog uznemiravanja?
– Nisam. Ali moje osobno iskustvo ne znači da su sva druga s mog faksa, ili iz škole, istovjetna, moje iskustvo ne negira iskustva drugih studentica ili studenata, niti ta iskustva dovodi u pitanje. Izuzetno je važno da to shvatimo: kad pitamo “jeste li vi imali takvo iskustvo”, i kad negativno odgovaramo, uvijek postoji jedan fini ali opasni podtekst valoriziranja nekih optužbi svojim svjedočanstvom, a to ne bi smjelo biti tako. To je samo moje osobno iskustvo, i ono ne svjedoči o tuđima. Zato mi je uvijek jako teško odgovarati na ovo pitanje.
Ako ima nešto trulo u državi Danskoj, sigurno je da se to može pretočiti na neke institucije na prostoru bivše Jugoslavije, koje postupcima često ne ulivaju povjerenje i ne ohrabruju žrtve. Osjećate li, ipak, blagu promjenu u pozitivnom smjeru, naročito zbog pritiska javnosti?
– U Hrvatskoj – da. Teško mi je govoriti za ostatak regiona. #spasime ima odličnu saradnju sa ministarstvom socijalnog rada, a i ministarstvo pravosuđa uključilo se baš oko ovog pitanja roka nominacije seksualnog uznemiravanja za prijavu. 

“Svaka revolucija mora imati i svoje ime i prezime, predvodnice, nekoga ko će izložiti i sebe i svoj identitet za veću stvar”

Na stotine hiljada poruka podrške poslato je ovim mladim damama proteklih dana. Šta bi morala da sadrži svaka od njih? Šta im moramo poručiti, a šta nikako ne smijemo pomenuti?
– Hvala vam. Uz vas smo. Niste same. Svako pitanje zašto si (bilo šta) – zadržite za sebe. I zapitajte se radije zašto to pitate. 
Zbog svega što se desilo u 2020., profesionalne teme ostale su u drugom planu. Hrvatska je uz to dodatno pogođena zemljotresima. Kako ste se izvukli iz tog stresnog perioda?
– Izvlačimo se. Kada ste majka malog djeteta, nema vremena za “neizvlačenje”. Svaki dan bih ustala, pobijedila tjeskobu, krenula dalje. Napisala sam slikovnicu, dobila novac za svoj prvi film. Nije mi na profesionalnom planu 2020. bila loša. Zemljotresa se plašim, jer su ova dva koja smo proživjeli razorila centar Zagreba, gdje živim sa Lenom. Racionalizujem, barem se trudim, ali spavam i dalje sa njom zbog panike da će opet krenuti da trese. 
Slikovnica Princeza Čučkolina ukrasila je 2020. Kako ste se proveli u dječjem svijetu, ima li prostora za nova slična izdanja?
– Princeza Čučkolina se i dalje prodaje, živi svoj život, a ja s koautoricom Mirsadom Begović pišem svoj film, koji nije dječji, već baš govori o žrtvama patrijarhata.  
Čak i u takvoj 2020. dio medija je detalje u vezi sa vašim privatnim životom objavljivao kao na oglasnoj tabli, uz pomoć objava na Instagramu. Da li je ljubav i dalje vaša najveća inspiracija i motiv za sreću? Jeste li je pronašli u sadašnjem partneru na duže staze?
– Ljubav mi je oduvijek inspiracija i snaga. Zauvijek je teška riječ, a vuče korijen iz bajki, koje su pisane iz posve drugog razloga, i prečesto se koristi za guranje žena u neki patrijarhalni narativ. Ako vam veza ne traje zauvijek, niste uspješna žena. To je budalaština. Osjećam se vrlo uspješnom, a imam dvije rastave iza sebe, predivno dijete, zdravo, pametno, veselo, vedro, bistro, hrabro. Imam divnu karijeru, prijatelje koji me vole i porodicu. Moj partner je fantastičan čovjek. Dok budemo činili jedno drugog sretnim, ostat ćemo jedno uz drugo, sigurna sam.

Gracija 408, mart 2021.

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno