Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Privatna arhiva
Za legendu crnogorskog glumišta Zefa Bata Dedivanovića gluma nije posao kao neki drugi, jer se, kaže, umjetnošću čovjek bavi dok god ima snage. Dedivanović volje i dalje ima, ali, nažalost, ne i snage, pa je bio prinuđen da se oprosti od glume ulogom u novom filmu Nikole Vukčevića Djeca.
“Sa glumcem u sebi ću se oprostiti kad se oprostim sa ovim svijetom”, kazao je u intervjuu za Graciju Dedivanović.
Najviše ga pamte po ulozi Joksima u kultnoj seriji Živka Nikolića Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo, a on kaže da je, ipak, u njegovoj karijeri najzahtjevnija bila uloga Kanjoša Macedonovića u Gradskom pozorištu.
Iako su ga kolege i prijatelji Voja Brajović, pokojni Miša Janketić i Milo Miranović nagovarali da pređe u Beograd, nije htio da napusti Podgoricu. Odbio je i ponudu da pređe u Hrvatsku i dobije posao na TV Zagreb, samo zato što je volio rodni grad. I nikad se nije pokajao zbog toga.
Zbog čega ste odlučili da se oprostite od glume ulogom u filmu Nikole Vukčevića Djeca?
– Sve se namjestilo da nije moglo bolje. Odavno nijesam glumio što zbog godina, jer više nijesam kadar, a bogomi i zato što me ne zovu. Nikola mi je učinio čast i zadovoljstvo da još jednom stanem pred kamere. Ima mnogo simbolike u cijeloj toj priči. Osnova za scenario je priča Obraz mog kuma i prijatelja Zuvdije Hodžića. Inspiraciju za građenje lika starca našao sam u svom ocu Ujki Galjovom, koji je dugo bio član mirovnog vijeća i mirio zavađene familije. Interesantno je da je nekad priču o njemu upravo pisao Zuvdija i objavio u Titogradskoj tribini. S druge strane, prema Nikolinom radu imam posebne simpatije i cijenim ga kao velikog filmskog pregaoca. Sa njegovim pokojnim ocem Ivom bio sam kolega i prijatelj. Kad se sve tako lijepo poklopilo, sa radošću sam prihvatio poziv. Nikolu i cijelu ekipu sam tog dana dobro namučio, ali su mi zbog godina sve oprostili. Nadam se da će im se strpljenje isplatiti i da će scene biti onakve kako ih je Nidžo zamislio. Čast mi je da sam u ovom filmu igrao sa velikim glumcima kao što su Nikola Ristanovski, Selman Jusufi, Edon Rizvanoli… Da sve bude još ljepše, glumio sam u filmu koji za tematiku ima krvnu osvetu i umir. U predstavi Besa prije skoro pet decenija glumio sam sličnu ulogu i osvojio nagradu na Festivalu dramskih amatera u Trebinju. Nakon toga je započela moja profesionalna glumačka karijera. Slučaj je htio da istom tematikom stavim tačku na nju. Krug je zatvoren i konačno sam miran.
Šta opredjeljuje glumca da prestane da glumi? Kada ste osjetili da je vrijeme da se povučete?
– Ovo nije posao kao neki drugi. Čovjek se umjetnošću bavi dok je živ i dok ima fizičke snage. Nema tu penzije. Srećni su ljudi kao Klint Istvud koji sa 90 godina snima filmove i glumi kao da je momak.
Ako ste rekli zbogom glumačkoj karijeri, da li to znači da se Zef Dedivanović oprostio sa glumcem u sebi?
– Sa glumcem u sebi ću se oprostiti kad se oprostim sa ovim svijetom. Više puta sam bio, kartaškim rječnikom, pri glatu, ali sam pretekao (smijeh). Viđećemo koliko ću još trajati. A što se tiče glume volju imam, ali snage, nažalost, nemam.
“Ukoliko vaš trud i umijeće publika prepozna, kao epizodista možete da skrenete pažnju više nego neko ko je sve vrijeme na sceni. Ja sam u uspio u tome, a nije mi bilo nimalo lako”
Koja uloga Vam je za pedeset godina, koliko se bavite glumom, bila najzahtjevnija?
– Uloga Kanjoša Macedonovića u Gradskom pozorištu je najzahtjevnija uloga koju sam iznio. Sav trud i zalaganje su se isplatiili jer sam za tu ulogu dobio Decembarsku nagradu.
Koja uloga Vam je najdraža, a na koju ste najviše ponosni?
– Po Joksimu me i dalje pamte, iako sam imao dosta boljih uloga, posebno u pozorištu. Kanjoš Macedonović, vladika Sava iz Lažnog cara Šćepana Malog, Marinko iz Hajduk Stanka, Ibrahim-aga iz Balkanske carice i, naravno, Leke iz prestave Besa.
A koja je najteža?
– Najteža mi je bila uloga u predstavi Maj nejm iz Mitar.
Jeste li odbijali uloge i zašto?
– Nijesam prečesto, ali sa pojedinim režiserima nijesam htio da sarađujem. Nekad mi se nije dopadao scenario ili uloga. Sigurno ima režisera koji nijesu željeli da rade sa mnom. To je sasvim normalno u našoj branši. Nikad nijesam bio pristalica da se radi po svaku cijenu. To nije dobro ni za glumca, niti za pozorište.
Da li se slažete sa konstatacijom da je uloga Joksima u čuvenoj Đekni obilježila Vašu karijeru?
– Imao sam i boljih uloga, ali nijesu zapamćene. TV donosi popularnost i upravo me uloga Joksima izvukla iz anonimnosti. U vrijeme kada je serija emitovana, pokojni Drago i ja smo postali regionalne zvijezde. Nijesmo se tome nadali, ali nam je godilo. Uspjeh je donio i ponude da pređem u Beograd, Sarajevo i Zagreb, ali sam sve to odbio. Nakon velikog uspjeha i popularnosti koju mi je donijela uloga Joksima u seriji Đekna, moji prijatelji Voja Brajović, pokojni Miša Janketić i Milo Miranović i drugi nagovarali su me da pređem u Beograd, ali ja ni tada nijesam htio da napustim Podgoricu. Nikad se nijesam pokajao zbog toga.
Da li je istina da ste najviše voljeli da sarađujete sa Živkom Nikolićem? Po čemu ga pamtite?
– Živko je bio genije. Nažalost, nije dočekao da njegov neviđeni talenat bude prepoznat u našoj sredini. Mnogi su ga, vođeni palanačkim mentalitetom, neopravdano kritikovali. Danas je njegov rad svjedočanstvo jednog vremena i jednog mentaliteta koji je uporno sakrivan iz želje da se pokažemo boljim nego što zaista jesmo.
Imate li komunikaciju sa glumcima koji su bili dio serije Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo?
– Većina njih su, nažalost, pokojni. Sa Dragom sam bio u kontaktu. Obradovala nas je Arijana Čulina, koja je prije desetak godina došla iz Splita da nas obiđe. To nam je bilo veoma drago jer se s njom nijesmo vidjeli od snimanja.
Gledate li Đeknu?
– Skoro sam gledao sve epizode, kada je serija emitovana na RTCG. Sa nostalgijom se sjećam tih mjeseci, kada smo naporno radili, ali i učili od Živka kako dati maksimum od sebe. Svaku scenu smo ponavljali dok Živko ne bude u potpunosti zadovoljan.
Sjećate li se prve uloge? Kako ste, uopšte, počeli da se bavite glumom?
– Bilo je to u jednoj đačkoj predstavi u osnovnoj školi u Zmajevu, a režiser je bila moja učiteljica Mara Đukić. Tada sam zavolio pozornicu, publiku i aplauze. Držalo me to cijelog života i kroz amatersko i kroz profesionalno bavljenje glumom.
Kako iz današnje perspektive gledate na taj period?
– To su bili lijepi dani. Bio sam entuzijast, kao i većina onih koji su se bavili ovim poslom. Ništa nam nije bilo teško, izgarali smo na svakoj probi, snimanju… Putovali smo na festivale i turneje širom bivše Jugoslavije. Družili se sa kolegama od Vardara do Triglava, razmjenjivali iskustva, provodili lijepe godine…
Čime ste se rukovodili kada ste birali uloge koje ćete tumačiti?
– Ja nijesam predodređen da glumim Don Žuane, niti neke heroje. Ali to što sam mogao da glumim trudio sam se da dam svoj maksimum. Zapadale su me epizodne uloge, ali sam se potrudio da od njih napravim zapažene role. Nikad ne treba bježati od posla, samo ono što vam je dato kao zadatak treba uraditi maksimalno profesionalno i dati svoj kreativni pečat. Ukoliko vaš trud i umijeće publika prepozna, kao epizodista možete da skrenete pažnju više nego neko ko je sve vrijeme na sceni. Ja sam u uspio u tome, a nije mi bilo nimalo lako.
Šta Vam je više ležalo, film ili pozorište?
– Imao sam privilegiju da radim sa vrsnim znalcima pozorišne i filmske umjetnosti. Nekad je bila čast biti glumac, a pogotovo biti glumac CNP-a. U vrijeme kada sam postao član ansambla nacionalnog teatra nije se bilo lako uklopiti. Dugo sam čekao na pravu šansu i ona mi se ukazala ne u pozorištu, već na filmu i televiziji. To je najveća zasluga pokojnog Živka Nikolića, ali i Baneta Bastaća, Gojka Kastratovića, Bote Nikolića… Pozorište ima posebnu draž zbog te pozitivne treme koja vas drma konstantno. U pozorištu nema laži, nema prevare. Nema prilike za ispravku. Koncentracija mora da bude uvijek na maksimumu. Sjećam se treme pred izlazak na scenu u predstavi Snaha je doputovala na Žabljaku. Predstavu smo igrali nedugo nakon emitovanja Đekne, koja tamo nije na najbolji način primljena. Očekivao sam loše reakcije publike, međutim, kada sam stupio na scenu pukao je aplauz kakav ne pamtim u karijeri. Nakon predstave su nas Žabljačani ugostili kao najrođenije. Toga se uvijek rado sjetim.
Po čemu će biti zapamćena Vaša generacija glumaca, stara garda, kako se često koristi izraz, koji se ne odnosi samo na godine, već i na iskustvo?
– CNP je imao sjajnu plejadu glumaca, od kojih većina nije doživjela medijsku slavu kao mi koji smo imali sreću da se kroz TV predstavimo širokim narodnim masama. Danas se rijetko ko sjeća velikih gospođa i glumica Zlate Raičević, Dušanke Todić, Dragice Tomas, Veske Maričić i bardova glumišta među kojima su Petar Begović, Petar Vujović, Miloš Jeknić, Boro Begović, Veljko Mandić, Petar Tomas, Miliorad Spasojević… Na više od 150 predstava Šćepan Mali, u kojoj sam glumio Vladiku Savu, odgledao sam svaku scenu u kojoj Teodosije Mrkojević, koga je maestralno igrao pokojni Veljko Mandić, ima sukob sa turskim predstavnikom, kojeg je igrao pokojni Gojko Kovačević. Na taj način sam učio i ujedno se divio ljudima koji su bili velikani glumišta.
Koliko su se stvari danas promijenile?
– Crna Gora je, osnivanjem Akademije dramskih umjetnosti, dobila nekoliko desetina mladih glumaca koji su zakoračili na scenu nacionalnog teatra, ali i lokalnih pozorišta. Imam utisak da mladi glumci, koji su neosporno talentovani, imaju manje prilike da se dokažu. Slabo se snima, predstave i turneje su rijetkost… Država, nažalost, ne ulaže dovoljno u kulturu.
Da li biste, i šta, u životu drugačije uradili?
– Nakon snimanja TV drame Ljudi i majmuni imao sam ponudu da pređem u Hrvatsku i dobijem posao na TV Zagreb. Ponudu sam odbio samo zbog toga što sam volio Titograd i nijesam htio da napuštam grad, društvo i porodicu. Želio sam da karijeru izgradim u Crnoj Gori, iako sam i tada, kao i danas, svjestan koliko je to teško. Ne bih ništa mijenjao, sve je onako kako je i trebalo da bude. Žao mi je samo što nijesam u karijeri imao priliku da igram igumana Stefana u Gorskom vijencu i Davida Štrpca u Jazavcu pred sudom.
Bavite se i pisanjem poezije…
– To mudrosti što sam skupio u životu pretočio sam u knjigu Razgovor. Nadam se da će novi naraštaj čitati i da će im nešto od toga u životu i biti od koristi. Kad je, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, počelo da nam se dešava čudo neviđeno, počeo sam neke misli da bilježim na papir. Sa svih strana snalazila nas je neka nova muka: ratovi, inflacija, vjerske i nacionalne podjele, nemaština, pad moralnih vrijednosti… Sve me to podstaklo na razmišljanje, a misli sam pretakao na papir. Pisanje je bila moja borba koju sam vodio sa surovom realnošću devedesetih godina prošlog vijeka. Pisao sam ovu knjigu da bih sačuvao od zaborava ovdašnju tradicionalnu kratku i sažetu mudrost, deseterački stih i, nadasve, poruke koje u svakom mutnom vremenu treba da budu vodilje. Sukob mišljenja mi je i dao dramsku dijalošku formu za knjigu jer su u njoj, kao na sceni, JA i ON. JA postavlja pitanja, mučen brojnim nedoumicama, a ON, stari mudrac, daje odgovore. Bilo je i ideja iz TV Crne Gore da se Razgovor ekranizuje, ali je za sada sve stalo na ideji. U posljednjem izdanju knjige tekst je štampan latinicom i ćirilicom, a u okviru nje je i prevod na albanski i engleski jezik. Želio sam da, makar djelimično, srušim jezičke i druge barijere među ljudima.Taj potez je naišao na odobravanje brojnih ljubitelja pisane riječi ne samo u Crnoj Gori, već i širom Balkana.
Kako provodite penzionerske dane? Uprkos nedaćama koje je izazvala pandemija korona virusa, humor Vas ne napušta?
– Snaga me napustila ali, srećom, još sam mlad duhom. Gazim 82. godinu, pa da vidimo dokle ću moći.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
– Familija mi je sve što imam. Moja pažnja, moj oslonac i moja ljubav. Djecu sam učio da budu ljudi, da vole ljude, bez obzira koje su vjere, nacije ili rase. I da budu bolji od mene.
